Dostupni linkovi

logo-print

Proljeće se zametnulo negdje


SUBOTA, 5 - PETAK, 11. 6. 2004.

Uzaludno već danima i tjednima pokušavam, igrajući se i dalje tragovima kaplji duše u nekom međuprostoru mene, organizirati pozdrav proljeću. Ništa važno i značajno, za druge, ali dovoljno nostalgično za moje godine. Nikako da osvane osunčano izdanje pitospore u džardinu. Priznati valja, na vrijeme je procvjetala i omirisala prolaznike, i košćela je olistala davno, i ružmarin je zelen, koliko i kako treba, kao i lovor, ali isuviše je oblaka i pretjerana redovnost kiša. I gospođa koja brine o sinoptičkim zemljovidima na TV-u isuviše je tužna za svoje i za ovo doba godine. Proljeće se zametnulo negdje, u našoj nagomilanoj, rekao bi Držić, prateži. Javili mi da će "Viola" biti igrana na Dubrovačkim ljetnim igrama. Paljetak je po Begovićevom "Kvartetu" sačinio dramu u kojoj njih tri propituju tragove mnogih mogućih. Pet je mjeseci prošlo od praizvedbe u kazalištu "Marina Držića" i još uvijek, ponekada u zoru, sanjam četvrtu. Viola, Valentina, Valerija i, Luko je sam predložio, Vivijan. Iščekujući članove "Kvarteta", prema istoimenoj Begovićevoj noveli, njih tri isprepliću svakim trenutkom čekanja nove mreže vlastitih odnosa. Vjetrovi koji ih ponekada pomjeraju inteziviraju njihovu izgubljenost, ali u isto vrijeme, i nužnu uzajamnost, u svakom novom pokušaju dešifriranja zapletenih tajni vlastitih biografija u kojima uvijek nedostaje bitan detalj. Potreba da se prepozna povod hodu u povorci vlastitih sjena. Ona mora biti u bijelom i buketić mora imati, frezije, možda. Jednako iznenađen pogled kada pokuša ući u saloču, istu onu u koju skupljam sjene koje susrećem, ponekada Stradunom i na poljanama koje se zovu po velikim pjesnicima ovoga grada.

Dubrovnik je opet iznova otvorio, samo za mene, jednu od stranica svog uspomenara. I galebovi iznova uzaludno pokušavaju nebom iscrtati oris srca, onog kojeg sam odabrao za logo desetogodišnjice braka. Raznobojnim flomasterima Orsat i Mara išarali su odavno svoje čestitke i potpise po zidovima.

Prije godinu dana 6. lipnja u Dubrovniku je bio sveti otac Ivan Pavao II. Tisuće hodočasnika na svetoj misi u Gružu, Papin ophod Stradunom i povijesna rečenica njegova ispred crkve Svetog Vlaha. Višednevni svakodnevni posao na radiju i 35 stupnjeva u hladu. Bio je to po svemu najljetniji dan koji se pamti. Ivan Pavao II počasni je građanin Dubrovnika. Jelena još uvijek prepričava svoj doživljaj tog dana sa Sponze. A jutros pada kiša, jugo puše, ljeto se i ne sluti. Novi kalendar grada dobio je novi važan i bitan datum. Ni po čemu nije izdvojen na stranici zidnog kalendara za lipanj, ali je dovoljno duboko u srcima i duši svakog od nas, u gradu, koji ima nas za stanovnike.

Kada bi se u nekoj igri odraslih ove nataložene kaplje juga skupile u porculansku vazu možda bi se mogao odlučiti za buket perunika, istih onih koje svojim plavičastim traversama ispunjaju obronke gorice Svetog Vlaha i okoliš kapelice, koju nadzirem s prozora u sjeni borova. Idealan prostor za uprizorenje neke Vojnovićeve drame. Juvančić mi kaže da će ovog ljeta "Ekvinocijo" na igrama biti postavljen na Lokrumu, s one strane otoka koji gleda na pučinu. Idealno mjesto za ostavljeni prostor koji ujedinjuje one kojima je vrijeme stalo, a srca dogorijevaju kao lumini u čaši s maslinovim uljem.

Novo lice grada naziv je projekta prepoznavanja osobnosti i posebnosti Dubrovnika i njegovih svekolikih mogućnosti, a poglavarstvo grada domišlja sadržaj kojima glasače i turiste podsjeća na svoje programe. Tako i gradonačelnica 7. dana lipnja prizvala novinare na Malu i Veliku Petku. Borova oaza, identifikacijski znak tog dijela grada, ispunila je svoje šetnice uglednicima. Oni koji redovito obilaze Petku i beru žutiku, ružmarin, origano, pelin, vrijes i drugo samoniklo aromatično bilje za svoje svakodnevne sutonske bukete, ostali su tog dana kod kuće. S vrha Petke vidi se grad, Gruž, početak Rijeke Dubrovačke, Boninovo, Lapad, Lokrum, Mrkan i Bobara, Daksa, gotovo cijelo lice grada. S dovoljno distance i udaljenosti da se ne vide detalji, ali ukupni dojam je veličanstven, kao i vazda.

Rekao sam Nori da mi pokuša dizajnirati suton, taj konteplativni dio dana kada se prepoznajemo. Jedva me je saslušala, pričajući o prvim ispitima, izloženim radovima i kiši u Zagrebu. Nisam je uspio nagovoriti da pođe na koncert Jethro Tull-a i uživo prepozna moju rock mladost, Jana Andersona i ostale. "Living In The Past", "A New Day Yesterday" and " Ministrel in the Gallery".

Cijeli dan sunčan i topao. Dovoljno ljetno izdanje grada. Tjelovo je . Blagdan, mise po crkvama, golubovi ispred katedrale, turisti u Kneževu dvoru. U gradskom portu, gužva barki za Lokrum. Razgolićene sinjorine iz sjevernih krajeva Evrope. Plaža Belvija naprosto zove, ali obeshrabrujućih 19 stupnjeva u moru upozorava da morske radosti moraju pričekati. Ostaju na počeku. Kao i ljeto.

Nikada nisam pisao dnevnik, barem ne sustavno ispisujući svakodnevnicu. Dnevnici, u principu, ispisivali su se sami od sebe, ostavljajući tek tragove slutnje, snove, ili neke druge povode zabilježbi u uspomenaru. Kada bih to pokušao, najčešće bih odlutao, mislima i rečenicama, u neke sasvim druge okrajke nesvjesno prizivajući literaturu. Često sam zapisivao snove. Iz njihovih krhotina gradio prizore i slike, u prozi, najčešće u teatru. Cijeli niz Lerovih predstava, gotovo osobni su okušaji teatralizacije snovitog i mašte za koju mi služi proza , i ja njoj. A dnevnik? Dnevnici? Samo i posebno za ovakve prigode i povode, bez obzira što ja mislio o njima. Deseti je dan lipnja, jesam li zapisao da je danas Tjelovo ? I čemu je kruh? I zašto je vino?
XS
SM
MD
LG