Dostupni linkovi

logo-print

Bećković nam ne može uzeti jezik


Književnik Marko Vešović iz Sarajeva: Bunim se kad me neko svrstava, meni je najvažnije da sam književnik * Kad objavite knjigu u Crnoj Gori, niko nije za nju čuo * Jedan svijet je eksplodirao, ali je mnogo važnije da je eksplodirala crnogorska laž * Postoji nešto divno u Crnoj Gori, to je ženska Crna Gora * Beznadnija je danas Crna Gora nego i Srbija i Bosna i Hercegovina.

RFE
Više od četiri decenije u Sarajevu, Crnogorac, Darinkin sin, književnik Marko Vešović. Gospodine Vešoviću, dobro došli u subotnju emisiju Radija slobodna Evropa za Crnu Goru.
VEŠOVIĆ
Bolje vas našao.
RFE
Kako bih vas trebala predstaviti, kao sarajevskog ili kao crnogorskog književnika?
VEŠOVIĆ
Ja se bunim kad god me neko svrstava. Odbio sam, recimo, da uđem u Akademiju, i u bosansku i u crnogorsku. Meni je najvažnije da sam književnik. A ako sam dobar književnik, znaće oni dobro čiji sam, i tamo u Crnoj Gori i ovdje u Bosni.
RFE
Pročitala sam da ste prilikom gostovanja na jednom „Barskom ljetopisu“ izjavili da ono što prepoznajete danas u svojoj rodnoj zemlji, dakle Crnoj Gori, jeste jedan „izgubljen svijet“. Jeste li to izjavili?
VEŠOVIĆ
Pa napisao sam i knjigu i ponosim se na nju, ali to je isto kao da sam je bacio u jamu, jer kad objavite knjigu u Crnoj Gori, niko za nju nije čuo. Napisao sam knjigu u kojoj ima odličnih stvari, i poezije i proze i memoara, a zove se „Moj svijete izgubljeni“. Riječ je o svijetu koji sam ja izgubio. A da je Crna Gora danas izgubljeni svijet i u onom drugom smislu, smislu gotovo paklenom, svijet izgubljenih duša, to mi se sve više čini istinitim.
RFE
A zašto je za vas dodir sa Crnom Gorom dodir sa njenim ostacima?
VEŠOVIĆ
Iz prostog razloga što je to bukvalno tako. Nije u pitanju da je tako za mene, već je to tako. Jedan svijet je eksplodirao. Međutim, mnogo je važnije da je eksplodirala crnogorska laž. Ja sam čak i zadovoljan što je u ratu crnogorska laž koju su svi, neko manje neko više, neko s više ljubavi i talenta, neko s manje ljubavi i talenta, njegovali. Ja sam zadovoljan što više Crnogorci neće moći da nastave s tom laži, iako im je retorika i dalje ista ostala, ali svijet zna ko smo mi. Dakle, riječ je o ruševinama jedne mitologije. A riječ je i o nečem drugom: ova ratna eksplozija je raznijela i ono što je valjalo u tom svijetu.
RFE
Vi vrlo često u vašim kolumnama imate čudesno preplitanje istorijskih fakata vezanih za Crnu Goru i današnjih događanja. Kako to objašnjavate?
VEŠOVIĆ
Ima jedna stvar u Crnoj Gori i to je zaista tako, pojavila se jedna skupina mladih, zaista darovitih pisaca. Da pomenem samo dvojicu, Balšu Brkovića i Andreja Nikolaidisa. To su pravi pisci, obrazovani, intelektualci, koji su počeli da pričaju malo drukčiju priču. A ona Crna Gora koju ja nosim u glavi, to je frižider, odnosno stavljeno je u frižider nešto što je bilo prije dvjesta, trista ili stotinu godina i to je tako trajalo neprestano. U tom smislu ima još jedna stvar, Crnogorci su objektivno – a kad god govorim protiv Crnogoraca, govorim i za sebe – najprimitivniji na svijetu. Prema tome, sve ono što su radili 1942. godine, radili su i 1992. godine, i po Crnoj Gori i po Sarajevu. To je arhaičan svijet u čijoj se svijesti konstante teško mijenjaju. Ja kad sam čitao „Genocid nad Muslimanima“, zbornik dokumenata i svjedočenja koje su skupili Vladimir Dedijer i Antun Miletić, bio sam zaprepašten. Pa oni rade isto što su radili u prošlom ratu.
RFE
Što je to što rade?
VEŠOVIĆ
To je duga priča. Što više objašnjavam Crnogorce, dolazim u jedan paradoks. Ako zaista i o kom išta znam, znam o Crnogorcima, a ako o ljudima ništa ne znam, onda ne znam opet o njima. Postoji jedna stvar koja me najviše zaprepašćuje, a to je da imaju divnu priču, a rabota im smrdi, rečeno narodski. Nema većeg raskoraka između predstave naroda o samom sebi i onom što radi i to je jedna konstanta. Ne vjerujem da su naši preci bili nešto bolji nego mi, ali tolikog raskoraka ipak nije bilo. Uzmimo Karadžića. Čitao sam jednu knjigu o njemu koja je napisana kao da ju je on diktirao i znam njegove izjave. On koji je pobio u jednom jedinom životu najmanje 150 hiljada ljudi ima o sebi veličanstvenu predstavu kao pravednik i da će on – ako dođe jednog dana u Hag – povesti proces protiv Evrope i svijeta zbog genocida nad njegovim srpskim narodom. To je crnogorska logika. I Slobo glumi pravednika u Hagu. Ja nikako nisam mogao objasniti strancima za te tri i po godine da je ovo što se dešava ovdje prije svega crnogorska priča. Samo Crnogorac može biti kasapin sa Dedinja i ubjeđivati čitav svijet da je on milion posto u pravu, odnosno ostati u svojim očima idealan vođa.

Evo već sam se zapalio, niste me trebali pitati toliko o Crnogorcima.
RFE
U još nekim razgovorima sa vama sam pročitala da vas užasno vezuje djetinjstvo za Crnu Goru.
VEŠOVIĆ
Ima jedna stvar o kojoj sam puno znao i prije rata, ali počeo sam o njoj da mislim u ratu i poslije rata, o tome sam i pisao i nekoliko puta govorio o tome. Postoji nešto divno u Crnoj Gori, a to je ženska Crna Gora i to je nešto čime ću se ja baviti do kraja života. Zato ja toliko svoju majku pominjem. Ne zbog toga što je ja idealizujem, nego što je ona meni simbol te ženske Crne Gore. Ja tvrdim i tvrdiću do smrti da su Crnogorke deset puta bolji ljudi od tih lažova, megalomana i zlikovaca crnogorskih.
RFE
Hoće li slušati ovaj naš intervju vaša supruga?
VEŠOVIĆ
Ne znam. Valjda hoće.
RFE
Tema vaše doktorske disertacije je književnost Radovana Zogovića. Zašto?
VEŠOVIĆ
Crnogorci su mi obećali da će to objaviti, a nisu. I to je jedan podatak o njima. Ja sam napisao četiri stotine strana analize poezije Zogovića. Ako ostavimo Bećkovića po strani, on kaže da je Srbin, trebamo sačekati da umre i vratiti jezik, jer nam ne može uzeti jezik, to je naš jezik. Ali ostavimo sad Bećkovića. Dakle, najveći crnogorski pjesnik, koji kaže da je crnogorski, to je Radovan Zogović. Ja sam sjeo i izanalizirao taj njegov jezik. Naravno, nije to samo crnogorski, on je pisao srpskohrvatskim jezikom, odnosno jezikom koji ja danas nazivam srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskim. On je, naime, veliki znalac jezika. Ja sam počeo u analizi njegove poezije od jezika. Prije svega što je izvanredan pjesnik. Bojao sam se da neću moći završiti tezu, deset puta sam počinjao i odustajao. Međutim, završio sam. Teza ima četiristo kompjuterskih strana, dakle to je jedna knjižurina od šesto strana. To su sve stručne, precizne analize njegove poezije. Zogović i njegova partizanska etika i njegov internacionalizam, odsustvo bilo kakvog nacionalizma u čitavom njegovom životu, u čitavoj njegovoj književnosti, to je nešto što je mene poslije rata također privlačilo. To je čovjek kome vjeruješ. Pale su ove priče o informbirovcu. Ima još jedna stvar, nazivali su ga “ždanovcem” i tako dalje, izmislili su termin „zogovićevština“ kao simbol dogmatizma. A većina tih ljudi koji su ga opaljivali u životu, postali su u ovom ratu četnici. Što je jako znakovito.
RFE
Jednoj vašoj knjizi ste dali naziv „Smrt je majstor iz Srbije“.
VEŠOVIĆ
Izašlo je drugo izdanje te knjige, jer je u prvom bilo mnogo grešaka. Tu sam stavio sve tekstove koje sam napisao od aprila 1992. godine do juna 1994. godine. Knjiga je izašla u Zagrebu bez korekture, ispali su neki tekstovi, fragmenti, rečenice… i sada je konačno doživjela drugo izdanje koje izgleda kako treba. Naziv knjige je zapravo citat Paula Celana, velikog njemačkog pjesnika jevrejskog porijekla, koji je napisao onaj čuveni stih: „Smrt je majstor iz Njemačke“. Prema tome, jasno je da je riječ o knjizi koja je moja borba protiv srpskog fašizma.
RFE
Govorite o vremenu kada je bio rat u Bosni i Hercegovini?
VEŠOVIĆ
Govorim o vremenu od 1992. do 1994. godine, kada sam pisao te tekstove, kada su ovdje padale granate, govorim o vremenu kada je Karadžić ispisao iz živih najmanje – kažem najmanje, jer cifra nije definitivno utvrđena – 150 hiljada muslimana.
RFE
Pogled iz Sarajeva na Crnu Goru danas?
VEŠOVIĆ
Crna Gora je beznadnija zemlja nego i Srbija i BiH, što je paradoksalno. Govorim o životu koji meni pripada, ne znam šta će biti poslije, niti me mnogo zanima. Evo o čemu se radi. Nada za nekakvu promjenu postoji i u Srbiji i u BiH. A šta imate ovdje? Kao što sam napisao: „Bog nije mogao smisliti“, pod pretpostavkom da Bog postoji, „goru kaznu za Crnogorce za sve ono što su radili u ratu, od ovoga. Ostaje im da biraju između zla i goreg, a to znači da ih je lišio za narednih dvadeset godina nade“. To je moja precizna dijagnoza.
RFE
Na kraju subotnjeg razgovora s mojim gostima obično zamolim za malo privatnosti. Kako je Marku Vešoviću danas u Sarajevu, s kim se druži, s kim pije kafu, u kojoj kafani sjedi, što piše?
VEŠOVIĆ
Pišem jako mnogo. Prošle godine sam završio dvije knjige. Knjigu pjesama, što je vjerovatno najbolje što sam u životu u stihu napisao. A druga knjiga je knjiga priča. Dakle, radim kao konj. Mogu da se ne probudim sjutra, jer sam srčani bolesnik. Zbog toga mi ostaje malo vremena za sve ostalo. Imam prijatelja, najboljeg kojeg sam u životu imao, slikara Ibrahimpašića i s njim često idem tamo-ovamo, idemo u kafanu… Problem je u tome što ja ne pijem, odnosno ne podnosim alkohol. Rado bih se ja napio, znam zašto ljudi piju, ali oni su onda svi kao ‘tice laki i veseli, a ja bolan pet dana. A u Bosni se ne može sjediti u kafani a da ne piješ. Dakle, malo ima vremena, a piti i sjediti u kafani je i naporno, tako da mi se život sveo na, što bi ovdje rekli – „posao, kuća, džamija“. A džamija je za mene moj kompjuter.
XS
SM
MD
LG