Dostupni linkovi

logo-print

Tadić neće donijeti samostalnost Crnoj Gori


Stranke u Crnoj Gori nekako su iz prikrajka pratile srpske predsjedničke izbore, ponavljajući sve odreda da se nadaju pobjedi demokratskog kanditata. Sad kada je Boris Tadić postao srpski predsjednik i crnogorska vlast i crnogorska opozicija tvrde da su mislili baš na njega. Svejedno, moraće i jedni i drugi s njim računati.

Novi srpski predsjednik najavio je već u prvom obraćanju da će prvo posjetiti Crnu Goru. Tadić vjeruje da treba pružiti šansu državnoj zajednici i da je zajednička država možda najbolje riješenje za srpski i crnogorski narod. Uz takve stavove o zajedničkoj državi, čini se da bi u danima koji dolaze, Tadić mogao više da odgovara ujedinjenoj crnogorskoj opoziciji. Osim Liberalnog saveza, sve druge važne opozicione stranke u Crnoj Gori bespogovorno se zalažu za opstanak državne zajednice, a neke bi čak pristale i da se Crna Gora izbriše iz evidencije.

Gledano kroz tu logiku crnogorskoj vlasti koja se zalaže za crnogorsku nezavisnost možda bi kao srpski predsjednik više odgovarao nacionalista Toma Nikolić. Sa radikalom na srpskom državnom vrhu i pobjedom nacionalilstičke politike, Crnu Goru na putu samostalnosti teško da bi mogla da obuzdava čak ni zajedničkoj državi posvijećena Evropska unija. Ovako, nakon pobjede Tadića, razumno je pretpostaviti da će se međunarodni pritisak na crnogorsku vlast da odustane od nezavisnosti ne samo nastaviti, već i dodatno pojačati. Stoga nije mali broj ljudi u Crnoj Gori koji podržavaju teoriju da će predsjednik Tadić biti glavna prepreka ideji o crnogorskoj samostalnosti.

Ali takvo čitanje nove političke realnosti je jednostrano, a slika iskrivljena. Ni Toma Nikolić, ni Boris Tadić neće presudno uticati na crnogorsku odluku o samostalnosti. Političari iz Srbije mogu taj proces odlučivanja učinjeti prijatnijim ili manje ugodnim, ali posljednja riječ biće ipak građana Crne Gore. Ustvari, pobjeda Tadića omogućava Crnoj Gori mirno vrijeme. Tadić je čovijek umjerene pragmatike. S njim, kao predstavnikom srpske realpolitike, Crna Gora će moći da se dogovara uz kalkulacije, ali bez mnogo zakulisnih igara.

Poslije toga, pobjeda Tadića mogla bi posebno doprinijeti da Crna Gora konačno raskrsti sa jednom opasnom političkom iluzijom - da se do crnogorske nezavisnosti može doći bježanjem od loše političke klime u Beogradu. Od raspada SFRJ i konstituisanja dvočlane državne zajednice, dakle, tokom posljednjih dvanaest godina, Crna Gora nije imala mnogo sreće sa beogradskim političarima. Čak se Milošević, koji je zveckao armijskim prijetnjama protiv Crne Gore, ponekad činio poput istinskog demokrate spram nekih četničkih i imperijalnih srpskih političara koji su htjeli i formalno ukidanje Crne Gore kao države. Zahtjev za crnogorskom nezavisnošću svakako je dobijao na zamahu i popularnosti zbog takve nakaradne beogradske politike. Ko zna da li bi pristalice Crnogorske crkve bile tako brojne da ovdašnji srpski poglavar mitropolit Amfilohije nije bio toliko otvoreno protiv Crnogoraca i Crne Gore.

Ali politika Beograda ne može biti jedini, odnosno, ne može biti dovoljan razlog za priču o crnogorskoj samostalnosti. I zato je pobjeda Borisa Tadića važna za Crnu Goru, jer će se prirodno i mirno otvoriti proces crnogorskog preispitivanja. Do crnogorske nezavisnosti može se doći samo ako je ona unutrašnji poriv i želja većine građana Crne Gore, ako je većina taj put prepoznala kao najbolje riješenje za sebe i za generacije koje dolaze. Ako većina tako ne razmišlja, onda tu nema pomoći čak ni od Tadića, čija je porodica porijeklom iz Crne Gore. Osim, ako neko ne očekuje da baš srpski predsjednik donese Crnogorcima crnogorsku samostalnost.
XS
SM
MD
LG