Da li je pametno zarad političke borbe protiv vlasti otići tako daleko i od stranih vlada i stranih investitora javno zatražiti da ne ulažu u vlastitu državu?
Da je na Zapadu neki opozicioni lider izjavio nešto slično, vjerovatno bi njegova politička karijera krenula nizbrdo, do samog dna. U Crnoj Gori je drugačije. Lider Srpske narodne stranke Andrija Mandić ponosno ponavlja da Crna Gora i njeni građani ne zaslužuju ni jedan euro strane donacije ili investicije.
Opet, na drugoj strani, gluposti druge vrste. Da li je uputno sa pijedestala vlasti jednu medijsku kuću proglasiti bordelom i biltenom kontraobavještajne službe, kao što je list “Dan” ocijenjen u saopštenju Demokratske partije socijalista? Da žive na Zapadu, lideri vladajuće partije morali bi da odgovore: ako je pomenuti list zaista u mreži tajne druge države, zašto onda vlast ne podigne optužnicu? Ovdje, u Crnoj Gori, na Balkanu, vladaju, očigledno, dugačija pravila.
Opisani primjeri ukazuju na međuzavisnost vlasti i opozicije i svjedočanstvo su svojevrsnog jednačenja i nemoći prouzrokovanog odgađanjem odluke o državnom statusu. Trogodišnji moratorijum na referendumsko izjašnjavanje prvo je pogodio opoziciju. Prosrpske stranke ostale su bez “pogonskog goriva”, jer nijesu za separatizam mogle optuživati vlast koja je sama odgodila riješavanje državnog statusa. Na drugoj strani, Liberalni savez je ostao sam, jer nije formiran crnogorski blok. Zato je ujedinjena crnogorska opozicija pokušala da oponaša srpski DOS. Bila je to, pokazalo se, isforsirana i pogrešna odluka. Naspram crnogorske opozicije nije bio raspamećen i od Zapada odbačeni Milošević, već pragmatični Đukanović koji ima kakvu-takvu potporu međunarodne zajednice.
U međuvremenu, vidjelo se da većini građana uopšte nije bila bliska priča o uličnim protestima, dvije-tri hiljade ljudi na ulicama nije dovoljno ni za smjenu lokalne, a kamoli za rušenje piramide republičke vlasti. Osim toga, lideri opozicije utrkivali su se u političkim gafovima. Jedne sedmice bi Miodrag Živković proglasio simpatizera Srpske narodne stranke za policijskog provokatora i bio demantovan, druge nedjelje bi Božidar Bojović pozvao na jedinstvo, a rastavio koaliciju na lokalnom nivou na Žabljaku. A onda, koliko juče, Mandić je požurio da u ime cjelokupne opozicije pokaže kako im je vlast milija od vlastite države. Tim potezima opozicija se preporučila da ostane dovijeka opozicija.
Ali od opozicionih grešaka nije bogzna kako profitirala vlast. Naprotiv. I Đukanović je postao žrtva vlastite odluke o odgađanju pitanja državnog statusa. Odjednom se, umjesto bajkovite i zanosne priče o crnogorskoj zastavi na Ist Riveru, vlast mora uhvatiti u koštac sa teškim ekonomskim problemima koje je sama stalno stvarala godinama unazad. I brzo su se pokazale u punom svijetlu sve mane vlasti: nesposobnost, korumpiranost, sklonost monopolima i zloupotrebama položaja. Tako je stvoren, možda i nesvjesno, neki čudni oblik kohabitacije vlasti i opozicije. Sustanarstvo neprijatelja na obostranu korist. Formula je u suštini jednostavna. Ovu vlast, koja ne poštuje vlastiti program, na vlasti može održati samo ovakva opozicija, koja nema svoj program. Nekako su se navikli jedni na druge, kao čovjek i njegova sjenka.
Problem je samo što u međuvremenu Crna Gora postaje sjenka od države.
Da je na Zapadu neki opozicioni lider izjavio nešto slično, vjerovatno bi njegova politička karijera krenula nizbrdo, do samog dna. U Crnoj Gori je drugačije. Lider Srpske narodne stranke Andrija Mandić ponosno ponavlja da Crna Gora i njeni građani ne zaslužuju ni jedan euro strane donacije ili investicije.
Opet, na drugoj strani, gluposti druge vrste. Da li je uputno sa pijedestala vlasti jednu medijsku kuću proglasiti bordelom i biltenom kontraobavještajne službe, kao što je list “Dan” ocijenjen u saopštenju Demokratske partije socijalista? Da žive na Zapadu, lideri vladajuće partije morali bi da odgovore: ako je pomenuti list zaista u mreži tajne druge države, zašto onda vlast ne podigne optužnicu? Ovdje, u Crnoj Gori, na Balkanu, vladaju, očigledno, dugačija pravila.
Opisani primjeri ukazuju na međuzavisnost vlasti i opozicije i svjedočanstvo su svojevrsnog jednačenja i nemoći prouzrokovanog odgađanjem odluke o državnom statusu. Trogodišnji moratorijum na referendumsko izjašnjavanje prvo je pogodio opoziciju. Prosrpske stranke ostale su bez “pogonskog goriva”, jer nijesu za separatizam mogle optuživati vlast koja je sama odgodila riješavanje državnog statusa. Na drugoj strani, Liberalni savez je ostao sam, jer nije formiran crnogorski blok. Zato je ujedinjena crnogorska opozicija pokušala da oponaša srpski DOS. Bila je to, pokazalo se, isforsirana i pogrešna odluka. Naspram crnogorske opozicije nije bio raspamećen i od Zapada odbačeni Milošević, već pragmatični Đukanović koji ima kakvu-takvu potporu međunarodne zajednice.
U međuvremenu, vidjelo se da većini građana uopšte nije bila bliska priča o uličnim protestima, dvije-tri hiljade ljudi na ulicama nije dovoljno ni za smjenu lokalne, a kamoli za rušenje piramide republičke vlasti. Osim toga, lideri opozicije utrkivali su se u političkim gafovima. Jedne sedmice bi Miodrag Živković proglasio simpatizera Srpske narodne stranke za policijskog provokatora i bio demantovan, druge nedjelje bi Božidar Bojović pozvao na jedinstvo, a rastavio koaliciju na lokalnom nivou na Žabljaku. A onda, koliko juče, Mandić je požurio da u ime cjelokupne opozicije pokaže kako im je vlast milija od vlastite države. Tim potezima opozicija se preporučila da ostane dovijeka opozicija.
Ali od opozicionih grešaka nije bogzna kako profitirala vlast. Naprotiv. I Đukanović je postao žrtva vlastite odluke o odgađanju pitanja državnog statusa. Odjednom se, umjesto bajkovite i zanosne priče o crnogorskoj zastavi na Ist Riveru, vlast mora uhvatiti u koštac sa teškim ekonomskim problemima koje je sama stalno stvarala godinama unazad. I brzo su se pokazale u punom svijetlu sve mane vlasti: nesposobnost, korumpiranost, sklonost monopolima i zloupotrebama položaja. Tako je stvoren, možda i nesvjesno, neki čudni oblik kohabitacije vlasti i opozicije. Sustanarstvo neprijatelja na obostranu korist. Formula je u suštini jednostavna. Ovu vlast, koja ne poštuje vlastiti program, na vlasti može održati samo ovakva opozicija, koja nema svoj program. Nekako su se navikli jedni na druge, kao čovjek i njegova sjenka.
Problem je samo što u međuvremenu Crna Gora postaje sjenka od države.
