Dostupni linkovi

logo-print

Strah povratnika od lokalnih vlasti


RSE
Programi povratka trebali bi biti integralni dio razvojnih programa lokalnih zajednica a ne neki posebni – između ostalog je rečeno tokom trodnevne Konferencije o održivom povratku u kontekstu razvoja lokalne zajednice, održane u Fojnici. Raspravu su organizovali Građanski pakt za Jugoistočnu Evropu i Pakt za stabilnost, u saradnji sa opštinama Srebrenica, Tuzla, Bač i Osijek, te mirovne organizacije IKV Holandija.

Održiv povratak, ali prije svega dobrovoljan, jedan je od zaključaka ove Konferencije. O njegovoj opravdanosti na završnoj sesiji Konferencije diskutovali su Vehid Šehić, Helsinški parlament građana Tuzla, Petar Lađević, savjetnik ministra za ljudska i manjinska prava Srbije i Crne Gore, Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza izbjeglih i raseljenih BiH i Mirko Pejanović, predsjednik Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost BiH. Evo nekoliko njihovih osnovnih ocjena. Vehid Šehić:
ŠEHIĆ
Jedno od temeljnih ljudskih prava svakog pojedinca je da izabere mjesto svoga prebivališta. Ali kada govorimo o problemu povratka na ovim područjima, koji uvijek mora biti regionalnog značaja, dakle nikada unutar jedne države, a to mi u BiH jako dobro znamo, trebalo bi ispuniti također jedno od temeljnih ljudskih prava, a to je pravo na privatnu imovinu, i svakom omogućiti da dođe u posjed svoje imovine. I tu su bila različita tumačenja šta se sve smatra imovinom. Mi u BiH smo na sreću imali svog staratelja, koji je u određenim situacijama tumačio šta je privatna imovina i šta se može smatrati jednom vrstom privatne imovine u nekom ograničenom procentu, a to je stanarsko pravo. Ono je, na žalost, različito riješeno u BiH i u Hrvatskoj i to stvara velike probleme oko povratka ljudi i ostvarivanja nekih njihovih prava. To neko stečeno pravo, svojina, upravo se može ogledati kroz to stanarsko pravo, jer je ono u prvom redu rezultat nekog minulog rada. Tako da ja apsolutno stojim na stanovištu da svakom treba vratiti imovinu, a onda svakom pojedinačno ostaviti mogućnost da bira da li želi i dalje da uživa svoju imovinu, odnosno da se vrati i da živi u svom mjestu prebivališta, ili će, raspolažujući tom imovinom, odlučiti eventualno da živi negdje drugo. Ja bih želio da se što veći procenat ljudi vrati u svoja mjesta prebivališta, znači u mjesta gdje su živjeli 1992. godine, jer će se time, kako se u žargonu kaže, poništiti neljudsko ponašanje određenih struktura vlasti koje su pokušale, kako je to u početku rečeno, na humani način, a kasnije zločinom, da presele ljude iz jedne regije u drugu regiju, iz jedne države u drugu državu. Upravo iz tih razloga bih volio da taj princip dobrovoljnosti zavlada kod svakog pojedinca i da što veći procent ljudi poništi to što je bilo negativno u prošlosti i da se vrati tamo gdje su živjeli 1991-1992. godine.
RSE
Petar Lađević, savjetnik ministra za ljudska i manjinska prava Srbije i Crne Gore, ističe nekoliko aspekata dobrovoljnosti povratka:
LAĐEVIĆ
Jedno je onako klasično-pravno poimanje stvari, da je prema Konvenciji to pravo garantirano svakome ko je izbjeglica. S druge strane, izuzev te pravne dimenzije, postoji uvijek ta politička dimenzija povratka, to jest to da li će se ljudi vratiti ili ne, zavisi od toga kako su i kako su istjerani, odakle su istjerani i zbog čega su morali napustiti mjesto življenja, što naravno onda u svakom slučaju definira njihovu volju da li se žele vratiti ili ne. I treći nivo problema dobrovoljnosti je taj da se ljudi možda ponekad, iz sasvim objektivnih razloga, recimo dužine trajanja izbjeglištva, socijalizacije djece u drugoj sredini i tako dalje, jednostavno ne odlučuju na dobrovoljni povratak. Ja mislim da je ključna stvar za prostore bivše Jugoslavije, pogotovo prostore pogođene ovim ratnim strahotama, to da je povratak nešto što se ne može ograničiti niti vremenski, niti prostorno. Što znači da je povratak individualna volja svakog pojedinca da odluči da se vrati u mjesto svog domicila odakle je protjeran ili izbjegao i da to može odlučiti kad god to želi. Naravno, u tom smislu je povratak uvijek dobrovoljan. Što se tiče vrijednosne ocjene, dakle da li sam ja čovjek koji bi zagovarao princip integracije u sredinu u koju se došlo ili princip povratka, ja sam tu naravno uvijek za to da svaki pojedinac sam odluči što želi, i ne samo da odluči, nego i da pogleda veoma racionalno gdje mu je veći interes. Naravno da ove pretpostavke koje se tiču imovine ili uslova života predstavljaju osnov svega, ali je dobrovoljnost u svakom slučaju individualna volja.
RSE
Mirhunisa Zukić smatra da je teško povući razliku između dobrovoljnog i nekog drugog povratka:
ZUKIĆ
U periodu od 1996. do 2000. godine bilo je dosta povrataka na dobrovoljnoj bazi. Ali implementacijom imovinskih zakona smo dobili kombinaciju dobrovoljno-prisilnog povratka. Što znači da su ljudi bili u nemogućnosti da sebi nađu krov nad glavom i u nemogućnosti da se vrate u svoje domove. Znači povratak je bila kombinacija dobrovoljno-prisilnog povratka. Danas imamo implementaciju takvih zakona u BiH da dolazimo u fazu dobrovoljnog povratka. Znači išli smo iz faze u fazu, a sve se vraća na to da direktno nismo imali instrumente koji će garantovati proces povratka i koji će ga realizovati. Kreatori povratka su modelirali put povratka, a to je bio civilni sektor, da bi kasnije uključili i ostale institucije, zajedno sa međunarodnim organizacijama. Meni je drago da po zaključcima ovoga dokumenta lokalna vlast mora biti spremna da preuzme funkciju procesa povratka koji je veoma složen, koji je dugo trajao, prethodno je imao svoju samo deklarativnu strategiju, što znači neprimjenjivu. Međutim, mi smo prevazišli kompletnu matematiku, jer smo imali samo osobu koja je željela povratak, a sve drugo je nepoznanica.
RSE
Mirko Pejanović pak smatra da povratak treba posmatrati kao osnovno pravo čovjeka:
PEJANOVIĆ
Ja nikada nisam povratak posmatrao kao nešto dobrovoljno ili nešto nasilno. Tako povratak ne tretira, što se tiče BiH, ni Dejtonski sporazum kao opći okvir za mir, nego ga tretira prije svega kao pravo čovjeka na svoju imovinu, na svoj dom i nastavak življenja tamo gdje je živio dok nije bilo nasilno prekinuto ili je bilo prekinuto posljedicama ratnih dejstava. Dakle, mislim da je plodotvorno zagovarati povratak u njegovom integritetu, dakle ne samo u dimenziji imovinskih prava. Dakako pri tome svaka individua ima pravo i da ne ostvari povratak, ali od toga se ne polazi. Svakoj individui treba stvoriti jednake uslove za povratak i u tom smislu je on i dobrovoljan.
RSE
Zaključci Konferencije također naglašavaju ulogu i odgovornost lokalnih zajednica za održivi povratak. Kako njihovu vezu vidi Mirhunisa Zukić:
ZUKIĆ
U prvim periodima povratka mi smo se lokalnih vlasti zapravo bojali. Model su bila prazna, porušena, napuštena područja. Znači da nikom ne smeta. Godinama lokalna vlast nije ni znala za povratak, samo da nas ne diraju. A međunarodna zajednica je aktivno učestvovala, pomagala nam i na naše upute i na naše zahtjeve reagovala. Međutim, smatramo da su se suviše brzo povukli. Mi imamo mngoo projekata koji trebaju biti urađeni. Lokalna vlast se trudi, međutim međunarodna zajednica sada mora biti malo aktivnija. Ne u smislu davanja novaca, nego jednostavno mora pomoći. Kao što je pomogla civilnom sektoru, nevladinim organizacijama i našoj organizaciji koja apsolutno ne bi opstala da se pitala vlast. Jer, imali smo uspona i jako velikih padova. Željeli smo da proces povratka teče kontinuirano, brže i da svi akteri budu zajedno sa nama, dakle da postoji jedna koordinacija. Ona nije postojala. Čast izuzetcima u lokalnoj zajednici. Međutim, bez obzira o kome se entitetu radi, izbjeglice su osuđene na pobjedu. Znači, na kraju ipak moramo napraviti jedan realan odnos prema budućnosti. Najčešće ljudi ne traže donaciju, već povoljne kredite, dakle ono što će ih stimulisati, a ne kamata od sedamnaest posto za godinu dana, što je samoubilački kredit, kako se to kaže u povratničkom žargonu.
RSE
Kod svih aspekata takozvanog održivog povratka mora se voditi računa da su problemi zajednički i za one koji žive u nekom mjestu kao i za one što se vraćaju, smatra Vehid Šehić:
ŠEHIĆ
Treba napraviti jedan dobar balans između tih ljudi koji su imali zlu sudbinu i morali izbjeći, pa se vratili i sada su povratnici, i domicilnog stanovništva koje nikada nije napuštalo mjesto prebivališta, jer su svi ti ljudi sada u apsolutno teškoj situaciji. To se naročito odnosi na industrijske centre, nekada možda najrazvijenije opštine u BiH, kao što su jedna Zenica ili jedna Tuzla, gdje je danas najveća bijeda, gdje je na desetine hiljada ljudi ostalo bez posla. Moramo stvoriti ambijent u kojem neće dolaziti do konfrontacija između stanovništva koje nije napuštalo grad i stanovništva koje se vraća. Jer, često političari koji predstavljaju izbjegla i raseljena lica kažu da se ljudi ne mogu vratiti dok im se ne obezbijede uslovi – posao i sva ona prava iz tog seta socijalnih i ljudskih prava, a pri tom zanemaruju činjenicu da veliki broj građana koji nisu napustili mjesto življenja nema apsolutno ništa. Ja jesam za to da se time bave isključivo nevladine organizacije koje imaju ekonomski bekgraund. Sigurno da se time ne mogu baviti nevladine organizacije koji imaju neki drugi djelokrug rada. Ali i tu postoji jedna velika opasnost. Koliko sam ja upoznat, ti krediti su vrlo zelenaški, sa vrlo visokim kamatama, tako da u startu dovode pogotovo povratnike u situaciju da se ne usuđuju odlučiti da uzmu mali kredit za porodični biznis, jer su kamate previsoke, što sigurno jedan siromašan građanin BiH ne može izdržati.
RSE
Kod održivog povratka – dvije socijalne i ekonomske situacije određuju poziciju povratnika, smatra Mirko Pejanović:
PEJANOVIĆ
Jedna socijalna situacija je kad se povratnik vraća u industrijski i urbani centar, dakle u grad, a druga socijalno-ekonomska pozicija je onda kada se povratnik vraća u ruralnu sredinu, u sredinu u kojoj postoji vlasništvo nad zemljom, mogućnost obrade zemlje i proizvodnje hrane. Na primjer bih uzeo iskustvo doline Neretve, od Bijelog Polja, sjevernog dijela Mostara pa do Čapljine. Svi povratnici koji su se vratili u ta naselja, vratili su se prije svega na svoja imanja i za njih je bio najveći problem da podignu stambene objekte. Tu je bilo donacija i tu je bilo nekih rješenja. Onda je uslijedila potreba za malim porodičnim biznisom, a to je sadnja voća, sadnja povrća, stočni fond, mašine za preradu, mašine za obradu zemlje i tako dalje i moram reći da u tome nije bilo ekonomske podrške ni od jedne značajnije institucije, dakle ni od lokalnih vlasti, ni od kantonalnih vlasti, ni od federalnih vlasti, a još manje možemo govoriti o centralnim vlastima. Tamo gdje je bio aktivan odnos lokalnih vlasti prema ideji i potrebi povratka ljudi, njihovih sugrađana, tamo gdje su na tome radile uspješne nevladine organizacije, ali kao lokalne, tamo se dogodio masovniji i uspješniji povratak nego u drugim lokalnim zajednicama pod istim uslovima, što će reći da su lokalna vlast i lokalna zajednica nosioci odgovornosti za povratak izbjeglica i raseljenih lica u njihovu sredinu. Mi možemo kao eklatantne primjere u BiH uzeti opštinu Prijedor, koja je postigla povratak preko 20 hiljada povratnika iz bošnjačkog naroda; nešto i iz hrvatskog, jer su i oni bili iz tih krajeva protjerani. Ili da uzmemo primjer opštine Zvornik, gdje je također ostvaren značajan povratak Bošnjaka. Da uzmemo primjer opštine Drvar, gdje je ostvaren masovan povratak Srba i to zahvaljujući nevladinoj organizaciji koja se proglasila zavičajnom nevladinom organizacijom za povratak. Istina, zbog problema održivosti povratka, sada su tamo ti ljudi na raskršću da li će povratak opstati. Ali ovim primjerima želim potvrditi tezu da je mjesto povratka lokalna zajednica, da je mjesto rješavanja povratka lokalna vlast, naravno u saradnji sa višim nivoima vlasti.
RSE
Lokalna zajednica i održiv povratak, primjer iz prakse – Goražde.

Nezir i Akifa Dučić, sa dvoje djece, u Kostajnik su se vratili u martu 2000. godine. Kuću su izgradili vlastitim sredstvima. Lokalne vlasti takozvanog Srpskog Goražda, kao ni one iz Federacije BiH, nisu ih, kažu, ni pitale kako žive:
N. DUČIĆ
Morao sam se odjaviti iz Goražda u FBiH i ovdje se prijaviti, ali ovi ovdje me ne poznaju. Znači, snalazi se. Tako da sam se bacio na stočarstvo.
A. DUČIĆ
Ne tražimo socijalnu pomoć ni od koga, ne idem u Goražde u FBiH da plačem da mi daju socijalno, ili u Kopače. Meni je više dosta milosti.
RSE
Rifet Kanlić sa suprugom i četvero djece još uvijek živi u Goraždu:
R. KANLIĆ
Moja života želja je da se vratim u svoje rodno mjesto. Pored imanja kakvo ima moj otac živio bih daleko bolje. Ali na žalost nemam gdje, nema kuće. Bio bih presretan da dobijem materijal da sam izgradim kuću u kojoj bih mogao da živim i da obezbijedim sebe i svoju porodicu.
RSE
Stanovnici Kostajnika prije rata izgradili su trideset i pet kuća, a do danas je obnovljeno samo pet. Dvije manje su vlasništvo povratnika koji na pomoć više nisu mogli čekati. Povratnik Muharem Kanlić:
M. KANLIĆ
Ovdje je bila struja, ovdje je bio put sa tri strane, nije bilo kuće da nije imala kupatilo, nije bilo kuće da nije imala prozor u svijet (televizor) i tako dalje. Danas su ovi ljudi ovdje lišeni svih elementarnih potreba koje jedna civilizacija podrazumijeva. Ipak je ovo 21. vijek i to bi država morala shvatiti.
RSE
Dok svakodnevno slušaju informacije o rasipništvu članova bosanskohercegovačkog Predsjedništva, utrošku miliona maraka s kojima bi dobili i kuću i put, struju, stoku i konačno saznali svoju trajnu adresu stanovanja, ogorčenje kod povratnika sve je jače. Muharem Kanlić:
KANLIĆ
Ja smatram da je obaveza države da poštuje svoj ustav. I pod punom moralnom odgovornošću ću tvrditi i dokazati da državni organi BiH krše Ustav, dakle ono što su potpisali. Jer kako drugačije objasniti da su se sredstva za obnovu i razvoj izgubila? Njih nema. Niču lijepe kuće po planinama, po obalama jezera i mora, a izbjegla i raseljena lica druguju sa miševima i zmijama.
RSE
Kako su u Prijedoru povezali domicilno stanovništvo i povratnike, govori Murisa Marić, direktorica nevladine organizacije DON:
MARIĆ
Od 2000. godine smo u Udruženju probali da zaista napravimo stvarnu reintegraciju i tražili smo model kako okupiti građane oko nečeg što im je zajedničko. Okupili smo ih oko problema infrastrukture. Jer, problem vode ne može biti izbjeglički ili povratnički ili domicilni, to je problem koji veže sve ljude koji žele da ga riješe. Otišli smo i korak dalje, uključili smo i građane u rad, pitali smo ih za prioritete, dajemo im mogućnost da odluče na čemu žele da radimo, čemu žele da daju svoj doprinos, dakle želimo da zaista osjećaju da su dio procesa odlučivanja u našoj opštini. Evo već je četvrta godina kako radimo na tome, što je jako mnogo, ali zaista imamo puno pozitivnih primjera, gdje smo povezali, ne samo stanovništvo koje se vratilo svojim kućama i ljude koji su ostali u Prijedoru, ali i predstavnike lokalnih vlasti koji danas zajedno s nama rade na ovim problemima. Učimo ljude kako da iz opštinskog budžeta povuku sredstva koja su namijenjena za grantove u mjesnim zajednicama, što je do jučer također išlo na jedan malo drugačiji način. Ali eto, pokušavamo da animiramo građane da svoju sudbinu zaista uzmu u svoje ruke. Najveći broj građana se uključuje kroz kulturno-umjetnička društva i kroz sportska udruženja, iako ne znam koliko naše lokalne vlasti imaju sluha za sportske kolektive i za kulturno-umjetnička društva i da ovo možda ipak broj građana koji ima šansu da radi u ovakvim udruženjima nije mali. Zakonska legislativa nije napravljena. Evo u Republici Srpskoj se donosi Zakon o lokalnoj samoupravi, ali ti ljudi koji ga donose nemaju s građanima nikakvog kontakta, osim možda na zborovima građana koje će tamo neko sazivati. Dakle, nema tog direktnog uključenja građana. Pouka koja je proistekla iz svega ovoga jeste da zajednički trebamo raditi na promjeni zakonske legislative koja ne predviđa učešće građana. Onda, potreban je rad s građanima na jedan direktan način na terenu. Jer, primjetan je neprirodan strah od predstavnika lokalnih vlasti. To su sve ljudi iz naših sredina, ali vjerujte da se zaista osjeti taj strah od toga kako doći do nekog načelnika odjeljenja ili u krajnjoj liniji do načelnika opštine, što je u ovom vremenu neshvatljivo. Vjerujte, na tome treba jako puno raditi da se ljudi oslobode. Onda treba promijeniti način rada u nevladinim organizacijama, jer mali broj nevladinih organizacija sarađuje sa građanima i sa predstavnicima lokalnih vlasti po ovom pitanju.
XS
SM
MD
LG