RSE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine (BiH), na sjednici održanoj prije nekoliko dana, razmatrao je zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji reguliše pravo na povrat stanova iz stambenog fonda bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA). Nakon rasprave, Sud je odlučio da za naredno zasjedanje pripremi konačan nacrt odluke. Podsjećamo da je Ustavni sud i krajem maja imao javnu raspravu o ustavnosti istog člana Zakona i tada je također najavljeno donošenje odluke na „narednoj sjednici“. Dakle, konačna odluka po zahtjevu Nikole Špirića, kako je najavljeno, biće donesena na sljedećoj sjednici Ustavnog suda BiH.
Na osnovu naknadnog javnog poziva Federalnog ministarstva za izbjegla i raseljena lica, u četiri Kantona je odabrano oko stotinu novih korisnika donacija za obnovu stambenog fonda. Ugovore o donaciji građevinskog materijala u vrijednosti od 14 hiljada konvertibilnih maraka (KM), potpisalo je i dvadeset i jedno raseljeno lice iz Sarajevskog kantona. Radi se o ljudima čije su kuće totalno uništene i koji sve do danas nisu uspjeli pronaći donatora spremnog da im pomogne. Ministar za izbjegla i raseljena lica Vlade Federacije BiH, Edin Mušić:
MUŠIĆ
Želim vas informisati da je rad Federalnog ministarstva baziran na institucionalnom povezivanju preko kantona do općina i to je model na kome mi ustrajavamo i po kome radimo. Već smo ušli u drugu polovinu 2004. godine; ono zbog čega je rad prolongiran posljedica je jako velikog broja zatečenih ugovora u Ministarstvu iz prethodnih perioda, gdje je Ministarstvo uspostavilo taj pravni ili obligacioni odnos sa korisnicima i gdje su bili započeli samo određeni dijelovi donacija ili nisu bili započeli uopšte. Međutim, mi želimo te obaveze prema građanima, koje smo zatekli, ispoštovati. Uspjeli smo okončati preko hiljadu i sto tih ugovora. Dakle, od hiljadu i četiristo koliko smo ih zatekli, realizovali smo hiljadu i sto. To je pomjerilo naše aktivnosti i evo na sreću je došlo i do ovog današnjeg dana. Znam da ovo što vam nudimo nije ni blizu onoga što ste imali, znam da ste vi kao raseljena lica i izbjeglice mnogo više izgubili, međutim ti kriteriji i ti nekakvi standardi po kojima se mi ponašamo su takvi kakvi jesu. Ni ja kao ministar nisam njima zadovoljan i nastojaćemo to pomalo da unapređujemo. Daljnja tehnologija kojom također nisam zadovoljan je doniranje građevinskog materijala i potpisivanje ugovora s vama bez podrške u gradnji. To je tehnologija koja nije nimalo dobra, jer ja kao ministar niti stojim ispred vas, niti stojim ispred firmi koje isporučuju materijal. Jednostavno, mi smo kao Ministarstvo negdje između i svi su nezadovoljni. Jako je veliki broj onih kojima još trebamo pomoći. Ali idu, čini mi se, neka malo bolja vremena. Reći ću vam i sljedeće. Mi smo kroz zajedničke projekte, preko javnih poziva i malih donacija, pomogli blizu tri hiljade korisnika. Danas ovdje potpisujemo dvadeset i jedan ugovor, istovremeno se u Srednjebosanskom kantonu potpisuje drugih dvadeset i pet, a jučer smo u Hercegovačko-neretvanskom kantonu potpisali trideset i jedan. Želim vam dobrog zdravlja da to sagradite, uselite se i koristite.
- Dobila sam donaciju poslije toliko vremena da pravim kuću u opštini Ilidža. Sretna sam. Stan je srušen u ratnim dejstvima, sad sam dobila materijal da napravim jednu solidnu kuću, jedan porodični objekat.
RSE
Jeste li do sad možda dobili neku donaciju?
- Ne, nisam nikad. Ovo je po prvi put.
RSE
Hoće li to biti dovoljno?
- Ja vjerujem da hoće. Već smo nešto i uradili, tako da ćemo s ovim najvjerovatnije uspjeti da završimo radove.
RSE
Sejdalija Hodžić:
HODŽIĆ
Stan mi je toliko oštećen da se trenutno u njemu ne može živjeti, zato sam i tražio ovu donaciju. Dugo sam čekao, ali eto dočekao sam se. Mislim da će biti dovoljno za kompletan materijal potreban za opravku, a obećali su i sredstva za granju. Ja sam planirao graditi sam, međutim dobro će doći i ova pomoć za gradnju koju su naknadno obećali.
RSE
Fuad Godinjak, selo Trebečaj, Trnovo:
GODINJAK
Dobio sam donaciju u vrijednosti od 14 hiljada. Do sada sam bio raseljeno lice tu u gradu i sada se vraćam. Bogami neće biti dovoljno, kakvi. Imam sedmeročlanu porodicu.
RSE
Jeste li do sada bili korisnik?
GODINJAK
Ne, nikad ništa nisam dobio.
RSE
Cijela porodica Fadila Žere prisustvovala je potposivanju ugovora o donaciji:
PORODICA ŽERO:
OTAC
Kuća nam je potpuno devastirana 1993. godine. Nisam nikad ništa dobio, ovo mi je prva donacija. Najviše me interesuju cijene. Jer, znam od onih koji su ranije dobijali da su neki od njih dobijali po realnim cijenama, a neki po nerealnim. E sad, jedino se bojim toga, dakle visokih cijena, ništa više. Vratio sam se odmah poslije potpisa Dejtonskog sporazuma, napravio sam improvizovani smještaj i tu sam do dan danas; baš tu pored placa, tako da mogu odmah pristupiti poslu.
KĆERKA
Kad sam čula da će dati donaciju, radovala sam se. Više nećemo morati spavati u istoj sobi, svako će imati svoju.
MAJKA
Izuzetno mi je drago. Kćerke su me grlile, ljubile, sretne su što će svako imati svoju sobu. Do sad smo svi bili u jednoj, sve se radilo na jednom stolu – i zadaća i ručak.
RSE
Senada Dumonjić, Ilijaš:
DUMONJIĆ
Samo je ognjište ostalo.
RSE
Gdje ste do sad bili?
DUMONJIĆ
U Ilijašu u jednoj baraci, i ona je gotovo srušena. Nadam se da će davati materijal što prije. Samo da napravim krov nad glavom i da se smjestim s djecom. Šesnaestogodišnja kćerka mi je jako bolesna. Imam evo i malo dijete koje treba da krene u školu. Uslovi su nikakvi. Od svih donacija za koje sam do sad predavala zahtjeve, nikad ništa nisam dobila, ovo mi je prva. Hvala im najljepša od sveg srca. Ko nije vidio gdje narod živi, taj ne može vjerovati da se tako uopšte može živjeti – ali se mora – vlaga, plafon opada, zidovi pucaju… To je katastrofa. Ko ne vjeruje, neka dođe da vidi, pa će mu biti sve jasno.
RSE
Rukija Pecar, Stari Grad, Sarajevo:
PECAR
Kuća na Širokači mi je sva izgorjela. Nikada ništa nisam dobila, ovo je prvi put. Do sada sam bila u nužnom smještaju. Radujem se, ali ne znam dokle ću s ovim doći. Para nema, penzija mi je 140 maraka. Tek sad nastaju problemi.
RSE
Hamid Tahirović, Butmir, Ilidža:
TAHIROVIĆ
Ranjen sam u toj kući 1992. godine i tek danas sam se ponovo rodio. Danas mi je najsretniji dan u životu. Ljudima koji su mi pomogli to nikada neću zaboraviti, ovo sam čekao deset godina. Borio sam se, kucao na sva vrata i danas sam konačno doživio da se vratim u svoju kuću, da živim sa svojom djecom i porodicom. Puno hvala dobrim ljudima koji su to uradili za invalida. Bio sam na Ilidži u tuđem stanu, potpisao sam deložaciju, izašao sam iz stana.
* * * * *
RSE
Još je mnogo domova koji željno čekaju popravku, kako bi se život vratio tamo gdje je nekad, u nesretno doba, stao. Na primjer na Makljenovcu, što bilježi nas dopisnik Arnes Grbešić:
Nakon povratka u dobojsko naselje Makljenovac, Mara Zubak živi u posljednje tri godine pored ruševina svoje kuće. Ova osamdesetogodišnja starica stanuje bez struje i krova nad glavom u polusrušenoj kući njenih rođaka koji žive u Hrvatskoj. Mara pokušava da preživi od 140 KM penzije:
ZUBAK
Nikada nisam dobila nikakvu pomoć. Nikad ništa. Jedino ono malo penzije što imam, to mi je za sve, i za hranu i za sve. Da mi nije braće bilo, ne bih imala ni gdje da živim. Moramo deverati, pa kako je tako je.
RSE
Marin komšija, Ilija Krištić, svoju kuću je obnovio zahvaljujući građevinskom materijalu koji je obezbijedila hrvatska Vlada. Sa suprugom Zorkom, Ilija već četiri godine živi bez struje:
KRIŠTIĆ
Pa živi se eto od penzije od 140 maraka i od poljoprivrede – kopamo, radimo, sijemo povrće… Posijao sam kukuruz, pšenicu, ječam i tako. Od toga se živi. Novaca nema, niko i ne pita. Konkretno nikad niko nije došao ovdje da me pita kao povratnika da li mi šta treba.
RSE
Predsjednik mjesne zajednice Izaim Hadžikadunić:
HADŽIKADUNIĆ
U mjesnu zajednicu Makljenovac se trenutno vratilo negdje oko hiljadu i tri stotine građana, što zapravo znači da se vratilo negdje oko sedamdeset posto prijeratnog stanovništva. Za obnovu je ostalo još sto dvadeset kuća u koje treba da se vrati još oko pet stotina građana ove mjesne zajednice.
RSE
Obnovu porušenih kuća u ovom naselju, koje je tokom rata bilo pretvoreno u prvu borbenu liniju, usporavaju i zaostale mine:
HADŽIKADUNIĆ
Treba da se obnovi još jedno pedesetak porodičnih kuća, ali su najveći problem u procesu povratka zapravo minska polja. Nijedna humanitarna organizacija nije spremna da uđe u projekte obnove dok se ne očiste minska polja na ovom području. Dakle, sada pravimo projekte prvo deminiranja tog područja, odmah po završetku deminiranja ćemo raditi projekte sanacije visokonaponske mreže i nadamo se da ćemo do zime konačno početi s povratkom ljudi.
RSE
Ako se riješe ovi problemi, desetak Makljenovčana koji su zaposleni u inostranstvu, vlastitim sredstvima će popravljati svoje porušene kuće, kažu naši sagovornici.
* * * * *
RSE
Nismo često u prilici da govorimo o problemima žena povratnica pa to danas činimo sa posebnim zadovoljstvom. Između ostalog nas zanima koliko se uopšte u bosanskohercegovačkoj zajednici shvataju specifični problemi koje imaju žene izbjeglice, ali i one koje se vraćaju u svoje prijeratne domove. U tome će nam pomoći analiza i zapažanje direktorice fondacije „Bosanskohercegovačka inicijativa žena“, Marijana Dinek.
Da krenemo u suštinu problema – vaša fondacija je naime željela pomoći ženama na drugačiji način, osim plasiranja njihovih ručnih radova. Krenuli ste sa ekonomskim projektima još 1997. godine.
DINEK
Tada je bilo gotovo neumjesno počinjati takve projekte. Donatori nisu bili raspoloženi za tako nešto. Bilo je daleko lakše sastaviti dvije žene u različitim etno-nacionalnim odorama, slikati ih i reći – vidite, ovdje je suživot moguć. Fotografija se uradi brzo, jako brzo dođe do donatorskog centra, a onda i do rezultata. Također, ako uslikate kuću, opet imate sliku i možete tražiti pomoć. A uvjet za moje projekte je bio – koliko ćete žena poslije osam mjeseci edukacije zaposliti u tim uvjetima? Naravno, samim tim smo bili isključeni iz donatorske pomoći. Jedini donatori koji su za nas imali sluha su bili UNHCR, koji je dobivao sredstva američke Vlade, i njemačka Vlada putem organizacije Malteser-Hilfsdienst.
Zašto smo se odlučili za pomoć ženama? Želim vas podsjetiti na statistiku. U BiH trenutno 51,2 posto stanovništva čine žene, tako da se kategorija žena ne smije zanemarivati. Nemam podatak koliko ima prognanica, nositeljica obitelji, jer takvi podaci nikada nisu ni napravljeni; uzalud sam pokušavala do njih doći. Iznijet ću vam neka svoja zapažanja, kao i zapažanja svojih kolega i kolegica. Tokom rata moć odlučivanja je bila u muškim rukama. Žene ne odlučuju o ratovima, ali itekako osjete njihove posljedice. Žene su gradile prve mostove pomirenja, vodile ekonomiju u nenormalnim uvjetima, smišljale programe, preživljavale, brinule se o djeci, starim, bolesnim i invalidnim osobama, prve se vraćale u prvobitna prebivališta, pribavljale dokumenta, trpjele različita maltretiranja i poniženja od strane šalterskih službenika zbog sebe, svojih muževa i muških članova obitelji (to je bilo normalno, muškarci se tada nisu smjeli pojavljivati). Mnoge žene su poslije rata ostale kao jedine hraniteljke obitelji i to je vrlo značajno u ovom našem post-ratnom – post-ratnom pa tek onda tranzicijom – stanju. A dotaknu ću se i tranzicije. Iskustva drugih zemalja u tranziciji pokazuju da proces ekonomske transformacije zemlje, uključujući i prelazak na tržišnu ekonomiju, gotovo uvijek ima za posljedicu pogoršanje društvenog položaja žena. To se upravo događa i ženama u BiH. U post-ratnom periodu muška dominacija na političkoj sceni je u direktnoj je vezi sa muškom dominacijom na ekonomskoj sceni.
RSE
Diskriminacija žena i kako je pobijediti:
DINEK
U BiH ne postoji niti jedna inicijativa na državnom nivou koja bi imala za cilj izmjeriti stepen diskriminacije žena u ekonomskom životu zemlje. Strategija za smanjenje siromaštva ili razvojna strategija, kako je možemo nazvati, na žalost samo generalno govori o diskriminaciji žena u bosanskohercegovačkom društvu. Svi će vam reći – naći ćete to na web stranici, ali kod nas još uvijek samo tri posto stanovništva ima pristup Internetu. Dakle, ona definitivno samo generalno govori o diskriminaciji žena i ne predviđa poduzimanje bilo kakvih zakonskih i drugih mijera u cilju borbe protiv spolne diskriminacije i isključenja žena iz sektora ekonomije. U startu su žene dvostruko odnosno višestruko diskriminirane. One su povratnice, one su udovice, one su samohrane majke i mogu još puno toga nabrojati. Jučer sam od kolege iz Ministarstva dobila podatak – vrlo brzo i to me obradovalo – da su žene nositeljice domaćinstva, kojima treba vratiti ne samo kuću, nego i svu imovinu (Aneks VII, Član 1 Dejtonskog sporazuma govori o tome), podnijele Ministarstvu samo 9.357 zahtjeva u 2000. godini. Zašto tako malo? Koliko ima samo Srebreničanki. Koliko ih se uopće vratilo od ovih koje su podnijele zahtjeve, o tome nemamo evidenciju. Što se tiče starijih žena-povratnica u ruralne sredine, često žive same, nemaju penziju niti druga primanja, nemaju privatnu imovinu i imaju najveću tendenciju da padnu ispod granice siromaštva. Kada su u pitanju mlađe žene, udovice, znate li da u BiH ima 18 hiljada udovica. Što je njima ostavljeno? Vi znate da povratnice teže dobivaju posao. Reći ćete – i povratnici. Naravno, ali ja sada govorim o povratnicama. Povratnice se teže vraćaju na prijeratno radno mjesto. Obično se zapošljavaju na crno i što je najgore i o čemu uveliko pričamo, postaju žrtve trafikinga odnosno trgovine ženama.
RSE
Žene i ostvarivanje prava na imovinu:
DINEK
Kada je u pitanju privatna imovina kao važan faktor, ona uglavnom pripada muškarcima; onemogućen pristup predratnom vlasništvu je apsolutno prepreka povratku. Što mislite koliko žena ima vlasništvo nad imovinom? Što mislite koliko se imovine vodi na njihove svekre odnosno očeve njihovih muževa ili na njihove muževe? Stalno govorimo o ženama kojima treba izgraditi kuće. Kako možete podnijeti zahtjev na nešto što nemate? Uopće ne razmišljamo i ne govorimo o imovini stečenoj u braku. Imovina stečena u braku se naravno treba dijeliti na muža i ženu –BiH je također potpisnica Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (CEDAW) – međutim prema Izvještaju o eliminaciji svih oblika diskriminacije muškarac kod nas u BiH, u vrijeme trajanja parnice, može tu imovinu prodati bez posljedica. Dakle, žene bez muževa, razvedene ili udovice, ne mogu se vratiti, na njima nije niti kuća, niti zemlja; ne mogu ostvariti svoja zakonska prava, jer su sudovi spori, jer nemaju novac za parnice koje traju i po nekoliko godina.
RSE
Projekti za povratnice, ali i za ostale stanovnike:
DINEK
Kada je u pitanju povratak, možda je značajno pripomenuti sljedeće. Godine 1996. sam u Minhenu razgovarala o nekim programima povratka. Tada je jedno vijeće za izbjeglice preložilo program povratka, tako superioran u odnosu na lokalno stanovništvo, da bi to praktično izazvalo rat među povratnicima i lokalnim stanovništvom. Taj program povratka smo na sreću oborili. Mi ćemo vratiti te ljude, oni će imati vrtić, školu i sve ostalo, ali moramo voditi računa i o lokalnom stanovništvu. Zašto ovo govorim? Kroz naše projekte mi podržavamo povratnice, ali jednako tako podržavamo i lokalne žene. Ne smije se praviti konflikt, kakav se znao dogoditi, da pomognete povratnicima, a da zanemarite lokalno stanovništvo. Povratnike snabdijete svim i svačim, lokalno siromašno stanovništvo ne može gledati bogatog susjeda-povratnika preko ograde i tada je jedan od glavnih uvjeta – sigurnost – ugrožena. Dakle, treba raditi paralelno, i na kulturnim programima i na socijalnim, ali također općine trebaju paralelno razvijati takvu vrstu programa. To su naša iskustva.
Koji su izvori financiranja dostupni ženama? Kada smo prisustvovale jednoj našoj državnoj komisiji, što su nam omogućile žene parlamentarke, bio nam je predočen jedan izvještaj, gdje je stajalo da „žene najčešće koriste mikrokredite sa povoljnim kreditnim stopama od 12 do 14 posto“. Nisam mogla dočekati kraj i morala sam pitati: „Molim vas, da li je ovo greška? “. Odgovor je bio negativan. Kreiraju se različiti programi, daju se različiti povoljni ili nepovoljni krediti, pokušava se nešto što kod nas nikako ne ide i ne osigurava dugoročni razvoj. Velika sam protivnica mikrokredita. Mi radimo grantove sa povratom u zajednicu, kao i Malteser-Hilfdienst. Kada pitate mikrokreditne organizacije koliko te mikrokredite koriste žene, oni će vam reći – žene su izvrsne: prema njihovim statistikama žene čine 50 posto korisnka mikrokredita, a pri tom su najbolje otplatiše (99,9 posto). To je banka i nju interesira otplativost, nas to ne interesira. Nas interesira dugoročnost projekta i u tom smislu održivi povratak. Zajedno sa Malteser-Hilfsdienstom, zajedno sa velikim razumijevanjem od strane UNHCR-a, koji nam omogućavaju i da kreiramo programe i dajemo grantove, mi radimo na povratu u zajednicu. Prema tome, mi dajemo grantove sa obavezom da se jedan dio, u dobrima ili kako god, vrati zajednici. Ne možemo raditi tako da dajemo najugroženijim kategorijama skupi kapital, a da onda od ugroženih kategorija ponovo naplaćujemo. To ne ide. Ovako koristi ima cijela zajednica.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine (BiH), na sjednici održanoj prije nekoliko dana, razmatrao je zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji reguliše pravo na povrat stanova iz stambenog fonda bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA). Nakon rasprave, Sud je odlučio da za naredno zasjedanje pripremi konačan nacrt odluke. Podsjećamo da je Ustavni sud i krajem maja imao javnu raspravu o ustavnosti istog člana Zakona i tada je također najavljeno donošenje odluke na „narednoj sjednici“. Dakle, konačna odluka po zahtjevu Nikole Špirića, kako je najavljeno, biće donesena na sljedećoj sjednici Ustavnog suda BiH.
Na osnovu naknadnog javnog poziva Federalnog ministarstva za izbjegla i raseljena lica, u četiri Kantona je odabrano oko stotinu novih korisnika donacija za obnovu stambenog fonda. Ugovore o donaciji građevinskog materijala u vrijednosti od 14 hiljada konvertibilnih maraka (KM), potpisalo je i dvadeset i jedno raseljeno lice iz Sarajevskog kantona. Radi se o ljudima čije su kuće totalno uništene i koji sve do danas nisu uspjeli pronaći donatora spremnog da im pomogne. Ministar za izbjegla i raseljena lica Vlade Federacije BiH, Edin Mušić:
MUŠIĆ
Želim vas informisati da je rad Federalnog ministarstva baziran na institucionalnom povezivanju preko kantona do općina i to je model na kome mi ustrajavamo i po kome radimo. Već smo ušli u drugu polovinu 2004. godine; ono zbog čega je rad prolongiran posljedica je jako velikog broja zatečenih ugovora u Ministarstvu iz prethodnih perioda, gdje je Ministarstvo uspostavilo taj pravni ili obligacioni odnos sa korisnicima i gdje su bili započeli samo određeni dijelovi donacija ili nisu bili započeli uopšte. Međutim, mi želimo te obaveze prema građanima, koje smo zatekli, ispoštovati. Uspjeli smo okončati preko hiljadu i sto tih ugovora. Dakle, od hiljadu i četiristo koliko smo ih zatekli, realizovali smo hiljadu i sto. To je pomjerilo naše aktivnosti i evo na sreću je došlo i do ovog današnjeg dana. Znam da ovo što vam nudimo nije ni blizu onoga što ste imali, znam da ste vi kao raseljena lica i izbjeglice mnogo više izgubili, međutim ti kriteriji i ti nekakvi standardi po kojima se mi ponašamo su takvi kakvi jesu. Ni ja kao ministar nisam njima zadovoljan i nastojaćemo to pomalo da unapređujemo. Daljnja tehnologija kojom također nisam zadovoljan je doniranje građevinskog materijala i potpisivanje ugovora s vama bez podrške u gradnji. To je tehnologija koja nije nimalo dobra, jer ja kao ministar niti stojim ispred vas, niti stojim ispred firmi koje isporučuju materijal. Jednostavno, mi smo kao Ministarstvo negdje između i svi su nezadovoljni. Jako je veliki broj onih kojima još trebamo pomoći. Ali idu, čini mi se, neka malo bolja vremena. Reći ću vam i sljedeće. Mi smo kroz zajedničke projekte, preko javnih poziva i malih donacija, pomogli blizu tri hiljade korisnika. Danas ovdje potpisujemo dvadeset i jedan ugovor, istovremeno se u Srednjebosanskom kantonu potpisuje drugih dvadeset i pet, a jučer smo u Hercegovačko-neretvanskom kantonu potpisali trideset i jedan. Želim vam dobrog zdravlja da to sagradite, uselite se i koristite.
- Dobila sam donaciju poslije toliko vremena da pravim kuću u opštini Ilidža. Sretna sam. Stan je srušen u ratnim dejstvima, sad sam dobila materijal da napravim jednu solidnu kuću, jedan porodični objekat.
RSE
Jeste li do sad možda dobili neku donaciju?
- Ne, nisam nikad. Ovo je po prvi put.
RSE
Hoće li to biti dovoljno?
- Ja vjerujem da hoće. Već smo nešto i uradili, tako da ćemo s ovim najvjerovatnije uspjeti da završimo radove.
RSE
Sejdalija Hodžić:
HODŽIĆ
Stan mi je toliko oštećen da se trenutno u njemu ne može živjeti, zato sam i tražio ovu donaciju. Dugo sam čekao, ali eto dočekao sam se. Mislim da će biti dovoljno za kompletan materijal potreban za opravku, a obećali su i sredstva za granju. Ja sam planirao graditi sam, međutim dobro će doći i ova pomoć za gradnju koju su naknadno obećali.
RSE
Fuad Godinjak, selo Trebečaj, Trnovo:
GODINJAK
Dobio sam donaciju u vrijednosti od 14 hiljada. Do sada sam bio raseljeno lice tu u gradu i sada se vraćam. Bogami neće biti dovoljno, kakvi. Imam sedmeročlanu porodicu.
RSE
Jeste li do sada bili korisnik?
GODINJAK
Ne, nikad ništa nisam dobio.
RSE
Cijela porodica Fadila Žere prisustvovala je potposivanju ugovora o donaciji:
PORODICA ŽERO:
OTAC
Kuća nam je potpuno devastirana 1993. godine. Nisam nikad ništa dobio, ovo mi je prva donacija. Najviše me interesuju cijene. Jer, znam od onih koji su ranije dobijali da su neki od njih dobijali po realnim cijenama, a neki po nerealnim. E sad, jedino se bojim toga, dakle visokih cijena, ništa više. Vratio sam se odmah poslije potpisa Dejtonskog sporazuma, napravio sam improvizovani smještaj i tu sam do dan danas; baš tu pored placa, tako da mogu odmah pristupiti poslu.
KĆERKA
Kad sam čula da će dati donaciju, radovala sam se. Više nećemo morati spavati u istoj sobi, svako će imati svoju.
MAJKA
Izuzetno mi je drago. Kćerke su me grlile, ljubile, sretne su što će svako imati svoju sobu. Do sad smo svi bili u jednoj, sve se radilo na jednom stolu – i zadaća i ručak.
RSE
Senada Dumonjić, Ilijaš:
DUMONJIĆ
Samo je ognjište ostalo.
RSE
Gdje ste do sad bili?
DUMONJIĆ
U Ilijašu u jednoj baraci, i ona je gotovo srušena. Nadam se da će davati materijal što prije. Samo da napravim krov nad glavom i da se smjestim s djecom. Šesnaestogodišnja kćerka mi je jako bolesna. Imam evo i malo dijete koje treba da krene u školu. Uslovi su nikakvi. Od svih donacija za koje sam do sad predavala zahtjeve, nikad ništa nisam dobila, ovo mi je prva. Hvala im najljepša od sveg srca. Ko nije vidio gdje narod živi, taj ne može vjerovati da se tako uopšte može živjeti – ali se mora – vlaga, plafon opada, zidovi pucaju… To je katastrofa. Ko ne vjeruje, neka dođe da vidi, pa će mu biti sve jasno.
RSE
Rukija Pecar, Stari Grad, Sarajevo:
PECAR
Kuća na Širokači mi je sva izgorjela. Nikada ništa nisam dobila, ovo je prvi put. Do sada sam bila u nužnom smještaju. Radujem se, ali ne znam dokle ću s ovim doći. Para nema, penzija mi je 140 maraka. Tek sad nastaju problemi.
RSE
Hamid Tahirović, Butmir, Ilidža:
TAHIROVIĆ
Ranjen sam u toj kući 1992. godine i tek danas sam se ponovo rodio. Danas mi je najsretniji dan u životu. Ljudima koji su mi pomogli to nikada neću zaboraviti, ovo sam čekao deset godina. Borio sam se, kucao na sva vrata i danas sam konačno doživio da se vratim u svoju kuću, da živim sa svojom djecom i porodicom. Puno hvala dobrim ljudima koji su to uradili za invalida. Bio sam na Ilidži u tuđem stanu, potpisao sam deložaciju, izašao sam iz stana.
* * * * *
RSE
Još je mnogo domova koji željno čekaju popravku, kako bi se život vratio tamo gdje je nekad, u nesretno doba, stao. Na primjer na Makljenovcu, što bilježi nas dopisnik Arnes Grbešić:
Nakon povratka u dobojsko naselje Makljenovac, Mara Zubak živi u posljednje tri godine pored ruševina svoje kuće. Ova osamdesetogodišnja starica stanuje bez struje i krova nad glavom u polusrušenoj kući njenih rođaka koji žive u Hrvatskoj. Mara pokušava da preživi od 140 KM penzije:
ZUBAK
Nikada nisam dobila nikakvu pomoć. Nikad ništa. Jedino ono malo penzije što imam, to mi je za sve, i za hranu i za sve. Da mi nije braće bilo, ne bih imala ni gdje da živim. Moramo deverati, pa kako je tako je.
RSE
Marin komšija, Ilija Krištić, svoju kuću je obnovio zahvaljujući građevinskom materijalu koji je obezbijedila hrvatska Vlada. Sa suprugom Zorkom, Ilija već četiri godine živi bez struje:
KRIŠTIĆ
Pa živi se eto od penzije od 140 maraka i od poljoprivrede – kopamo, radimo, sijemo povrće… Posijao sam kukuruz, pšenicu, ječam i tako. Od toga se živi. Novaca nema, niko i ne pita. Konkretno nikad niko nije došao ovdje da me pita kao povratnika da li mi šta treba.
RSE
Predsjednik mjesne zajednice Izaim Hadžikadunić:
HADŽIKADUNIĆ
U mjesnu zajednicu Makljenovac se trenutno vratilo negdje oko hiljadu i tri stotine građana, što zapravo znači da se vratilo negdje oko sedamdeset posto prijeratnog stanovništva. Za obnovu je ostalo još sto dvadeset kuća u koje treba da se vrati još oko pet stotina građana ove mjesne zajednice.
RSE
Obnovu porušenih kuća u ovom naselju, koje je tokom rata bilo pretvoreno u prvu borbenu liniju, usporavaju i zaostale mine:
HADŽIKADUNIĆ
Treba da se obnovi još jedno pedesetak porodičnih kuća, ali su najveći problem u procesu povratka zapravo minska polja. Nijedna humanitarna organizacija nije spremna da uđe u projekte obnove dok se ne očiste minska polja na ovom području. Dakle, sada pravimo projekte prvo deminiranja tog područja, odmah po završetku deminiranja ćemo raditi projekte sanacije visokonaponske mreže i nadamo se da ćemo do zime konačno početi s povratkom ljudi.
RSE
Ako se riješe ovi problemi, desetak Makljenovčana koji su zaposleni u inostranstvu, vlastitim sredstvima će popravljati svoje porušene kuće, kažu naši sagovornici.
* * * * *
RSE
Nismo često u prilici da govorimo o problemima žena povratnica pa to danas činimo sa posebnim zadovoljstvom. Između ostalog nas zanima koliko se uopšte u bosanskohercegovačkoj zajednici shvataju specifični problemi koje imaju žene izbjeglice, ali i one koje se vraćaju u svoje prijeratne domove. U tome će nam pomoći analiza i zapažanje direktorice fondacije „Bosanskohercegovačka inicijativa žena“, Marijana Dinek.
Da krenemo u suštinu problema – vaša fondacija je naime željela pomoći ženama na drugačiji način, osim plasiranja njihovih ručnih radova. Krenuli ste sa ekonomskim projektima još 1997. godine.
DINEK
Tada je bilo gotovo neumjesno počinjati takve projekte. Donatori nisu bili raspoloženi za tako nešto. Bilo je daleko lakše sastaviti dvije žene u različitim etno-nacionalnim odorama, slikati ih i reći – vidite, ovdje je suživot moguć. Fotografija se uradi brzo, jako brzo dođe do donatorskog centra, a onda i do rezultata. Također, ako uslikate kuću, opet imate sliku i možete tražiti pomoć. A uvjet za moje projekte je bio – koliko ćete žena poslije osam mjeseci edukacije zaposliti u tim uvjetima? Naravno, samim tim smo bili isključeni iz donatorske pomoći. Jedini donatori koji su za nas imali sluha su bili UNHCR, koji je dobivao sredstva američke Vlade, i njemačka Vlada putem organizacije Malteser-Hilfsdienst.
Zašto smo se odlučili za pomoć ženama? Želim vas podsjetiti na statistiku. U BiH trenutno 51,2 posto stanovništva čine žene, tako da se kategorija žena ne smije zanemarivati. Nemam podatak koliko ima prognanica, nositeljica obitelji, jer takvi podaci nikada nisu ni napravljeni; uzalud sam pokušavala do njih doći. Iznijet ću vam neka svoja zapažanja, kao i zapažanja svojih kolega i kolegica. Tokom rata moć odlučivanja je bila u muškim rukama. Žene ne odlučuju o ratovima, ali itekako osjete njihove posljedice. Žene su gradile prve mostove pomirenja, vodile ekonomiju u nenormalnim uvjetima, smišljale programe, preživljavale, brinule se o djeci, starim, bolesnim i invalidnim osobama, prve se vraćale u prvobitna prebivališta, pribavljale dokumenta, trpjele različita maltretiranja i poniženja od strane šalterskih službenika zbog sebe, svojih muževa i muških članova obitelji (to je bilo normalno, muškarci se tada nisu smjeli pojavljivati). Mnoge žene su poslije rata ostale kao jedine hraniteljke obitelji i to je vrlo značajno u ovom našem post-ratnom – post-ratnom pa tek onda tranzicijom – stanju. A dotaknu ću se i tranzicije. Iskustva drugih zemalja u tranziciji pokazuju da proces ekonomske transformacije zemlje, uključujući i prelazak na tržišnu ekonomiju, gotovo uvijek ima za posljedicu pogoršanje društvenog položaja žena. To se upravo događa i ženama u BiH. U post-ratnom periodu muška dominacija na političkoj sceni je u direktnoj je vezi sa muškom dominacijom na ekonomskoj sceni.
RSE
Diskriminacija žena i kako je pobijediti:
DINEK
U BiH ne postoji niti jedna inicijativa na državnom nivou koja bi imala za cilj izmjeriti stepen diskriminacije žena u ekonomskom životu zemlje. Strategija za smanjenje siromaštva ili razvojna strategija, kako je možemo nazvati, na žalost samo generalno govori o diskriminaciji žena u bosanskohercegovačkom društvu. Svi će vam reći – naći ćete to na web stranici, ali kod nas još uvijek samo tri posto stanovništva ima pristup Internetu. Dakle, ona definitivno samo generalno govori o diskriminaciji žena i ne predviđa poduzimanje bilo kakvih zakonskih i drugih mijera u cilju borbe protiv spolne diskriminacije i isključenja žena iz sektora ekonomije. U startu su žene dvostruko odnosno višestruko diskriminirane. One su povratnice, one su udovice, one su samohrane majke i mogu još puno toga nabrojati. Jučer sam od kolege iz Ministarstva dobila podatak – vrlo brzo i to me obradovalo – da su žene nositeljice domaćinstva, kojima treba vratiti ne samo kuću, nego i svu imovinu (Aneks VII, Član 1 Dejtonskog sporazuma govori o tome), podnijele Ministarstvu samo 9.357 zahtjeva u 2000. godini. Zašto tako malo? Koliko ima samo Srebreničanki. Koliko ih se uopće vratilo od ovih koje su podnijele zahtjeve, o tome nemamo evidenciju. Što se tiče starijih žena-povratnica u ruralne sredine, često žive same, nemaju penziju niti druga primanja, nemaju privatnu imovinu i imaju najveću tendenciju da padnu ispod granice siromaštva. Kada su u pitanju mlađe žene, udovice, znate li da u BiH ima 18 hiljada udovica. Što je njima ostavljeno? Vi znate da povratnice teže dobivaju posao. Reći ćete – i povratnici. Naravno, ali ja sada govorim o povratnicama. Povratnice se teže vraćaju na prijeratno radno mjesto. Obično se zapošljavaju na crno i što je najgore i o čemu uveliko pričamo, postaju žrtve trafikinga odnosno trgovine ženama.
RSE
Žene i ostvarivanje prava na imovinu:
DINEK
Kada je u pitanju privatna imovina kao važan faktor, ona uglavnom pripada muškarcima; onemogućen pristup predratnom vlasništvu je apsolutno prepreka povratku. Što mislite koliko žena ima vlasništvo nad imovinom? Što mislite koliko se imovine vodi na njihove svekre odnosno očeve njihovih muževa ili na njihove muževe? Stalno govorimo o ženama kojima treba izgraditi kuće. Kako možete podnijeti zahtjev na nešto što nemate? Uopće ne razmišljamo i ne govorimo o imovini stečenoj u braku. Imovina stečena u braku se naravno treba dijeliti na muža i ženu –BiH je također potpisnica Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (CEDAW) – međutim prema Izvještaju o eliminaciji svih oblika diskriminacije muškarac kod nas u BiH, u vrijeme trajanja parnice, može tu imovinu prodati bez posljedica. Dakle, žene bez muževa, razvedene ili udovice, ne mogu se vratiti, na njima nije niti kuća, niti zemlja; ne mogu ostvariti svoja zakonska prava, jer su sudovi spori, jer nemaju novac za parnice koje traju i po nekoliko godina.
RSE
Projekti za povratnice, ali i za ostale stanovnike:
DINEK
Kada je u pitanju povratak, možda je značajno pripomenuti sljedeće. Godine 1996. sam u Minhenu razgovarala o nekim programima povratka. Tada je jedno vijeće za izbjeglice preložilo program povratka, tako superioran u odnosu na lokalno stanovništvo, da bi to praktično izazvalo rat među povratnicima i lokalnim stanovništvom. Taj program povratka smo na sreću oborili. Mi ćemo vratiti te ljude, oni će imati vrtić, školu i sve ostalo, ali moramo voditi računa i o lokalnom stanovništvu. Zašto ovo govorim? Kroz naše projekte mi podržavamo povratnice, ali jednako tako podržavamo i lokalne žene. Ne smije se praviti konflikt, kakav se znao dogoditi, da pomognete povratnicima, a da zanemarite lokalno stanovništvo. Povratnike snabdijete svim i svačim, lokalno siromašno stanovništvo ne može gledati bogatog susjeda-povratnika preko ograde i tada je jedan od glavnih uvjeta – sigurnost – ugrožena. Dakle, treba raditi paralelno, i na kulturnim programima i na socijalnim, ali također općine trebaju paralelno razvijati takvu vrstu programa. To su naša iskustva.
Koji su izvori financiranja dostupni ženama? Kada smo prisustvovale jednoj našoj državnoj komisiji, što su nam omogućile žene parlamentarke, bio nam je predočen jedan izvještaj, gdje je stajalo da „žene najčešće koriste mikrokredite sa povoljnim kreditnim stopama od 12 do 14 posto“. Nisam mogla dočekati kraj i morala sam pitati: „Molim vas, da li je ovo greška? “. Odgovor je bio negativan. Kreiraju se različiti programi, daju se različiti povoljni ili nepovoljni krediti, pokušava se nešto što kod nas nikako ne ide i ne osigurava dugoročni razvoj. Velika sam protivnica mikrokredita. Mi radimo grantove sa povratom u zajednicu, kao i Malteser-Hilfdienst. Kada pitate mikrokreditne organizacije koliko te mikrokredite koriste žene, oni će vam reći – žene su izvrsne: prema njihovim statistikama žene čine 50 posto korisnka mikrokredita, a pri tom su najbolje otplatiše (99,9 posto). To je banka i nju interesira otplativost, nas to ne interesira. Nas interesira dugoročnost projekta i u tom smislu održivi povratak. Zajedno sa Malteser-Hilfsdienstom, zajedno sa velikim razumijevanjem od strane UNHCR-a, koji nam omogućavaju i da kreiramo programe i dajemo grantove, mi radimo na povratu u zajednicu. Prema tome, mi dajemo grantove sa obavezom da se jedan dio, u dobrima ili kako god, vrati zajednici. Ne možemo raditi tako da dajemo najugroženijim kategorijama skupi kapital, a da onda od ugroženih kategorija ponovo naplaćujemo. To ne ide. Ovako koristi ima cijela zajednica.