Dostupni linkovi

logo-print

Depešu je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović


RSE
Slobodan Pejović je maja 1992. bio samostalni inspektor za krvne delikte za Boku Kotorsku u Centru bezbijednosti Herceg Novi. Te večeri došao je na sastanak kod sadašnjeg zamjenika Centra bezbijednosti Damjana Turkovića, “radi nekog dogovora”.
PEJOVIĆ
Mi smo došli uveče. Ja sam našao Turkovića u njegovoj kancelariji i kaže da se na području Herceg Novog nalazi jedan broj izbjeglica muslimana i da mi treba da idemo da ih privedemo. I neko ga je pitao: “Damjane, što će ti ljudi? Zašto ih privodimo”? On kaže: “Dogovor je sa vlastima Republike Srpske”. Pošto su muslimani tamo veliki broj Srba zatvorili i drže u zatvorima, da mi ove muslimane privedemo, da ih predadnemo vlastima Republike Srpske da bi oni tamo izvršili razmjenu. Vidio sam depešu i potpis. Depešu je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović. Ja sam njemu tada rekao šta ja to treba da uradim i da idemo i ne gubimo vrijeme, a sve muslimane koje pronađemo, starosti od sedamnaest, pa do sedamdeste godina, da ih privedemo.

Došli smo i nijesmo puno morali da tražimo kuće đe žive muslimani, jer su odmah iz jedne susjedne kuće nagrnuli, sjetio sam se tada Kusturičinih filmova, koji su prstom upirali: “Tu su Turci, tu su Turci. Turci. Vodite ih, vodite. Tu se kriju Turci, mudžahedini”. Nas trojica smo ušli unutra. Ta će mi slika ostati čitav život pred očima. To mi je najteži trenutak u karijeri. Plač djece, vriska žena. Sjedi jedan čovjek. Ogroman. Negdje, recimo, šezdesetih godina i stalno se znoji. Neka starija žena ga peškirom čisti. Djeca plaču, ove žene vrište. Uspio sam da ih umirim i rekao sam da svi muškarci koji su punoljetni treba da pođu sa nama, da neće biti problema. Ima li još neko? Nema više niko, bez ovaj što sjedi na sred kuće. Ovi moji dvojiica kolega bili su jako revnosni i nađu jednog ispod kreveta, drugi pođe na balkon izmešu cvijeća na balkonu nađemo drugog. Oni su bili negdje oko trideset pet do četrdeset godina, ova dvojica. Sišao sam dolje u restoran i vidio dvije grupe civila. Po deset, petnaest u jednoj grupi, deset, petnaest u drugoj grupi. Nije mi niko trebao govorit. Jedni su bili Srbi. Bili su jako nasmijani, veseli, a ovi nesrećnici muslimani tužni, kao da su predosjećali zlo.

I vratio sam se. Ovu dvojicu sam vidio još gdje stoje ispred moje kancelarije, pošto kod moje kancelarije imaju sporedna vrata. Te noći je bilo otvoreno. Ja im rukom ovako dajem znak da idu. I oni su me poslušali. K’o metak su se stuštili i nijesam ih više vidio. Izašao sam ispred zgrade i vidio sam onog debelog što smo ga bili priveli. Kažemo da ide kući. Bio ga je strah. Stalno se preznajao. Niti ja, niti moje kolege inspektori iz kriminalistike nekad ne bismo i jednoga doveli da smo znali. Eto. Mene, slučajno mi je mirna, čista savjest. Jer sam ja ovu trojicu što sam priveo, puštio. Ja sam čuo da je to trajalo jedno tri dana, tri noći. Ali ja sam učestvovao samo u toj jednoj akciji. Sjutradan čuo sam neko kaže: “Transportovani su autobusima”. I onda jedna ćutnja, tajac. Niko o tome nije progovorio ništa.
RSE
Zašto se Pejović uporno oglašava o ovim događajima o kojima svi ćute?
PEJOVIĆ
Ja sam bio dobar prijatelj sa pokojnim Ratkom Đurovićem i pokojnim Rajom Kapičićem. I Pajo i Ratko su mi rekli da to ne smijemo nikad prećutati, da to moramo reći kad-tad. Zvanično sam pričao i u kafani i pred kafanom i pred novinarima. To što sam znao, rekao sam, a vjerovatno ne sve. Ja, kao stari policajac... Vazda držiš nešto za rezervu...
XS
SM
MD
LG