Dostupni linkovi

logo-print

Živjeti po crnogorskom kodu


Naš gost je književnik i novinar Dragan Nikolić. Živi i radi nekoliko decenija u Makedoniji. Bavi se Radio i TV novinarstvom, piše romane, ko-scenarista je nekoliko značajnih filmskih ostvarenja, bavi se i književnom kritikom, kolumnista je za „Utrinski Vesnik“. Rođen je u Nikšiću i izjašnjava se kao Crnogorac.

RSE
S toliko oblasti Vašeg angažovanja zaista je teško odlučiti čime da počnemo ovaj razgovor. Ja predlažem da to bude naše zajedničko zanimanje – novinarstvo. Kakvo je danas stanje u makedonskim medijima, po vama?
NIKOLIĆ
Mislim da se makedonski mediji mnogo ne razlikuju od onih u drugim dijelovima bivše Jugoslavije. Građanin u Makedoniji je danas mnogo informiraniji nego što je bio prije nekoliko godina. Prije nekoliko godina mislim da je Makedonija bila jedna zatvorena sredina, gdje su informacije o tome šta se događa u drugim dijelovima bivše države dolazile sporo ili nijesu dolazile uopšte. Međutim, kako se sada sve više na neki način afirmiše Zapadni Balkan kao neko predvorje Evropske unije (EU), onda je porastao i interes – i u evropskim centrima od kojih zavisi to šta se događa na Zapadnom Balkanu – za to šta se zbiva u tom predvorju. Mislim da je informisanost makedonskih građana veoma porasla, a osim toga ovdje se jako mnogo slušaju i gledaju televizije drugih centara bivše Jugoslavije, kao i programi stranih radio stanica.
RSE
Koliko aktuelne vlasti pokušavaju uticati na medije i koliko im to zapravo uspijeva? Mislite da se ni tu mnogo ne razlikuje situacija od ostalih zemalja u regionu?
NIKOLIĆ
To bi vrlo teško moglo da se kaže i mislim da bi veoma teško moglo da se bude precizan. Ima nekih prigovora kako navodno vlast vrši pritisak na medije, međutim i vlast se strahovito žali na medije koji navodno sebi daju preveliku slobodu. Tako da ono što radi vlast, a što bi moglo biti korisno i pozitivno, obično u medijima ne dobiva neki naglašeni publicitet. Više dobivaju publicitet neki skandali koji se eventualno u nekoj kasnijoj fazi pokazuju kao problematični ili previše naduvani, naglašeni.
RSE
Vaš novinarski put je inače veoma zanimljiv. Teško je pobrojiti sve, mislim da ću mnogo toga ispustiti, ali evo da navedem nekoliko medija za koje ste radili: Televizija Beograd u jedno neobično vrijeme, „Borba“, potom „Naša borba“, „Danas“, „Monitor“… Bili ste duže vrijeme šef redakcije „Borbe“ za Makedoniju, što se u to vrijeme očekivalo od vas i kakvi su bili vaši odnosi sa tadašnjom makedonskom vlašću?
NIKOLIĆ
Ja nijesam imao nikakve probleme ni sa tadašnjom makedonskom vlašću, niti sa „Borbom“ čiji sam bio dopisnik, a poslije i urednik republičke redakcije za Makedoniju. Jednostavno sam probao i mislim da sam u tome i uspio, da ostvarim određenu samostalnost, nezavisnost. A ta nezavisnost se sastojala u tome što sam nastojao da robujem faktima. U početku su se neki ljudi tu bunili zašto ja pišem baš o tim faktima, a ne o nekim drugim. U kasnijoj fazi ljudi su se sve više ljutili na fakte, a ne na mene. Na kraju se pokazalo da su fakti eskalirali i došlo je jednostavno do toga do čega je došlo – do tih svih tragičnih događaja, ne samo tu nego i u cijelom regionu.
RSE
Vi ste mi u pripremi za ovaj razgovor rekli da kada je „Borba“ u pitanju, u tome periodu imali jedan specifičan zadatak da tu „Borbu“ malo razlabavite, da je učinite drugačijom. Što je to u to vrijeme podrazumijevalo?
NIKOLIĆ
U to vrijeme je stvarno bio jedan napor i pokušaj „Borbe“, organizovanjem tih republičkih redakcija koje su bile nosioci „Borbe“, da se njena unutrašnja organizacija i odnosi razlabave; u skladu sa onim što je trebalo da se događa u federaciji, a što se nije dogodilo, dakle da se razlabave odnosi među federalnim jedinicama i eventualno u nekoj krajnjoj instanci da dođe do nekog saveza suverenih država, što je kasnije Kiro Gligorov i predlagao. Tada su bili došli u „Borbu“ Marko Lolić kao glavni urednik i Ivica Lovrić kao direktor i prvo pitanje koje su postavili makedonskom rukovodstvu bilo je – kako može jedan Crnogorac da vam bude urednik republičke redakcije za Makedoniju? Makedonsko rukovodstvo im je odgovorilo – to je naš problem, vi ne treba da se miješate u to ko će nama biti urednik u republičkoj redakciji, gledajte vi da li ima u centralnoj redakciji Makedonaca.
RSE
Vi ste u nekoliko navrata u vašoj karijeri izazvali burne reakcije i podijeljenost u javnosti. Izdvojiću samo jedan primjer za ovo gostovanje, a ostale ću ostaviti za neka naredna. Gostujući na Makedonskoj televiziji u kultnoj emisiji „Vidik“, kazali ste: „Ja nijesam Srbin i srpskoga roda“. Što je bio povod tog Vašeg jasnog određenja?
NIKOLIĆ
U to vrijeme deklarisati se kao Srbin značilo je biti pristaša programa Slobodana Miloševića. Ovdje u Makedoniji to je značilo podržavati radikale koji su htjeli da otvore ratni front u Makedoniji za stvaranje jedne nove „SAO Krajine“, a to je trebala da bude Skopska Crna Gora i Kumanovska Kotlina. Međutim, radi se o sljedećem, ja nijesam mogao da kažem da sam Srbin kad sam Crnogorac. Ali sam to namjerno rekao da bih se distancirao od onih koji su nacionalnu pripadnost htjeli da pretvore u nekakvu profesiju, da bi na taj način ostvarivali nekakav profit ili eventualno jednostavno uspješno trgovali između Makedonije i Srbije. Potičem iz porodice koja je dala majku Vuka Karadžića. Ja sam osim toga studirao u Beogradu, meni je Aleksandar Belić potpisao diplomu. Ja sam bio srpski novinar. Prema tome, nemam nikakvog razloga da mrzim Srbe. Naprotiv, među Srbima imam jako mnogo prijatelja. Više imam prijatelja u Beogradu nego u Podgorici. Međutim, to je bilo takvo vrijeme da je to jednostavno moralo tako da se kaže da bi se čovjek distancirao od jedne opake stvari.
RSE
Kakvi su danas Vaši kontakti sa Crnom Gorom i kakav je pogled iz Skoplja na Podgoricu Dragana Nikolića?
NIKOLIĆ
Moram da kažem da sam vezan za Crnu Goru. Ako je tačno nešto što mi je kazao jedan moj prijatelj: „Lako je tebi kada živiš po crnogorskom kodu“, onda znači da sam ja egzistencijalno vezan za Crnu Goru. Međutim, o tome ja nikad nijesam govorio, misleći da je to nešto sasvim lično. Ali jesam pisao da je Crna Gora poseban civilizacijski krug. Vrlo bi bilo teško dokazati suprotno. To je sasvim jasno rekla i Isidora Sekulić u knjizi o Njegošu, Crnogorcima je priznala da su narod, da imaju svoj jezik i najviše moralne standarde i norme. Ja vjerujem u budućnost Crne Gore, male zemlje su obično uspješnije od velikih zemalja, takvih primjera ima mnogo, ali Crna Gora je destruirana zemlja. Mislim da još nije napisana cjelovita knjiga o toj destrukciji koja traje cijelo jedno stoljeće. Koliko je to unutrašnji faktor, mentalitet kojem je nacionalna emancipacija i evropeizacija smrtni neprijatelj, zbog čega savezništvo traži sa ultradesničarima na strani, koliko je restrikcija uvezena iz Srbije radi njenih političkih potreba ili koliko je jednostavno riječ o derivatima otpora budućnosti u ime zlatne prošlosti. O tome je, koliko ja znam, pisano parcijalno. Ja sam neke od tih tema u naznačio u svojim knjigama, a moj brat Živko Nikolić je na jedan gledljiv način, sa dosta ironije, govorio o nekim od tih pojava u svojim filmovima. Destrukcija, ma koliko bila bučna, kao što se to sad događa u protestima opozicije u Podgorici, ima ograničeno dejstvo. Zato su ti protesti i doživjeli fijasko, što se moralo dogoditi, zato što ti protesti nijesu bili udar na vlast koliko na temeljnu vrijednost crnogorskog civilizacijskog kruga – na riječ. U Crnoj Gori je riječ institucija. Neki ljudi od straha od te institucije su više u životu šutali nego govorili. To su bili zatočenici te institucije. Takve ljude svi znaju i obično ih doživljavaju kao mudre ljude. Podgorički protesti su činili koliko su mogli, a možda i više od toga da riječ kao instituciju unište, da stvore delikventni vokabular i da ga proglase za najviši domet slobode. To je anti-Crna Gora.
RSE
Sad nešto što je ja mislim manje poznato javnosti. Ko-scenarista ste triju kultnih filmova reditelja Živka Nikolića, koji je inače Vaš rođeni brat, „Ljepota poroka“, „Iskušavanje đavola“ i „U ime naroda“. Posljednji je izazvao potres u Crnoj Gori. Kakva sjećanja Vas vežu za te događaje?
NIKOLIĆ
Ja nikad nijesam htio da se bavim filmom. To je bila posljednja stvar koja je mene zaokupila. Ali Živko me molio da mu pomognem oko tih scenarija i ja sam mu stvarno pomogao koliko sam mogao i čak sam se u ova tri filma koja ste vi spomenuli veoma angažovao. Mislim da je ovaj film “Ljepota poroka” doživio dosta veliki uspjeh. On je proglašen za najgledaniji film u nekoliko zemalja – u Izraelu, u Austriji, Belgiji… Međutim, ti filmovi su mnogo bolje primani na strani nego u samoj Crnoj Gori. Na primjer kad je snimljen film „U ime naroda“, tamo su dva državna predsjedništva dva dana non-stop raspravljala o tom filmu kao antikomunističkom filmu. Međutim, film nije bio ni komunistički, ni antikomunistički, nego je jednostavno to bilo jedno viđenje do kakvih apsurda i do čega sve birokratizacija jednog društva, u jednoj specifičnoj sredini kakva je crnogorska, može da dovede. Po meni je to bio dosta interesantan film, koji je ostavio određeni utisak, da li je na nekog djelovao ili nije, ne znam. Znam samo da se jedan naš rođak, kojeg mi nismo imali u vidu, a ja ga čak i ne poznajem, javljao preko nekih naših prijatelja i kazao: „Gdje baš vi nađoste da o meni pravite film?“. Tako da je tu bilo puno tih problema, ali ja mislim da se to na kraju dobro završilo zato što su došli neki drugi događaji koji su bili mnogo dramatičniji i mnogo važniji od jednog filma.
RSE
Napisali ste i četiri romana, uvršteni ste i u ediciju „110 romana ex-Jugoslavije“, vidim da mnogo vremena na pretek nemate, da ste previše angažovani. Ako uopšte imate slobodnog vremena, što radite?
NIKOLIĆ
Već pet godina svake nedjelje pišem jednu panoramu koja se zove „Region“. Ona je ostavila određen utisak tu i ja bih to htio da skupim u jednu knjigu. Prije toga sam napisao jako mnogo o Makedoniji. To bi bilo više hiljada strana i možda bi trebalo napraviti nekakav izbor iz svega toga. A osim toga imam i jedan rukopis od hiljadu strana i trebao bih to do septembra da završim, ako mognem. Tako da imam dosta tih preokupacija.
XS
SM
MD
LG