RSE
Jadranka Stojaković živi u Japanu, u Tokiju, od 1988. godine, gdje je otišla na poziv producentske kuće Tošiba. Snima pjesme japanskih autora, svoje, kao i obrade izvornih tradicionalnih pjesama sa podneblja bivše Jugoslavije. Sve one su obrađene u etno-džez varijanti i kao takve bude izuzetnu pažnju tamošnje muzičke javnosti.
STOJAKOVIĆ
Upravo sam sada završila snimanje sa Filharmonijskim orkestrom iz Tokija za dokumentarni program njihove državne televizije. Edukativna serija obrađuje rimski period od početka do kraja. Snimila sam početnu, završni i glavnu temu. Bilo je tu i nekih temica. Mislim da će se serija emitovati godinu dana.
RSE
Šta je sa slikarstvom?
STOJAKOVIĆ
Slikam na računaru. Uređujem omot svojih CD-ova u foto šopu i ostalim grafičkim programima. Poslije, kada imam vremena, to prenosim na veliko platno. Ponekada slikam i sa djecom. Nešto započnem, a onda pozovem djecu da rad dovrše. To je dosta interesantno. U zadnje vrijeme nemam vremena da se posvetim slikarstvu, ali jedva čekam da napravim balans između te dvije stvari koje sam uvijek radila.
RSE
Zvala te menadžerka koja te podsjetila na neki tvoj projekt. Šta je to?
STOJAKOVIĆ
Radit ćemo muziku za jednu kratku dramu. Do sada sam imala sreću da učestvujem u televizijskom programu. Ponekada nastupam sa raznim slikarima, raznih stilskih usmjerenja. Ponekada sviram na sazu, ali potpuno na drugačiji način, koristim njegovu boju. Koristim ono što se meni sviđa. Ponekada se družim sa ljudima koji sviraju ambijentalnu muziku.
RSE
Obje tvoje ploče su bile ambijentalne. U smislu akustike ostala si dosljedna sebi. Nisi pravila neke komercijalne kompromise. Nemaš potrebe da budeš komercijalna, ili ne želiš?
STOJAKOVIĆ
Ponekada jesam. Imam potrebe da budem komercijalna zbog egzistencije, zbog mnogih stvari koje su nam se desile, zbog onoga što nas čeka. Zbog sigurnosti bih trebala da se okrenem komercijali, ali ne znam koji mi đavo ne da. Nekada imam osjećaj da sam pretjerala, da ne činim ništa specijalno za publiku, da mislim previše na sebe, da sam veliki egoista. Nekada pokušavam da napravim balans, ali na kraju krajeva, to djeluje malo artističkije nego što bih ja, ili neki drugi, voljeli.
RSE
Kakvi su generalno afiniteti japanske publike?
STOJAKOVIĆ
U posljednje vrijeme su se otvorila raznorazna vrata. Kao i svuda u svijetu su se najviše prodavale rok grupe. Sada se u Japanu ipak više širi interesovanje prema raznim stilovima. Mladi ljudi imaju više interesovanja šta se dešava u ovoj vrsti muzike koju sada radim. Velika je razlika u godinama između slušaoca i mene.
RSE
Hoćeš reći da oni prate svjetske trendove?
STOJAKOVIĆ
Prate svjetske trendove i dosta ih kopiraju. Tek u posljednje vrijeme mlade grupe pronalaze originalniji put. Ipak su oni daleko ostrvo i time su više okrenuti sami sebi, na jedan način žive u izolacija. Tek u zadnje vrijeme osjećam da je informacija jača, ne samo zbog Interneta, već i zbog kablovske televizije koju koristi sve više ljudi. U mom komšiliku do sada ljudi baš i nisu mnogo pratili šta se dešava u svijetu, uglavnom zbog neznanja jezika. Sada djeca već od obdaništa uče razne jezike, uglavnon engleski.
RSE
Pri tome se tradicionalno ne gubi?
STOJAKOVIĆ
Da, tradicionalno se ne gubi. Mnogi se trude da se tradicija ne izbriše, i u dobrom, i u lošem smislu, od jezika pa do kulture.
RSE
Kako izgleda radni dan jednoga Japanca?
STOJAKOVIĆ
Oko sedam sati ujutro, poneki i ranije, se bude da bi stigli na voz. Neki se vozom voze i do 2,5 sata da bi stigli na radno mjesto. Pauza za ručak je oko 12 sati. Radni dan bi trebao da traje do 18, ali im se radni dan završava oko 21:30. Onda se ide na zajedničke večere zbog toga što u to vrijeme prodavnice ne rade. Ako bi čekali na večeru, večerali bi oko 23:30. Uglavnom svi poslije posla idu u male restorane u kojima se dobro pije i jede. Na kraju dana, i od posla i od alkohola, su mrtvi. Kući, u kojoj su najmanje, se vraćaju oko 23:30.
RSE
Posao je sveta stvar?
STOJAKOVIĆ
Nije to samo zbog potrebe. Postoji neki nepisani zakon da prije šefa niko ne izlazi iz prostorije. Naš posao je drugačiji od drugih.
RSE
Za posao umjetnika ne postoji vrijeme.
STOJAKOVIĆ
Dešava se da dan prije koncerta traje proba cijeli dan. Recimo u Tokiju, odeš u koncertnu salu oko 10, i do ručka, oko 12, si smjestio sve instrumente i provjerio da sve funkcioniše. Oko 13 napraviš prvu probu. Kada se ona završi napraviš jednu probu samo zvuka. Tada dolaze majstori za svjetlo i napraviš još jednu probu samo za njih. Sve završi oko 17:30 i imaš vremena od sat vremena da se spremiš. U tom trenutku ti više i nije do koncerta. Ali kada vidiš ljude koji te čekaju, dobiješ neku novu inspirativnu energiju. Kada si na sceni, prisjetiš se da si profesionalac i zaboraviš na umor.
RSE
Pozoveš viškove energije u sebi i kreneš.
STOJAKOVIĆ
Upravo tako. Sve se završi oko 21. Počneš da pakuješ instrumente i svi zajedno idemo na večeru. Neki piju, neki ne, a ja još uvijek ne. Ovdje se dosta pije.
RSE
Da li ljuta pića?
STOJAKOVIĆ
Pivo je osnova. Poslije toga sake, rakija od riže, ili rakija od voća koje je slično kajsiji. Obično se razblaži sa kiselom ili običnom vodom i doda se puno leda. Vino je tek u posljednje vrijeme postalo popularno i to više među ženama.
RSE
Kako ide sa emancipacijom žena?
STOJAKOVIĆ
Sporo, tek u posljednje vrijeme žene rade. Neke rade samo do tridesete, jer ako nađu dobru priliku, udaju se i završavaju sa poslom, malo ih nastavlja karijeru.
RSE
To je uglavnom u velikim gradovima?
STOJAKOVIĆ
Da.
RSE
Studiraju li žene?
STOJAKOVIĆ
Da. To je obaveza, bez obzira šta ćeš odlučiti dalje.
U medijima ima dosta ženskog svijeta koje ostaju na poslu.
RSE
Kada si zadnji put nastupala na južno-slavenskim prostorima?
STOJAKOVIĆ
Išla sam u Sarajevo 2000. Napravila sam dobrotvorni koncert.
RSE
Ali si nastupala sa muzičarima iz Japana.
STOJAKOVIĆ
Jesam. Dovela sam dvoje dobrih prijatelja. Dovela sam jednu ženu koja svira stari japanski instrument koji se zove diva. Instrument je obišao cijeli svijet od Irana, do Kine, i na kraju je došlo do transformacije. Pravi se od jedne daske. Drugi prijatelj je gitarista koji svira i akustičnu i električnu gitaru. Kombinacija je bila izuzetno dobra. Žao mi je što nismo imali više sredstava da povedemo i druge, jer ima dosta ljudi sa kojima sarađujem. U Sarajevu nam je priskočio u pomoć Sinan Alimanović sa hemondom i snašali su se super. Bili smo spremni da nastupimo za sat vremena. Bilo je jako simpatično i jako nostalgično. Bilo je suza, bilo je smjeha...
Jadranka Stojaković živi u Japanu, u Tokiju, od 1988. godine, gdje je otišla na poziv producentske kuće Tošiba. Snima pjesme japanskih autora, svoje, kao i obrade izvornih tradicionalnih pjesama sa podneblja bivše Jugoslavije. Sve one su obrađene u etno-džez varijanti i kao takve bude izuzetnu pažnju tamošnje muzičke javnosti.
STOJAKOVIĆ
Upravo sam sada završila snimanje sa Filharmonijskim orkestrom iz Tokija za dokumentarni program njihove državne televizije. Edukativna serija obrađuje rimski period od početka do kraja. Snimila sam početnu, završni i glavnu temu. Bilo je tu i nekih temica. Mislim da će se serija emitovati godinu dana.
RSE
Šta je sa slikarstvom?
STOJAKOVIĆ
Slikam na računaru. Uređujem omot svojih CD-ova u foto šopu i ostalim grafičkim programima. Poslije, kada imam vremena, to prenosim na veliko platno. Ponekada slikam i sa djecom. Nešto započnem, a onda pozovem djecu da rad dovrše. To je dosta interesantno. U zadnje vrijeme nemam vremena da se posvetim slikarstvu, ali jedva čekam da napravim balans između te dvije stvari koje sam uvijek radila.
RSE
Zvala te menadžerka koja te podsjetila na neki tvoj projekt. Šta je to?
STOJAKOVIĆ
Radit ćemo muziku za jednu kratku dramu. Do sada sam imala sreću da učestvujem u televizijskom programu. Ponekada nastupam sa raznim slikarima, raznih stilskih usmjerenja. Ponekada sviram na sazu, ali potpuno na drugačiji način, koristim njegovu boju. Koristim ono što se meni sviđa. Ponekada se družim sa ljudima koji sviraju ambijentalnu muziku.
RSE
Obje tvoje ploče su bile ambijentalne. U smislu akustike ostala si dosljedna sebi. Nisi pravila neke komercijalne kompromise. Nemaš potrebe da budeš komercijalna, ili ne želiš?
STOJAKOVIĆ
Ponekada jesam. Imam potrebe da budem komercijalna zbog egzistencije, zbog mnogih stvari koje su nam se desile, zbog onoga što nas čeka. Zbog sigurnosti bih trebala da se okrenem komercijali, ali ne znam koji mi đavo ne da. Nekada imam osjećaj da sam pretjerala, da ne činim ništa specijalno za publiku, da mislim previše na sebe, da sam veliki egoista. Nekada pokušavam da napravim balans, ali na kraju krajeva, to djeluje malo artističkije nego što bih ja, ili neki drugi, voljeli.
RSE
Kakvi su generalno afiniteti japanske publike?
STOJAKOVIĆ
U posljednje vrijeme su se otvorila raznorazna vrata. Kao i svuda u svijetu su se najviše prodavale rok grupe. Sada se u Japanu ipak više širi interesovanje prema raznim stilovima. Mladi ljudi imaju više interesovanja šta se dešava u ovoj vrsti muzike koju sada radim. Velika je razlika u godinama između slušaoca i mene.
RSE
Hoćeš reći da oni prate svjetske trendove?
STOJAKOVIĆ
Prate svjetske trendove i dosta ih kopiraju. Tek u posljednje vrijeme mlade grupe pronalaze originalniji put. Ipak su oni daleko ostrvo i time su više okrenuti sami sebi, na jedan način žive u izolacija. Tek u zadnje vrijeme osjećam da je informacija jača, ne samo zbog Interneta, već i zbog kablovske televizije koju koristi sve više ljudi. U mom komšiliku do sada ljudi baš i nisu mnogo pratili šta se dešava u svijetu, uglavnom zbog neznanja jezika. Sada djeca već od obdaništa uče razne jezike, uglavnon engleski.
RSE
Pri tome se tradicionalno ne gubi?
STOJAKOVIĆ
Da, tradicionalno se ne gubi. Mnogi se trude da se tradicija ne izbriše, i u dobrom, i u lošem smislu, od jezika pa do kulture.
RSE
Kako izgleda radni dan jednoga Japanca?
STOJAKOVIĆ
Oko sedam sati ujutro, poneki i ranije, se bude da bi stigli na voz. Neki se vozom voze i do 2,5 sata da bi stigli na radno mjesto. Pauza za ručak je oko 12 sati. Radni dan bi trebao da traje do 18, ali im se radni dan završava oko 21:30. Onda se ide na zajedničke večere zbog toga što u to vrijeme prodavnice ne rade. Ako bi čekali na večeru, večerali bi oko 23:30. Uglavnom svi poslije posla idu u male restorane u kojima se dobro pije i jede. Na kraju dana, i od posla i od alkohola, su mrtvi. Kući, u kojoj su najmanje, se vraćaju oko 23:30.
RSE
Posao je sveta stvar?
STOJAKOVIĆ
Nije to samo zbog potrebe. Postoji neki nepisani zakon da prije šefa niko ne izlazi iz prostorije. Naš posao je drugačiji od drugih.
RSE
Za posao umjetnika ne postoji vrijeme.
STOJAKOVIĆ
Dešava se da dan prije koncerta traje proba cijeli dan. Recimo u Tokiju, odeš u koncertnu salu oko 10, i do ručka, oko 12, si smjestio sve instrumente i provjerio da sve funkcioniše. Oko 13 napraviš prvu probu. Kada se ona završi napraviš jednu probu samo zvuka. Tada dolaze majstori za svjetlo i napraviš još jednu probu samo za njih. Sve završi oko 17:30 i imaš vremena od sat vremena da se spremiš. U tom trenutku ti više i nije do koncerta. Ali kada vidiš ljude koji te čekaju, dobiješ neku novu inspirativnu energiju. Kada si na sceni, prisjetiš se da si profesionalac i zaboraviš na umor.
RSE
Pozoveš viškove energije u sebi i kreneš.
STOJAKOVIĆ
Upravo tako. Sve se završi oko 21. Počneš da pakuješ instrumente i svi zajedno idemo na večeru. Neki piju, neki ne, a ja još uvijek ne. Ovdje se dosta pije.
RSE
Da li ljuta pića?
STOJAKOVIĆ
Pivo je osnova. Poslije toga sake, rakija od riže, ili rakija od voća koje je slično kajsiji. Obično se razblaži sa kiselom ili običnom vodom i doda se puno leda. Vino je tek u posljednje vrijeme postalo popularno i to više među ženama.
RSE
Kako ide sa emancipacijom žena?
STOJAKOVIĆ
Sporo, tek u posljednje vrijeme žene rade. Neke rade samo do tridesete, jer ako nađu dobru priliku, udaju se i završavaju sa poslom, malo ih nastavlja karijeru.
RSE
To je uglavnom u velikim gradovima?
STOJAKOVIĆ
Da.
RSE
Studiraju li žene?
STOJAKOVIĆ
Da. To je obaveza, bez obzira šta ćeš odlučiti dalje.
U medijima ima dosta ženskog svijeta koje ostaju na poslu.
RSE
Kada si zadnji put nastupala na južno-slavenskim prostorima?
STOJAKOVIĆ
Išla sam u Sarajevo 2000. Napravila sam dobrotvorni koncert.
RSE
Ali si nastupala sa muzičarima iz Japana.
STOJAKOVIĆ
Jesam. Dovela sam dvoje dobrih prijatelja. Dovela sam jednu ženu koja svira stari japanski instrument koji se zove diva. Instrument je obišao cijeli svijet od Irana, do Kine, i na kraju je došlo do transformacije. Pravi se od jedne daske. Drugi prijatelj je gitarista koji svira i akustičnu i električnu gitaru. Kombinacija je bila izuzetno dobra. Žao mi je što nismo imali više sredstava da povedemo i druge, jer ima dosta ljudi sa kojima sarađujem. U Sarajevu nam je priskočio u pomoć Sinan Alimanović sa hemondom i snašali su se super. Bili smo spremni da nastupimo za sat vremena. Bilo je jako simpatično i jako nostalgično. Bilo je suza, bilo je smjeha...