Dostupni linkovi

Pod tuđom zastavom


Današnji dan je mogao biti jedan od onih svečanih i važnih.

Poslanici crnogorskog parlamenta danas su u prilici da izglasaju nove državne simbole Crne Gore. Ne bi to svakako bio uvod u bolji i novi život, ali bi se makar razsrstilo sa političkom mimikrijom. Već dugo građani Crne Gore žive pod simbolima države koja ne postoji, intonira se himna kojoj se zviždi, a viori se nakakva trobojka sa plavetnim prelivima kakve u crnogorskoj istoriji nije bilo i koju je malo ko prepoznavao kao zastavu sopstvene države.

Moglo je biti svečano, ali državničke svetkovine danas sigurno neće biti. Opozicija je odavno napuštila parlament i nema namjeru da se tamo vrati samo radi usvajanja državnih simbola. A i da jesu u parlamentu ne bi bilo neke velike vajde. Većina opozicionih stranaka se protivi državnim simbolima koje je predložila vlast. Ustvari, crnogorska opozicija, koja se međusobno ne može usaglasiti, ujedinjena je jedino u odbacivanju prijedloga vlasti. SNP-u se ne dopada zastava, SNS-u ne odgovara Dan državnosti, a liberali su uvijek protivni svemu što predlaže omrznuti Đukanovićev DPS.

Ali bacati “drvlje i kamenje” na opoziciju ne bi bilo politički tačno ni korektno. Za muke oko usvajanja državnih simbola odgovornost prvenstveno snosi crnogorska vlast. U vrijeme “ljubavi” sa Miloševićem Đukanoviću, Maroviću i Bulatoviću na pamet nijesu padali originalni crnogorski simboli. Tada su crnogorski građani pod petokrakom i trobojkom primoravani da crtaju granice druge države – velike Srbije. I kasnije, nakon raskida sa zvaničnim Beogradom i rascijepom unutar DPS-a, crnogorski se čelnici nijesu mnogo trudili da vrate državne simbole. Imali su opet preče političke razloge. Prvo se 1997. godine tezama o demokratskoj Crnoj Gori u demokratskoj Jugoslaviji htjelo prigrabiti malo glasača Bulatovićevog SNP-a. Kada je ta misija završena, onda se u predvečerje Beogradskog sporazuma, nije htjelo ići “uz dlaku” Evropskoj Uniji. Vječito je sve bilo drugo važnije od simbola države Crne Gore. I sad, kad vlast konačno hoće i želi u predvečerje referenduma usvojiti državna znamenja, odjednom nailazi na prepreke na koje nije računala.

Tako je Ferhat Dinoša iz Demokratske unije Albanaca ustanovio da se Albancima ne pjeva himna ako se o Crnoj Gori pjeva kao majci svih građana. Očito je lider DUA nešto pogrešno shvatio ili nije želio shvatiti. Usvajanje himne nije oda jednoj naciji, već, prije svega, jednoj državi. Ali, vladajuća DPS ima problema i sa vladajućom SDP. Iznenada je SDP-ovcima Džavidu Šaboviću i Ervinu Spahiću zasmijetalo što Vlada Crne Gore predlaže grb koji ima monarhističke simbole. Sada više ni njima samima nije jasno što hoće. Da grb dinastije Petrovića nema obilježja dinastije, da savremena Crna Gora nema veze sa vlastitom prošlošću ili pak, poslanici misle da su izabrani da bi po sopstvenom nahođenju prekrajali istoriju i budućnost. I tako redom. Povodom državnih simbola, kao i povodom drugih pitanja, ne mogu zajednički jezik naći ni vlast ni opozicija, ali nema dogovora ni unutar vlasti. Čak i da se na kraju dana usvoje državni simboli, biće to preglasavanje, nekako na silu i pod pritiskom, kao da se izriče kazna i kao da se ne radi o svečanom činu.

Ustvari, rasprava o simbolima države postala je simboličan dokaz političke i moralne pustoši. I ne treba da čudi što nema konsenzusa o državnim znamenjima. To je slika sadašnje Crne Gore. Kada se pola crnogorskih stranaka upinje da se izbriše crnogorsko ime, kada dio građana ne želi vlastitu države, onda dođe normalno da se živi pod tuđom zastavom i u državi koja nije država.
XS
SM
MD
LG