Dostupni linkovi

Nacionalizam se ne može suzbiti silom


O SITUACIJI NA BALKANU ZA NAŠ RADIO GOVORI ALEKSANDAR PAVKOVIĆ, PROFESOR NA MAKVORI UNIVERZITETU U SIDNEJU, AUSTRALIJA

RSE
Zašto smatrate da proces stvaranja novih država na Balkanu, koji je započet u 19. veku, još nije okončan?
PAVKOVIĆ
Princip koji sada preovlađuje i koji je nastavljen iz 19. veka je princip nacionalnog samoodređenja, po kojem određene nacionalne grupe imaju i traže pravo da osnuju svoje nezavisne države. Taj princip je, naravno, tek posle Prvog svetskog rata postao međunarodno priznat princip. On se sistematski primenjivao i idalje se primenjuje na balkanskom prostoru, a jednostavno ima još nacionalih grupa koje nemaju svoje nezavisne države i te nacionalne grupe to, kroz razne svoje političke organizacije, i traže. Pitanje je da li će to dobiti ili ne, to nije u njihovom domenu, o tome će odlučivati druge sile, ali je činjenica da te nacionalne grupe to traže. Tu prvenstveno mislim na albansku grupu u Makedoniji, zatim u Sandžaku postoje muslimanske grupe koje to traže, onda pitanje raznih nacionalnih grupacija u BiH i naravno postoji i crnogorska grupacija. Tako da tu ima mnogo više nego u bilo kom delu Evrope grupacija koje i dalje žele da primene princip nacionalnog samoodređenja. U tom pogledu se prostor bivše Jugoslavije, taj balkanski prostor, znatno razlikuje od bilo kog dela Evrope.
RSE
Tu je naravno i Kosovo.
PAVKOVIĆ
Naravno, Kosovo nismo zaboravili. Ali oni su, da tako kažem, najbliže tom svom cilju i tu se, naravno, otvara i drugo pitanje, kako će taj proces da teče u slučaju albanske grupacije, da li će to teći kao unifikacija i da li će doći do ujedinjenja albanske nacionalne grupacije na Balkanu ili ne. To su sve otvorena pitanja. Ali ono što je nama kod svih tih pitanja sasvim jasno, to je da postoje zahtevi za nacionalnim samoodređenjem koji nisu zadovoljeni.
RSE
Čime će se i kada završiti taj proces stvaranja država na Balkanu?
PAVKOVIĆ
E sad, to je otvoreno pitanje, zato što su takozvane velike sile veoma nevoljno gledale na niz tih zahteva i stoga ne možemo tačno predvideti kako će se one poneti u budućnosti. Međutim, ono što je nama u ovom trenutku jasno, to je da velike sile nemaju sasvim određenu politiku koju su spremne pod bilo kojim uslovima da sprovode po tom pitanju. Znači, njihova politika se menja od okolnosti, a okolnosti se također menjaju. Tako da te nacionalne grupacije koje traže samostalne države, uvek mogu da računaju da ako im nije udovoljeno u jednom trenutku, možda će im biti udovoljeno u nekom drugom trenutku i to naravno stvara ogromnu nestabilnost.
RSE
Prilikom raspada bivše Jugoslavije, u priznavanju novih država je korišćen kriterijum avnojevskih granica, pa su po njemu lišeni prava na samostalnu državu ili otcepljenje Kosovo, albanske teritorije u Makedoniji, srpske u Bosni, muslimanske u Sandžaku. Da li će pri eventualnom priznanju državnosti novih entiteta biti primenjivani pre svega etnički kriterijumi, dakle većina stanovništva na određenoj teritoriji, ili istorijski, na primer Milošević je polagao i uopšte srpska vlast polaže pravo na Kosovo po osnovu istorijskog principa, jer Srbi nisu u većini na Kosovu već više od veka ili ko zna koliko dugo?
PAVKOVIĆ
To pitanje je isto otvoreno. Ono što možemo tačno da kažemo jeste da velike sile uglavnom ne pridaju nikakvu važnost istorijskim principima. To što se desilo pre petsto godina ili pre sto godina, čak i pre pedeset godina, nije ni od kakve važnosti. Princip koji je Badinterova komisija primenila, princip uti posidetis iuris, koji se ranije primenjivao na samoodređenje kolonijalnih teritorija je ideja da, poštujući administrativne granice, znači da postojeće granice između federalnih, ili čak u slučaju Kosova provincijskih entiteta, u okviru neke bivše državne celine, poštuju. Badinterova komisija je smatrala da granice između federalnih jedinica, republika bivše Jugoslavije, treba da budu poštovane, ali nema nikakvog razloga da se taj princip dalje ne proširi i da se kaže – koristićemo onda i granice ranijih provincija, oblasti i kako god hoćemo. Možda će se čak ići i na opštine, sasvim je svejedno. Glavno je da se u takvoj pravnoj logici koriste postojeće granice administrativnih entiteta, a onda se biraju oni entiteti kojima će se to pravo priznati. Tako da nema nikakve sumnje da ako u jednom trenutku takozvana međunarodna zajednica, velike sile, odluči da prizna pravo na samoodređenje albanskih grupacija u Makedoniji, onda će oni jednostavno koristiti, ne etnički princip explicite, nego će koristiti neki teritorijalni princip i reći će – aha, to su sledeće opštine ili sledeći delovi Makedonije, a ti delovi će, kao nekim slučajem biti većinski delovi albanskog stanovništva. Tako da je taj Badinterov pokušaj ustvari, da tako kažemo, neki skriveni način priznavanja etničke većine kao principa na osnovu kojeg se dobija samoodređenje, a pri tome se koriste bivše administrativne granice administrativnih jedinica da se taj princip ostvari. Naravno, to je nekonzistentan način davanja prava, ali se ustvari postavlja pitanje da li postoji ikakav dosledniji način od toga.
RSE
U svim ovim federalnim republikama bivše Jugoslavije, a sada nezavisnim državama, pojedini narodi su u većini, dakle Srbi u Srbiji, Hrvati u Hrvatskoj, Makedonci u Makedoniji i tako dalje. E sad, Albanci su s druge strane na Kosovu u većini, Srbi na određenoj teritoriji u Bosni, Albanci u određenom delu Makedonije, Bošnjaci ili Muslimani u Sandžaku. Suštinski, Kosovo je van jurisdikcije vlasti u Srbiji i verovatno će to tako i ostati. Ali međunarodna zajednica kao da se pribojava ili oteže da formalno prizna nezavisnost Kosova, bojeći se tog takozvanog domino efekta i u Bosni i u Makedoniji. Dakle, raspad Bosne, raspad Makedonije bi vodio možda u neki novi balkanski rat.
PAVKOVIĆ
Ono što velikim silama, pogotovo u ovom trenutku, nikako ne odgovara jesu sukobi. Tako da je trend da se zaustave vojni sukobi, a da se pokušaju naći neka kompromisna politička rešenja koja će zadovoljiti te grupacije, a da im se momentalno ne prizna to takozvano puno, spoljašnje samoodređenje, gde dobijaju formalnu nezavisnost. Međutim, to je privremeno. Obično te grupacije i dalje nastavljaju da traže puno samoodređenje, tako da je to ono što me navodi na pomisao da taj proces samoodređenja nije završen na ovom prostoru. Jer, kako ta situacija momentalno izgleda, političari koji predstavljaju te grupacije su sprečeni da javno traže ono što i oni i većina njihovog stanovništva želi, a to je puno samoodređenje.
RSE
Recimo konkretno u slučaju Kosova, da li mislite da će Kosovo pre ili kasnije postati nezavisno?
PAVKOVIĆ
Ono već jeste u velikoj meri nezavisno. Ne može se ni na kakav način ovaj proces zaustaviti. Naime, ne može se Kosovo ponovo vratiti pod jurisdikciju Srbije ili pod jurisdikciju Srbije i Crne Gore ili kako god želimo to da nazovemo. To je verovatno svima do sada jasno. Da li će, kada će i u kom vidu će glavne sile, uglavnom Evropska unija u ovom slučaju, odlučiti da formalno priznaju Kosovo kao nezavisnu državu, to je otvoreno pitanje, zato što očigledno postoji to pribojavanje od domino efekta, postoje ogromni problemi sa održavanjem bezbednosti na samom Kosovu, pogotovo srpskog stanovništva i naravno postoji ono što se uglavnom ne pominje, a to je mogućnost ujedinjenjenja Kosova sa Albanijom. To je isto jedna od prepreka ovakvom priznanju. Ali ono što je sada slučaj, to je pat pozicija. Natrag se Kosovo ne može vratiti, a ne može mu se dati ni formalna nezavisnost, znači stvar se odlaže za neko drugo vreme, kada će okolne sile, znači susedi samog Kosova, biti spremnije da prihvate neku formu nezavisnosti te oblasti.
RSE
Ako bi Kosovo, recimo, postalo nezavisno, Srbi na celom Balkanu bi se osećali uskraćeni, jer s druge strane njihov zahtev svojevremeno u BiH i Hrvatskoj za nekom vrstom autonomije, pa čak i otcepljenjem i pripajanjem Srbiji, nije realizovan. Albanci bi u ovom slučaju imali dve, tako da kažem, nacionalne države. Da li bi onda Bosna, s jedne strane, mogla da se održi, ovakva kakva je, i s druge strane šta bi bilo, recimo, sa Srbima na samom Kosovu? U jednom trenutku se govorilo, posle ovog martovskog nasilja, da bi bilo rešenje da se Srbi kompenzuju tako što bi se severni deo Kosova odvojio i pripojio Srbiji.
PAVKOVIĆ
Podela i Kosova i BiH bi zahtevala veoma bitnu promenu principa koji je međunarodna zajednica koristila pri davanju nezavisnosti i priznavanju nezavisnosti ovih teritorija. Naime, to bi bilo otvoreno priznavanje etničkog principa kao principa koji vodi ka samoodređenju. Postoji jedna čudna logika koja opravdava ovu sadašnju situaciju, to je neka politička pseudo-psihologija, gde kažu da su ljudi često uzbuđeni posle sukoba, da im treba vremena da se smire, pa da postanu racionalniji i vide ustvari da im nije potrebna nezavisnost, da mogu da žive bez političke nezavisnosti. Mislim da je to prilično jedna kratkovida politička psihologija, da se to ustvari ne događa. Ljudi će, političari pogotovo, i dalje imati te zahteve i stoga je, po mom mišljenju, bolje promeniti principe i pokušati naći neka rešenja koja su trajnija, nego ovako držati situaciju neodređenom, a meni se čini da istorija tog dela Balkana govori o sistematskoj primeni principa nacionalnog samoodređenja i da je beskorisno pretpostavljati da će se u jednom trenutku ljudima taj princip učiniti besmislenim i neupotrebljivim.
RSE
Dok Kosovo ne postane nezavisno, dok Srbi u Bosni ne dobiju neku formu samoodređenja, Bošnjaci u Sandžaku, Albanci u Makedoniji – po tom principu bi onda i Albanci na jugu Srbije i one tri opštine to također mogli tražiti – dakle dok oni ne dobiju tu formu samoodređenja, odnosno priključenja svojoj matici, neće biti mogućnosti za neki trajniji mir.
PAVKOVIĆ
Po mom mišljenju, trajniji mir, mir koji vlada drugim delom Evrope, može se postići samo rasporedom granica, koji bi na neki način odražavao te etničke zahteve za samoodređenjem. Kako će te granice biti pomerene, u to se uopšte ne bih upuštao, zato što mi se čini da su to kabinetske igre, gde ljudi prave mape kako im se sviđa. Međutim, već su neke mape u samoj BiH napravljene stvaranjem dva entiteta, već su na neki način napravljene mape na samom Kosovu tako što su razne srpske enklave odvojene, od strane KFOR-a, od ostalog dela Kosova, i te tri opštine o kojima govorite, i one imaju specijalan status, i albanske opštine u Makedoniji već imaju specijalan status. Po mom mišljenju, dugoročno gledano, bolje slediti te granice i stvoriti nekakav kompromis koji će da zadovolji te grupacije koje traže samoodređenje, nego njihove zahteve odložiti ad infinitum.
RSE
Ali s druge strane, ukoliko bi se uvažilo to što govorite, ne prete li time novi sukobi? Recimo, zamislimo da Kosovo postane nezavisno, a da se, recimo, s druge strane uskrati Srbima u Bosni pravo na samoopredeljenje. Ili da se Srbi na Kosovu zaštitite recimo na taj način da im se omogući da se jedan dio oblasti pripoji Srbiji, onda bi Albanci na jugu Srbije bili nezadovoljni što po istom principu oni nemaju pravo da se priključe Kosovu.
PAVKOVIĆ
Upravo zato se meni čini da je u takvoj situaciji najbolje da se svi ti problemi, znači svi ti zahtevi posmatraju u isto vreme i na jedinstven način. Da postoji dosledan princip rešavanja toga i da se ne ide parcijalno. Vidite, u kosovskom slučaju imate zahtev za samoodređenje Kosova od strane albanskog stanovništva već prilično odavno. Prva proklamacija secesije u bivšoj Jugoslaviji je bila na Kosovu. U julu 1990. godine su članovi kosovske Skupštine proklamovali secesiju od Srbije, ne od Jugoslavije. Znači, ti zahtevi za samoodređenjem Kosova su veoma stari, a Kosovo je u ovom čitavom procesu došlo na red poslednje, tek posle bombardovanja i tek posle velikog vojnog sukoba. Taj zahtev je mogao da bude razmatran u ono vreme kada su ostali zahtevi bili razmotreni. Međunarodna zajednica, Badinterova komisija, to je sistematski odbijala, delimično i zato što bi to zahtevalo i uvažavanje zahteva srpskog stanovništva u Hrvatskoj i u BiH. Svejedno koji su razlozi, ti zahtjevi su bili odlagani. Bili su odlagani od prilike deset godina, možda nešto manje, i onda su bili delimično rešeni na jedan izrazito skup način, u ljudskim životima i u razaranjima koja su sledela.
RSE
A ne liči li to na, kako se u teoriji kaže, „zero sum game“ koja podrazumeva da ako je neko dobitnik, drugi je automatski gubitnik i obrnuto?
PAVKOVIĆ
E upravo to bi trebalo izbeći, upravo zato bi trebalo razmatrati sve te zahteve na neki način zajedno. U takvoj situaciji bi se pokušalo da se izbegne ta situacija „zero sum game“, u kojoj bi neko uvek bio gubitnik. Jer, vidite, logika nacionalizma je da se svoja sopstvena nacija uvek predstavlja kao gubitnik. I u savremenom srpskom nacionalizmu je to jedan od osnovnih argumenata, da su Srbi kao nacija uvek bili gubitnici. Po mom mišljenju, da bi se sprečila takva logika, upravo zato je potrebno uvažavati te zahteve samoodređenja raznih nacionalnih grupacija na dosledan i isti način.
RSE
Mislio sam da primena tog etničkog koncepta, odnosno prava na samoopredeljenje, zapravo teško da se može u jednom trenutku završiti. Otvara se jedna Pandorina kutija beskrajnih zahtjeva. Recimo, zamislimo da se jug Srbije, sa ove tri opštine, pripoji Kosovu. Onda bi se recimo u Medveđoj, što je jedna od te tri opštine, Srbi našli u manjini. Ili recimo Srbi koji žive u Sandžaku, gde su manjina, ali su većina u nekoliko opština, oni bi onda opet mogli da traže da se otcepe. Ili recimo Hrvati i Bošnjaci koji su manjina u Republici Srpskoj, ali ima opština gde su većina. Onda bi se došlo do nivoa da se otcepljuju maltene sela i zaoseoci.
PAVKOVIĆ
Jeste, to je svakako jedan od tih osnovnih problema kada se govori o takvom principu, Ali vidite, postoji čitava metodologija koja je primenjenja u slučaju secesije jednog dela kantona, odnosno jednog švajcarskog podkantona. Taj proces je trajao oko dvadeset godina i završen je tek negde, ako se ne varam, 1974. godine. Radi se ustvari o postepenim plebiscitima, gde se jedan deo stanovništva, nekoliko opština, nekoliko delova kantona izjašnjava gde želi, pa se onda delovi izjašnjavaju dalje i to je dosta komplikovan proces, koji je u ovom slučaju – to je bila Švajcarska, prema tome jedan sasvim drugačiji teritorij – dao pozitivne rezultate. Oni su se razgraničili i sad su sasvim sretni, da tako kažemo, s tim razgraničenjem. Ali to ne znači da se na ovim prostorima može nešto tako uraditi. Isto tako postoje predlozi da se stanovništvo dobrovoljno razmenjuje, da tako kažem, ako ono želi. Postoji princip koji se koristio i ranije, kada se davala novčana kompenzacija ljudima koji su bili prisiljeni, usled tih promena granica, da se presele. Hoću da kažem da postoji niz dosta kompleksnih rešenja tih problema o kojima vi govorite, ali nijedan od tih principa niko nije pokušao da primeni na Balkanu. Ono što je primenjeno u poslednjih deset godina, to je standardni otomanski princip, a to je – proterati stanovništvo. Princip samoodređenja, kada je jednom stavljen u opticaj, kada je jednom primenjen, veoma ga je teško zaustaviti. I na jugoslovenskom prostoru je gotovo nemoguće zaustaviti ta traženja nezavisne države. Ako bi se našao neki način da se zahtevi za političkim samoodređenjem ovog tipa zaustave na ovom prostoru, u tom slučaju bi to bio mnogo efikasniji metod nego ova etnička podela, nema nikakve sumnje o tome. Međutim, dosadašnja iskustva govore da nismo našli nikakvav metod, kad jednom kažemo da ćemo imati nezavisne države prema nekom etničkom principu, da uspemo da zaustavimo te zahteve koje imaju razne grupacije.
RSE
Evropska unija (EU) nastoji da regionalnim integracijama i prijemom balkanskih država relativizuje važnost nacionalnih granica. Vi istovremeno govorite o daljoj nacionalnoj fragmentaciji. Da li su to protivrečni procesi? Može li EU s ovim konceptom da relativizuje značaj i važnost ovog nacionalnog faktora, odnosno nezadovoljstvo onih naroda, odnosno delova teritorija koji nisu dobili pravo na samostalnu državu?
PAVKOVIĆ
Po mom mišljenju, ovaj proces evropskog ujedinjenja je znatno potpomogao fragmentaciju jugoslovenskog prostora, upravo zato što je zemljama koje su tražile nezavisnost ostavljao perspektivu da uđu u EU kao nezavisne države. Velika je prednost ulaziti u EU kao nezavisna država, a ne kao deo neke druge nezavisne države. Tako da je, kao što znate, u samoj mobilizaciji slovenačkog stanovništva, prvoj efektivnoj secesiji u bivšoj Jugoslaviji, taj zahtev za Evropom upravo govorio o ovoj logici. Mnogo je efikasnije za jednu nacionalnu grupaciju da uđe u EU kao nezavisna nacija, kao nezavisna država, nego kao deo neke veće tvorevine, zato što na taj način dobija mnogo veća politička prava, pravo veta u ogromnom broju slučajeva, dobijaju se i veće mogućnosti učestvovanja u odlučivanju EU. Tako da je to postojanje EU, i kao zaštitnika malih država i kao jedne organizacije koja pogoduje malim državama, upravo odigralo tu ulogu da se niz teritorija u bivšoj Jugoslaviji otcepi, s ciljem ulaženja u EU kao otcepljenje, nezavisne države. I sigurno da bi sa stanovišta kosovske političke elite, albanske političke elite, bilo mnogo zgodnije za Kosovo da uđe u EU kao nezavisna država, nego kao deo neke druge države. E sad, kada će se to desiti, to je, naravno, potpuno otvoreno pitanje. Naravno, granice između raznih delova Evrope će imati mnogo manji značaj nego ranije, ali političkim elitama koje sada vladaju u svim tim raznim državama bivše Jugoslavije, mnogo više pogoduje da uđu u EU samostalno. Dakle, bez obzira što te granice više neće mnogo značiti, ali oni će i dalje biti političke elite koje će odlučivati o ogromnom delu onoga što se dešava u njihovim okvirima, ali će isto tako postati elite koje direktno učestvuju u odlučivanju u EU.
RSE
Kako u tom kontekstu vidite poziciju državne zajednice Srbije i Crne Gore? Upravo ovo što ste pomenuli, Crna Gora smatra da će mnogo brže ući, odnosno ispuniti te neke evropske standarde, neophodne za ulazak u EU, ako bi to činila sama, nego u paketu, pokušavajući da harmonizuje, a što vrlo teško ide, odnose sa Srbijom.
PAVKOVIĆ
Crna Gora samo treba da gleda kao primer za sebe Vojvodstvo Luksemburga koje, koliko ja znam, ima ustvari manje stanovništva od nje, ali je naravno ekonomski mnogo bogatija zemlja od Crne Gore. Ali u svakom slučaju je za stanovništvo Luksemburga mnogo bolje, tako malo koliko ga ima, da bude član EU kao nezavisna država, jer imaju glasove, ne samo u Evropskom parlamentu, nego i u Savetu ministara EU. A da su deo Nemačke ili Francuske, to jednostavno ne bi imali. Sa stanovišta političke elite Crne Gore bi za njih zaista bio veliki uspeh kada bi ušli u EU kao nezavisni. A sa stanovišta stanovništva Crne Gore, to je drugo pitanje, ali i tu se može verovatno dati neki argument da bi ustvari i za stanovništvo Crne Gore to bilo bolje. Do sada su velike sile, Sjedinjene Države i EU, bile poprilično eksplicitne da neće priznati nezavisnost Crne Gore, prema tome tu postoji prepreka koja ne izgleda tako lako premostiva. A bez priznavanja nezavisnosti, nikakvi pokušaji neće uspeti.
RSE
Srpski nacionalizam osamdesetih i devedesetih godina je bio ekspanzivan i agresivan. Nakon poraza Miloševićeve politike je taj nacionalizam poprimio neku formu rezignacije. Da li on može biti ponovo aktiviran? Evo vidimo da je Srpska radikalna stranka pojedinačno najjača partija i da njen kandidat na predsedničkim izborima, Tomislav Nikolić, vodi po svim istraživanjima javnog mnenja. Da li bi njegova pobeda vodila Srbiju u novu izolaciju ili mislite da će Zapad promeniti strategiju? Na primer za vreme Miloševića su uvedene sankcije, a time je zapravo samo bio ojačan taj nacionalni sentiment. Ili će pokušati da integracijom Srbije u evropske tokove smanji taj nacionalni naboj?
PAVKOVIĆ
Ne postoji sasvim određena politika prema mogućnosti da Radikalna stranka dobije predsedničke izbore. Verovatno u svim ministarstvima postoje razni papiri sa raznim opcijama, ali mislim da verovatno nikakva odluka nije donesena u tom pogledu. Tako da je prilično teško predvideti reakcije. Meni se čini – to je jasno iz dosadašnje politike – da je kod ovih parlamentarnih izbora u Srbiji bilo pokušaja od strane raznih sila da uslove stvaranje koalicije, da uslove partnere u koalicijama, da na taj način utiču na formiranje srpske vlade i da ti pokušaji, ako ih je bilo, nisu bili veoma uspešni i da se, da tako kažemo, politika tih velikih sila onda prilagodila onom stanju koje je bilo stvoreno. Meni se čini da bi to bilo i u slučaju ovih predsedničkih izbora. Ja pretpostavljam da se politika Srbije ocenjuje na osnovu nekoliko jednostavnih kriterijuma i da dokle god su ti kriterijumi zadovoljeni, neće biti preduzimane nikakve drastične mere u vidu sankcija. Možda će biti pretnji, ali mislim da to nije za sada u planu. Jer, situacija na čitavom tom prostoru se bitno promenila s 11. septembrom i sa čitavom tom preorijentacijom američke politike prema Iraku, prema Avganistanu, prema borbi protiv terorizma, tako da su Srbija i mogući sukobi između Srbije i drugih ili u okviru Srbije, postali veoma beznačajni u poređenju sa svim ovim drugim problemima. I stoga mislim da te sile neće težiti da izazivaju dalje sukobe ili dalje tenzije na toj teritoriji.

A što se tiče samog srpskog nacionalizma, standardna priča je da je on bio agresivan i ekspanzivan, a sa stanovišta samog srpskog nacionalizma je standardna priča da je on bio defanzivan, da su se ustvari Srbi branili. I dokle god je moguće neku takvu priču ispričati, o tome kako se Srbi na svojoj teritoriji brane, dotle će svi ti pokušaji da se nacionalizam obuzda silom, kao što su bili do sada, biti bezuspešni. Jer, dokle god se koristi sila protiv određene nacionalne grupacije ili njihovih političkih vođa, to naravno daje izvanredne prilike samim vođama da tvrde da se ustvari oni nalaze u defanzivi i da oni nisu nikako agresivni. Mislim da je verovatno jedna od lekcija čitavog ovog sukoba u bivšoj Jugoslaviji da se sila ne isplati, da korišćenje nasilnih mera ne vodi zamišljenim rezultatima i da pretnja silom često nema nikakvog efekta. U tom pogledu je moje mišljenje da se nacionalizme ne može efikasno suzbiti silom.
XS
SM
MD
LG