Dostupni linkovi

logo-print

Između svetog i svetovnog


Mada su, uz retke izuzetke, sveštenici Katoličke i Srpske pravoslavne crkve stajali dalje od epicentra nasilja koje se prelivalo iz eparhija u biskupije i obratno – pozivajući na mir, toleranciju i praštanje, ostali su zabeleženi prizori nekih crkvenih lica sa ukrštenim redenicima preko mantije i puškomitraljezom u rukama, dok su s one strane fronta neki drugi nosili pištolje zadenute za pojasom. No i te sumorne slike otišle su niz vodu zajedno sa nasiljem kome je ponestalo daha, tako da su poslednjih godina sve intenzivniji kontakti i susreti predstavnika Srpske pravoslavne i Katoličke crkve

Saradnja: Zoran PRERADOVIĆ

RSE
Uprkos tome što su pogledi sveštenstva Srpske pravoslavne i Katoličke crkve već po prirodi stvari usmereni prema nebu, crkveni velikodostojnici su poslednjih godina bili prinuđeni da se često osvrću i ka onome što se dešava u njihovom nesporednom okruženju. A tamo se od početka devedesetih nije moglo videti mnogo toga bogougodnog. Zakrvljena pastva koja se zaklinjala u istog Boga, nemilosrdno se satirala, vitlajući u pauzama bitaka sakralnim predmetima drugih konfesija koje su otimali iz porušenih crkava. Mada su, uz retke izuzetke, sveštenici Katoličke i Srpske pravoslavne crkve stajali dalje od epicentra nasilja koje se prelivalo iz eparhija u biskupije i obratno – pozivajući na mir, toleranciju i praštanje, ostali su zabeleženi prizori nekih crkvenih lica sa ukrštenim redenicima preko mantije i puškomitraljezom u rukama, dok su s one strane fronta neki drugi nosili pištolje zadenute za pojasom. No i te sumorne slike otišle su niz vodu zajedno sa nasiljem kome je ponestalo daha, tako da su poslednjih godina sve intenzivniji kontakti i susreti predstavnika Srpske pravoslavne i Katoličke crkve. Ti kvalitativno novi odnosi koji se trenutno grade i uspostavljaju, uključujući i njihov uticaj na međunacionalne odnose, tema su u kojoj učestvuju pomoćni biskup zagrebački Vlado Košić, episkop šabačko-valjevski Lavrentije Trifunović, jedan od urednika katoličkog nedeljnika „Glas koncila“ iz Zagreba Živko Kustić, glavni urednik „Glasa crkve“, radija Srpske pravoslavne crkve Ljubomir Ranković iz Valjeva.

Šta je poslednjih godina obeležilo odnose između Srpske pravoslavne i Katoličke crkve na ovim prostorima?

Ni turbulentne devedesete, krvavi raspad nekadašnje Jugoslavije i ratni sukobi, kada je prema opštim očekivanjima bilo više nego dovoljno razloga za prekid odnosa hrvatske Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, nisu zaustavile kontakte predstavnika dve crkve. Ti susreti, doduše ne tako česti, mogli bi se označiti kao susreti na nivou visoke crkvene diplomatije. Jedan od takvih dogodio se u jeku ratnih sukoba, kaže za naš program sociolog religije Mirko Đorđević:
ĐORĐEVIĆ
Do takvog susreta je, primera radi, došlo već 1992. godine i to se posle i ponovilo, kad su se patrijarh srpski i kardinal Kuharić sreli u Sremskim Karlovcima, dakle na najvišem nivou. Lako su se složili oko onog bitnog – da je rat zlo, da nijednom narodu ne donosi dobro.
RSE
Čitav niz poseta kardinala iz Rima ovdašnjim crkvenim velikodostojnicima svedoči da kontakti nikada zapravo nisu potpuno prekinuti, ali se ovi susreti uglavnom opisiju kao protokolarni. Potpisivanje Dejtonskog sporazuma, koje je označilo kraj ratnih sukoba, bar na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i prihvatanje činjenice da će Hrvatska s jedne i Srbija i Crna Gora s druge strane biti i formalno dve suverene države, u obe crkve su iskristalisali shvatanje o neophodnosti daljeg razvijanja dobrih odnosa. Kao svedočanstvo tome može poslužiti i više poseta patrijarha Pavla Hrvatskoj, ali i čitav niz poseta hrvatskih crkvenih velikodostojnika Srbiji. U postdejtonskom periodu zabeležen je u Zagrebu i susret srpskog crkvenog poglavara i tadašnje neprikosnoveno prve političke ličnosti Hrvatske. Još jednom Mirko Đorđević:
ĐORĐEVIĆ
Tamo je bio primljen od strane ondašnjeg predsjednika Hrvatske Tuđmana i prihvaćen je stav da Srbi u Hrvatskoj, vernici ili šta bili, moraju biti u prvom redu dobri građani hrvatske države.
RSE
Hronologija odnosa dve crkve beleži i patrijarhovu posetu Zagrebu 1999. godine. Odnosi, međutim, i dalje idu konstantno uzlaznom linijom, a Mirko Đorđević kao najvišu tačku označava prošlogodišnju proslavu dvadesetpetogodišnjice pontifikacije pape Jovana Pavla II u Beogradu:
ĐORĐEVIĆ
Tada je vladika bački Irinej, ne samo biranim rečima, govorio o papi kao graditelju mostova mira, ljubavi među narodima, između Istoka i Zapada, nego je otišao čak tako daleko – što je mnoge zbunilo – i rekao da je nesumnjivo da u budućnosti pravo prvenstva pripada papi rimskom.
RSE
Otpori u Srpskoj pravoslavnoj crkvi nisu prestali ni nakon što je vatikanska strategija mira i pomirenja krunisana pozivom iz Rima da patrijarh i članovi Sinoda dođu u zvaničnu posetu. Ovdašnji protivnici te ideje, zaklonjeni iza eufemističke floskule da još uvek nisu sazreli uslovi, odlučujuće su uticali da se patrijarh zahvali na pozivu. Umesto njega, u Vatikanu je 2003. godine boravila delegacija Srpske pravoslavne crkve, u kojoj je bilo više vladika. Krunu u približavanju odnosa Pravoslavne i Katoličke crkve, i to ne samo na Balkanu, predstavljaju reči pape Jovana Pavla II na kraju ovogodišnje uskršnje mise na Trgu svetog Petra u Rimu, kojima on izražava nadu da bi dve Crkve nakon hiljadugodišnje razdvojenosti, mogle jednog dana naći put ka ponovnom ujedinjenju.

Dodatan podsticaj razvijanju odnosa Srpske pravoslavne Katoličke crkve dao je pre svega nedavni susret generalnih sekretara Biskupskih konferencija Evrope na čelu sa nadbiskupom zagrebačkim, kardinalom Josipom Bozanićem, sa patrijarhom srpskim Pavlom i episkopima Srpske pravoslavne crkve, za koji predstavnici obe crkve tvrde da nije bio samo protokolarne prirode. U čemu je, dakle, značaj ovog sastanka najviših crkvenih velikodostojnika? Biskup Vlado Košić i episkop šabačko-valjevski Lavrentije Trifunović:
KOŠIĆ
Taj susret zapravo potvrđuje jedne dobre odnose koji postoje između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, a vrlo su važni upravo ti ekumenski dobri odnosi i za budućnost kršćanstva, upravo u kontekstu proširenja EU i povezivanja evropskog kontinenta, gdje kršćani dakako imaju svoju važnu ulogu i mi ovdje u Hrvatskoj smo također u tom smislu vrlo otvoreni i želimo te dobre odnose njegovati i razvijati.
TRIFUNOVIĆ
Mi smo susedi i od našeg zajedničkog života zavisi i naša sreća i naša sudbina. Bog nam je dosudio da živimo na jednoj grudi zemlje i treba da delimo svoje životne i radosti i nevolje. Zato nas raduju susreti, posebno na najvišim nivoima, između predstavnika Rimokatoličke crkve i Pravoslavne crkve. Mogu da izrazim veliku radost i zadovoljstvo što u poslednje vrijeme dolazi do sve češćih susreta između nas i naše braće katolika, Hrvata.
RSE
Šta ovaj susret visokih crkvenih delegacija predstavlja za đakona Ljubomira Rankovića i katoličkog sveštenika Živka Kustića:
RANKOVIĆ
U poseti zagrebačkog nadbiskupa Bozanića ovde ja lično vidim sprenost i jednih i drugih da prevaziđemo razlike i sva ona iskušenja koja opterećuju naše odnose, ne samo na crkvenom planu nego i na ljudskom, dakle Hrvata i Srba, što će doprineti da tih nesporazuma bude manje. Ovim gestom i naša i Rimokatolička crkva svedoče da se mi danas zbilja nalazimo u vremenu punom iskušenja na stazi Hristovog Jevanđelja.
KUSTIĆ
Susret patrijarha Pavla i kardinala Bozanića uklapa se u dosta pojačane kontakte pravoslavnog i katoličkog svijeta, odnosno pravoslavne i katoličke hijerarhije, i sigurno ima vrlo veliko značenje i za svijet, recimo građanski, za odnose među narodima koji su više ili manje ipak označeni svojom vjerskom pripadnošću. Ali također ima posebnu važnost i za odnose među crkvama.
RSE
Može li se i na osnovu ovakvih susreta, koji se po običaju odvijaju daleko od očiju javnosti, zaključiti nešto o trenutnim odnosima između Katoličke i Srpske pravoslavne crkve na ovim prostorima? Biskup Vlado Košić i đakon Ljubomir Ranković:
KOŠIĆ
Ti odnosi su sve bolji, otvorenost postoji s obje strane i mislim da smo na dobrom putu da još više unaprijedimo naše bratske, kršćanske odnose.
RANKOVIĆ
Odnosi naše Pravoslavne ckve i Rimokatoličke crkve na ovim prostorima su opterećeni brojnim istorijskim naslagama, od samog doseljavanja Srba ovde na ove prostore i od zapravo primanja hrišćanstva. Tako da sve te tegobe, sukobi između Istoka i Zapada, između rimske i istočne crkve, praktično opterećuju naše odnose ovde.
RSE
Pravoslavni episkop Lavrentije Trifunović i katolički sveštenik Živko Kustić:
TRIFUNOVIĆ
Kroz kontakte se može mnogo uraditi. Učinjen je veliki napredak u odnosu na vreme od Drugog svetskog rata, dakle ako uzmemo u obzir kakvi su bili odnosi između Srba i Hrvata, između crkava u Drugom svetskom ratu. Međutim, naporima ekumenizma i topline hrišćanske ljubavi koja je počela da zapljuskuje svet i sa Istoka i sa Zapada, i iz Rima i iz Carigrada, učinjeno je puno.
KUSTIĆ
Odnosi između Katoličke i Pravoslavne crkve na ovim prostorima su, na žalost, previše opterećeni međunacionalnim odnosima, pa i političkim. U onoj mjeri u kolikoj opada politička napetost, u tolikoj mjeri političari manje žele iskoristiti crkvu kao sredstvo da narod huškaju protiv drugog naroda i u tolikoj mjeri se ide naprijed. Čim jednom prestane politička napetost, prestaće i napetost među crkvama. Mi smo se, na žalost, ovde predugo ubijali i nekima je trebalo, na žalost, crkvu upotrebiti kao izgovor da se neprijatelja ipak smije mrziti i ubiti, iako je Isus drugačije rekao.
RSE
Ne računajući neke ranije prelomne istorijske događaje koje su udaljili dve crkve jednu od druge, najveći teret u uzajamnim odnosima donele su pre svega devedesete. Međunacionalne tenzije između srpskog i hrvatskog naroda, pa i rad rat koji je po mnogima imao elemente religijskog sukoba, umnogome je opteretio odnose između Katoličke i Srpske pravoslavne crkve. Đakon Ljubomir Ranković i biskup Vlado Košić:
RANKOVIĆ
Razume se da opterećuju, ali najgore bi bilo sada gurati stvari pod tepih. Ja razumem ovu posetu Bozanića kao priliku da se otvoreno priča o svim tim problemima koji su objektivno prisutni tu među nama. Prosto je potrebna jedna duhovna relaksacija te zategnutosti između naše crkve i Rimokatoličke i hrvatskog i našeg naroda. Ono što se kaže, vreme leči rane i ja se nadam da će vreme lečiti rane, a mi sa svoje strane treba da doprinesemo da se one što pre zacele, a najveći odgovornost u zaceljivanju tih rana upravo nosi hijerarhija jedne i druge crkve.
KOŠIĆ
Sigurno da u ljudima postoje neke rane i nije moguće vrijeme samo tako izbrisati i probleme koji su se dogodili staviti pod tepih. Ali oni se rješavaju upravo susretima. Kada se ljudi susreću, kada zajedno žive, kada su upućeni jedni na druge, onda otkrivaju itekako puno zajedničkih elemenata i otkrivaju ono bogatstvo kršćanske vjere koje je kadro premostiti sve te teškoće. Tako da držim da je tog opterećenja prošlosti sve manje.
RSE
Katolički sveštenik Živko Kustić i pravoslavni episkop Lavrentije Trifunović:
KUSTIĆ
Čim prestane ratovanje, ukoliko se ratna mržnja može zamijeniti nekim, neću reći zaboravljanjem, ali smirivanjem i opraštanjem, i čim ne bude trebalo da crkva podupire politiku države ili nacije, mi se prepoznajemo kao kršćani. Mi smo imali stoljećima jedan zanimljivi suživot sa pravoslavnima. Vrlo lako će se stvoriti dobrosusjedski i suživotni odnosi kad se politika pomakne od toga.
TRIFUNOVIĆ
Teško je to sve odjedanput iskoreniti iz ljudi. Ali ovaj novi talas hrišćanske ljubavi ipak, hvala Bogu, postepeno osvaja srca ljudi.
RSE
Bez obzira na mirovne poruke kojima su se zvanično oglašavale, Srpska pravoslavna i Katolička crkva povremeno su se tokom devedesetih nalazile na meti kritika stručne javnosti zbog navodne klerikalizacije društva i širenja netolerancije. Osim toga, crkvenim krugovima je često zamerano što nisu odlučnije bili angažovani na sprečavanju širenja tog sukoba. Da li crkve dele odgovornost za za ono što se dogodilo u tom periodu? Biskup Vlado Košić i episkop Lavrentije Trifunović:
KOŠIĆ
Postoji suodgovornost svih koji su ovdje živjeli i žive. Važno je biti otvoren, iskren i spreman na suočavanje s istinom. Kršćani jesu odgovorni i ne mogu svoju odgovornost zanemariti. Međutim, oni događaji koji su opteretili odnose na ovim prostorima bili su prije svega političke naravi, tako da to svakako nipošto nije bio nikakav sukob vijera, pa niti nacija, nego različitih političkih koncepcija.
TRIFUNOVIĆ
Svako će odgovarati za svoja dela. Međutim, mora se prevazići sve ono što smeta našim međuljudskim odnosima i što su ljudi između nas postavili kao barijere. Ne treba da zaboravimo da smo deca zajedničkog roditelja i da je sam Hristos rekao da će se samo oni koji imaju ljubavi među sobom nazvati njegovim učenicima. Ako toga nemamo, onda čime možemo dokazati da smo hrišćani?
RSE
Teško je i nezahvalno na bilo koji način vagati deo odgovornosti koji u tim događajima snose svaka od tih crkava, ali se Srpskoj pravoslavnoj crkvi najviše zamera što se nije distancirala od državne politike Srbije, koja je pokušavala oružjem da iscrta nove državne granice. Dugogodišnji urednik katoličkog glasila „Glas koncila“ Živko Kustić i urednik pravoslavnog radija „Glas crkve“ Ljubomir Ranković:
KUSTIĆ
Moj je dojam da su neki od vrhova Srpske pravoslavne crkve, možda nedovoljno oprezno, bili preblizu vodstvu agresije na Hrvatsku. Recimo dolazak patrijarha Pavla sa pratnjom od Gline do Knina vrlo kratko prije „Oluje“, sa pozivanjem narodu da „izdrži po svaku cijenu“. Onda recimo osnivanje biskupije u Dalju, vrlo brzo, dok se još pušila svježa krv od pobijenih Hrvata. Dakle, bilo je netaktičnih poteza, ali ne mogu reći da je bilo gdje Srpska pravoslavna crkva vodila kampanju mržnje.
RANKOVIĆ
Razumljivo je da ima i takvih mišljenja i stavova pojedinih i rimokatoličkih sveštenka i pripadnika Rimokatoličke crkve, kao što takvih mišljenja ima i među našim narodom ovde i među sveštenstvom da su pojedini sveštenici Rimokatoličke crkve krivi. Šta bi rekla ta Rimokatolička crkva i ti ljudi ako bih im ja sada pomenuo Filipovića iz Jasenovca ili ovoga ili onoga katoličkog prelata, Stepinca i tako dalje. Tim nametanjima i navlačenjima nema kraja. To je nešto što unapred osuđuje bilo kakav dijalog na propast.
RSE
Katoličkoj crkvi se sa druge strane prebacuje, što nije pružila dovoljno uveravanja srpskom stanovništvu u Hrvatskoj da se ne sme ponoviti ništa od onoga što je kroz istoriju stvorilo strah kod te etničke zajednice. Znajući njen uticaj i značaj u procesu priznavanja hrvatske države, to je najmanje što se moglo očekivati. Đakon Ljubomir Ranković i katolički sveštenik Živko Kustić:
RANKOVIĆ
O tome koliko je neko kriv ja, naravno, ne mogu da kažem svoj sud, ali o tome će dati sud, ne istorija, istorija često zna da bude opterećena subjektivnostima raznih, počev od autora, prilika, situacija, vemenskih perioda, vremenskih distanci i tako dalje, nego će o tome dati najbolji sud onaj pre koga idemo i pred kojeg budemo izašli, znači Bog.
KUSTIĆ
Katolička crkva nema ni vojske ni policije i koliko je do Katoličke crkve i do mjesnih župnika, sigurno se nastojalo djelovati i na hrvatske vlasti da se iskorijeni svaka mržnja i da se svima daju jednaka prava. Druga je stvar koliko su ljudi teško ranjeni ratom, osobnim tragedijama u ratu – spaljene kuće, poklane obitelji i tako dalje, i koliko su oni spremni slušati svog svećenika koji ih uvjerava da se ne smiju osvećivati, da moraju sve građane prihvatiti kao sebi ravne.
RSE
Velikodostojnici obe crkve sada se trude da izađu na kraj sa svim tim nerešenim pitanjima koja i dalje remete njihove odnose. S obzirom da njihova delatnost nije do kraja transparentna, nije baš do kraja jasno na čiju se inicijativu odvijaju ovi susreti, i ko prvi pruža ruku, ali često ostaje utisak da Katolička crkva u poslednje vreme podstiče te kontakte. Urednik „Glasa koncila“ Živko Kustić i pravoslavni episkop Lavrentije Trifunović:
KUSTIĆ
Ne bi bilo čudno, jer je Katolička crkva jako dobro organizirana, jer ima teoriju, teološku i upravnu, u odnosu na pravoslavlje puno određeniju i ipak je jaka u određenom smislu i u redu je da ona prva pruži ruku ako nađe dobar način da je pruži.
TRIFUNOVIĆ
Postoje obostrane želje za međusobnim zbliženjem. Na primer, njegova svetost patrijarh je prošle godine primio, na njegov poziv, biskupe Biskupske konferencije sa teritorije Srbije i Crne Gore i bili su gosti u Svetom arhijerejskom sinodu u Patrijaršiji.
RSE
Da li je Katolička crkva, a pre svega Biskupska konferencija Hrvatske, u ovom trenutku do kraja otvorena i spremna za saradnju sa Srpskom pravoslavnom crkvom? Urednik „Glasa crkve“ Ljubomir Ranković i član Biskupske komisije za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom, Vlado Košić:
RANKOVIĆ
Moj nekakav lični osjećaj je da je Rimokatolička crkva, osobito u Hrvatskoj i osobito zbog posljednjih događanja u posljednjoj deceniji prošloga veka, poprilično rigidna kada je u pitanju to otvaranje prema Istoku i prema Srpskoj pravoslavnom crkvi i njenom življu. Mislim da je naša crkva u tom pogledu fleksiblinija i da samo vodstvo Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj ima veliki otpor među svojim sveštenstvom i među svojim vernicima kada je u pitanju nekakav jevanđeljski odnos prema pravosljavlju.
KOŠIĆ
Doista odgovorno izjavljujem da to nije nikakva taktika, nego vrijernost upravo evenđeljskom pozivu Isusa Krista da svi budemo jedno. To je Katolička crkva spoznala. Prema tome, može biti i neshvaćanja, ali držim da se ipak na kraju svatko može uvjeriti u dobre nakane i da ipak to približavanje i traženje onoga što nam je zajedničko, a to je što je više od devedeset posto toga što je život i Katoličke i Pravoslavne crkve, ide u korist svima, u korist svim kršćanima i u korist naviještanja Evenđelja. Tako da se to ne bi smjelo gledati kao neko taktiziranje ili pak samo neka trenutna vrijednost koja bi se možda mogla u nekom smislu medijske prezentacije pojaviti u javnosti. To svakako nije pitanje takve naravi.
RSE
S druge strane i sama Srpska pravoslavna crkva vrlo često odaje utisak nejedinstva i neodlučnosti kada je reč o razvijanju saradnje sa Katoličkom crkvom. Neke od tih susreta, a posebno posetu Vatikanu, obeležila su oštra protivljenja, pa i javni protesti sveštenstva. Postoji li jasna vrsta otpora u otopljavanju odnosa sa Katoličkom crkvom? Katolički sveštenik Živko Kustić i pravoslavni vladika Lavrentije Trifunović:
KUSTIĆ
Recimo Moskovska patrijaršija je tu vrlo određena. Ona katolicima prigovara i ono čega nema. Recimo da se katolici žele širiti na pravoslani račun.
TRIFUNOVIĆ
Kod pojedinih postoji ekstremnih ljudi bojazan da će neko ugroziti pravoslavlje. Međutim, mi se trebamo držati onog jevanđeljskog – tuđe poštuj, a svojim se diči.
RSE
Rezerve u otvaranju prema Katoličkoj crkvi pojedini krugovi pre svega opravdavaju poznatim teološkim neslaganjima, ali i nevericom da je Katolička crkva odustala od nekih starih aspiracija prevlačenja verinika u svoje okrilje. Episkop Lavrentije Trifunović i biskup Vlado Košić:
TRIFUNOVIĆ
Nismo mi toliko slabi da nas može svako da privuče. Ja sam bio u Zapadnoj Evropi nadležan oko dvadeset godina i mogu se zakleti na Jevanđelje da nijedan pravoslavni Srbin nije prešao u katoličku veru, niti u protestantsku, niti smo mi ikoga ikada vrbovali da pređe u našu veru. Poštovali smo svačiju slobodu volje, svačije mišljenje, a sarađivali smo kao braća na svim poljima gdje smo mogli zajednički da sarađujemo.
KOŠIĆ
Nikakavo novačenje da se jedna crkva sada prikloni drugoj, pa da napusti svoju tradiciju ili da se ukine njezina vlastitost, njezin identitet. Takav strah je nepotreban, jer to zapravo dolazi iz nepoznavanja samog ekumenskog nastojanja i onoga što je njegova bit. Nema ni pravoslavnog, ni katoličkog Krista, Krist je jedan i nitko ga ne može tako posvojiti da se oni druge tradicije ne bi mogli identificirati s njim.
RSE
Poseta pape Jovana Pavla II Banjaluci i beatifikacija jednog od osnivača Hrvatskog orlovskog saveza, Ivana Merca, u blizini mesta gde su počinjeni zločini nad srpskim življem u Drugom svetskom ratu, samo je potvrdila da između dve crkve još uvek postoji široko polje nesporazuma. Vladika Lavrentije Trifunović i urednik „Glasa koncila“ Živko Kustić:
TRIFUNOVIĆ
Po našem mišljenju, izbor samog mesta na kome je obavljena kanonizacija njihovoga blaženoga nije najbolje rešenje. To je, na žalost, veliko mučilište srpskog naroda iz Drugog svetskog rata, nekoliko stotina žrtava je tu palo, ali to je stvar Rimokatoličke crkve. Možda je bio razlog i apstinencija Srpske pravoslavne crkve. Možda bi i patrijarh bio tamo prisutan i dočekao visokog i dragog gosta da je možda nađeno neko drugo rešenje.
KUSTIĆ
To je bio sasvim normalan dolazak među katolike tamošnje i ne razumijem zašto bi im to smetalo. Ali ako smeta, neka čekaju dok im prestane smetati, proglasiti svetim jednog Banjalučanina, kome je majka Židovka, a otac Austrijanac. Dakle, svetac, zaštitnik hrvatske mladeži, Ivan Merc, od početka ne može biti nacionalistički simbol nego samo duhovni i rodoljubni.
RSE
Stoga je i papin poziv ka pročišćenju memorije i unutrašnjem pomirenju na ovom mestu stradanja, u pojedinim pravoslavnim krugovima primljen kao poziv da se potisnu i zaborave sva ona zla koja su kroz istoriju počinjena uz ćutanje Katoličke crkve. Biskup Vlado Košić iz Zagreba i vladika Lavrentije Trifunović iz Šapca:
KOŠIĆ
Pa ne bih rekao da je to bio poziv na zaborav. Dapače, zajedno s tim pozivom Ivana Pavla II da se priznaju vlastite pogreške i da se nekako distanciramo od tog tereta iz prošlosti koji nas opterećuje, bio je i njegov poziv da se stave na popis svi mučenici koji su za vjeru u tom drugom tisućljeću poginuli i bili žrtve različitih ideologija. Tako da se, ne samo ne želi, nego i ne smije zaboraviti sve ono što se dogodilo, baš zato da bi se moglo prema tome zauzeti ispravan stav.
TRIFUNOVIĆ
Čovek leđima ne sme da ide u budućnost. I apostol Pavle kaže: „Kad uzme orač plug u ruke, ne sme da se okreće pozadi, nego ima da se pruža napred“. Ono što su ljudi ljudi ubacivali među nas negativno, treba da prevaziđemo.
RSE
Da li bi u tom smislu papina poseta Srbiji, za šta postoji spremnost Katoličke crkve, mogla biti konačan poticaj za rešavanje svih otvorenih pitanja? Urednik „Glasa crkve“ Ljubomir Ranković i dugogodišnji urednik „Glasa koncila“ Živko Kustić:
RANKOVIĆ
Mislim da su još uvek odnosi ovde na ovim prostorima poprilično opterećeni. I nije problem da papa dođe u Beograd ili u Srbiju, ništa to ne bi ni odmoglo, ni pomoglo. Ali postoje ljudi koji su svemu vide nekakvu zaveru, nekakvu lošu nameru, pretnje, i kada se sudi o tome da li papa treba da dođe u Srbiju ili ne, bojim se da bi njegova poseta zbog takvih i tih ljudi donela više negativnog nego pozitivnog. Inače, ja sam uveren da to, objektivno gledano, ništa ne bi škodilo. Čak štaviše, možda na nekom međunarodnom nivou, prema svetu, Evropi, čemu mi danas težimo, bi to doprinosilo. Međutim, našem unutrašnjem stanju ovde i našem narodu mislim da bi to više štetilo nego koristilo.
KUSTIĆ
Papa je spreman i željan, dok Srbija još nije politički došla na tu razinu da može podnijeti vrhovnog poglavara Katoličke crkve, a da u njemu ne vidi neprijatelja. Vremena treba.
RSE
Vladika Lavrentije Trifunović i biskup Vlado Košić:
TRIFUNOVIĆ
To je stvar Svetog arhijerejskog sabora.
KOŠIĆ
Vjerujem da bi to bilo nešto lijepo. Kao što je recimo bio papa i u Grčkoj gdje je itekako većinska Pravoslavna crkva ili u Rumunjskoj gdje je također Pravoslavna crkva u većini. On ne bi inače nikako drukčije ni došao u Srbiju, a danas sutra i u Rusiju ili bilo koju drugu zemlju, nego kao jedan glasnik zajedništva, pomirenja i nositelj poruke kako jedni druge trebamo i kako samo zajedno možemo napred.
RSE
S obzirom na nesumljiv uticaj Srpske pravoslavne crkve u Srbiji i Katoličke crkve u Hrvatskoj, mogu li, sad kada se konačno zaustavila spirala mržnje, dve crkve konačno dati svoj doprinos smirivanju međunacionalnih tenzija? Da li i koliko crkve doprinose tom procesu? Biskup Vlado Košić i episkop Lavrentije Trifunović:
KOŠIĆ
Sigurno doprinose boljem razumijevanju. Kršćanstvo je uvijek bilo jedan kvasac društva. U tom smislu i poruka Evanđelja i približavanje kršćanskih tradicija je jedna poruka i za društvo, da i društvo i narodi mogu surađivati i da mogu, dakako, čuvajući vlastiti identite, čuvajući svoje posebnosti, ali i kao ravnopravni subjekti komunicirati i tražiti puteve zajedništva.
TRIFUNOVIĆ
Utiču vlo pozitivno. Jer, kad vernici vide nas da smo zajedno, mi sveštenici i rukovodioci crkve, onda i oni između sebe zauzimaju takav stav.
RSE
Mogu li crkve istovremeno uticati na sam proces pomirenja na ovim prostorima? Đakon Ljubomir Ranković i katolički sveštenik Živko Kustić:
RANKOVIĆ
Ponajviše, ja mislim. Ne samo da mogu, nego je to i njihova obaveza. Pre svega crkva je ovde Hristos produžen u vekovima. Ponajmanje je on radostan zbog svega onoga što se događalo i što se događa među nama i možda smo mi svojim postupcima najveća njegova negacija i možda njegovo veliko razočarenje, ali to je pre svega posledica ljudske prirode, ljudske slabosti. Padamo, ali na nama je i da se dižemo, da se popravljamo.
KUSTIĆ
Trebaju zajedničke baštine Evađelja, sakramenata i prave crkvenosti i jednu i drugu crkvu da vode prema pomirenju. Jer, glavni problem je što ljudi, vijernici i jedne i druge crkve ne znaju ili vrlo malo znaju o onoj drugoj crkvi. Kad bi katolici naučili što zapravo pravoslavlje jeste i kad bi pravoslavni naučili u što katolici zaista vjeruju, onda bi se moglo razgovarati. Ovako se stalno zaobilazi stvarnost i pokušava se govoriti o nekim dogovorima, o pomirenjima, a da se zapravo ne zna što bi se trebalo pomiriti i dogovoriti.
RSE
Koliko god je važno prevladati dosadašnje nesporazume, koji idu od teoloških neslaganja do ovozemaljskih problema, toliko je bitno postaviti prave pretpostavke za buduće odnose između Katoličke i Srpske pravoslavne crkve. Taj put se još uvek traži, ali su obe crkve potpuno saglasne u tome, da nikome ne odgovara bilo kakvo unitarno jedinstvo. Katolički sveštenik Živko Kustić iz Zagreba i pravoslavni đakon Ljubomir Ranković iz Valjeva:
KUSTIĆ
U narodu treba širiti svijest da se te vjere praktički ne razlikuju. A među hijerarhijom njegovati uzajamne odnose koji bi značili obnovu zajedništva iz prvog tisućljeća, ali ne potčinjavanje pravoslavnih rimskoj crkvenoj administraciji.
RANKOVIĆ
Nas praktično spaja kao hrišćane, i pravoslavne i rimokatoličke, hiljadu i jedan razlog više nego što nas razdvaja. Spaja nas pre svega učenje o našoj veri i o životu u našoj veri. Iste etičke zapovesti su na Zapadu kao i na Istoku, i u zapadnom i u istočnom hrišćanstvu. Nas dele pojedini dogmati naše vere. Prema tome, Bog je otac ljubavi i Bog ljubavi. On želi da mi budemo njegova deca, a kao što svaki roditelj želi da njegova deca žive u miru i ljubavi, tako i Hristos želi nama. A budući da znamo i mi i oni, ili oni i mi, da taj put treba da sledujemo, u tome ja vidim jedno pomirenje, a potom i jedno jedinstvo za sreću i napredak svih ovih ovde prostora, a znamo koliko je bilo nedaća i muka zbog naših deljenja, sukoba, ratova, krvoprolića i svega onoga što je crna i tamna prošlost u našim odnosima.
RSE
I kako buduće odnose vide velikodostojnici Srpske i Katoličke crkve, episkop Lavrentije Trifunović i Šapca i biskup Vlado Košić iz Zagreba:
TRIFUNOVIĆ
Na poštovanju svačijeg ubeđenja i na ljubavi prema svojoj sopstvenoj veri. Ne nasrtati ni na čiju veru i na ubeđenje, već sarađivati u onoj meri koju nam je Bog dao i dokle možemo da sarađujemo.
KOŠIĆ
Ja bih rekao da je to traženje zajedništva, traženje onoga što nas već povezuje, međusobno bolje upoznavanje, međusobno veće poštovanje i to je zapravo jedan, rekao bih, duhovni ekumenizam, odnosno jedan ekumenizam ljubavi u kojem s iskrenošću priznajemo i pronalazimo te mogućnosti dijaloga za izgradnju jednog zajedništva koje će u budućnosti Bog ostvariti na svoj način, za koju mi točno još ne možemo ni znati kakav će imati oblik.
RSE
Dok se ne uspostave jasni obrisi buduće saradnje na ovim prostorima, ostaje eho nedavnog poziva poglavara Katoličke crkve koji priziva novo crkveno jedinstvo. No bez obzira kako se Katolička crkva u Hrvatskoj i Pravoslavna crkva u Srbiji odnosile prema njemu, on može sigurno pomoći da se sveštenstvo obe konfesije izvuče iz procepa između svetog i svetovnog, u kome se vrlo često nalazilo poslednjih godina.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG