Nakon dvadeset dana protesta radnici “Radoja Dakića” danas su prekinuli uobičajenu štrajkačku šetnju centrom Podgorice, jer im je crnogorska vlast konačno ispunila dio obećanja. Posredstvom paradržavne firme “Rokšped” obezbijeđeno je stopedeset hiljada eura o sada će radnici moći da prime dio plate. U međuvremenu očekuje se ishod pregovora sa još tri firme koje su zainteresovane da kupe najveći dio imovine “Dakić”-a. Kako izvještavaju crnogorski mediji, među zainteresovanima je i slovenački “Merkator”. I tako će finansijska konstrukcija biti završena. Obezbijediće se dodatne pare, pa će radnički bunt ugasnuti, a crnogorska vlada odahnuti.
Ali, tu se storija ne završava. Sudbina “dakićevaca” je nešto mnogo više. To je ujedno priča o crnogorskom privrednom, ali i crnogorskom moralnom kolapsu. Prije petnaest godina, u doba Antibirokratske revolucije, “dakićevci” su gromoglasno stupili na scenu. Njihova buna i njihova jarost bili su presudni za rušenje bivšeg režima. Uz povike da se brani ugroženo srpstvo na Kosovu, uz pogrdne parole Slovencima, Hrvatima i Albancima, “dakićevci” su predvodili pokret za pokoravanje Jugoslavije velikosrpskoj ideji. O ratobornosti “dakićevaca” pjevale su se novokomponovane guslarske pjesme, oni su bili mjera patriotizma i oni su upozoravali da će onaj koji “proda vjeru za večeru” čuti njihov bijes. Prijetili su i Bulatoviću i Đukanoviću da se ne smiju kolebati oko rata.
Kao što zna, ništa se nije zbilo kako su “guslari dakićevci” zamislili. Slovenci su otišli nepovratno u pravcu Evrope, Hrvatska je opstala u avnojevskim granicama, a i Bosna je izdržala torturu i sačuvala državni okvir. Iz “Dakić”-a se nije čulo ni glasa. Ni kad je stao rat, ni kada su prebrojavane žrtve, ni kada je krenula hiperinflacija, ni kada je plata bila jedva dvije marke, čak ni onda kada je postalo jasno da su počinjeni užasni zločini prema drugim narodima. Tak ovih dana, kada je ponestalo posljednje pare, kada je šverc presahnuo i kada su shvatili da su postali siromasi, radnici “Radoja Dakića” podigli su glave i zaprijetili. Ali opet naopako. Umjesto da traže posao, oni su zahtijevali plate koje nijesu zaradili. Umjesto da pokušaju da rade, oni su nudili na rasprodaju imovinu koju su generacije prije njih stekle. Sada im odjednom ne smetaju ni Slovenci kada nose novce, niti im je ispod časti da prime ono što nijesu zaradili. To je logika lišena bilo kakvih skrupula, bez kajanja i bez sagledavanja u prošlosti. Prosta kupovina novog dana.
I što je još gore, nekome i ovo ima oblik normalnosti. Radnici traže pare koje nijesu zaradili, a vlast prodaje imovinu samo da bi se našlo za plate i da bi se preživjelo do nove rasprodaje. I tu više nijesu krivi beskrupulozni radnici, već vlast koja nema mjere. U strahu za sopstvene pozicije, crnogorska vlada je opet poslušala galamu “dakićevaca” kao prije petnaest godina i prihvatila da odgodi reforme samo da bi kupila socijalni mir. Sad su zadovoljeni radnici i smireni ljudi iz vrha, a, ustvari, ponovo je napravljen kompromis na štetu budućnosti i na štetu države. Tako se održava ona stara antibirokratska logika da se troši nezarađeno i da se za sva zla krivi neko drugi.
I tako se na kraju stvara krug iz kojeg nema izlaza, a u kojem se ne živi dobro.
Ali, tu se storija ne završava. Sudbina “dakićevaca” je nešto mnogo više. To je ujedno priča o crnogorskom privrednom, ali i crnogorskom moralnom kolapsu. Prije petnaest godina, u doba Antibirokratske revolucije, “dakićevci” su gromoglasno stupili na scenu. Njihova buna i njihova jarost bili su presudni za rušenje bivšeg režima. Uz povike da se brani ugroženo srpstvo na Kosovu, uz pogrdne parole Slovencima, Hrvatima i Albancima, “dakićevci” su predvodili pokret za pokoravanje Jugoslavije velikosrpskoj ideji. O ratobornosti “dakićevaca” pjevale su se novokomponovane guslarske pjesme, oni su bili mjera patriotizma i oni su upozoravali da će onaj koji “proda vjeru za večeru” čuti njihov bijes. Prijetili su i Bulatoviću i Đukanoviću da se ne smiju kolebati oko rata.
Kao što zna, ništa se nije zbilo kako su “guslari dakićevci” zamislili. Slovenci su otišli nepovratno u pravcu Evrope, Hrvatska je opstala u avnojevskim granicama, a i Bosna je izdržala torturu i sačuvala državni okvir. Iz “Dakić”-a se nije čulo ni glasa. Ni kad je stao rat, ni kada su prebrojavane žrtve, ni kada je krenula hiperinflacija, ni kada je plata bila jedva dvije marke, čak ni onda kada je postalo jasno da su počinjeni užasni zločini prema drugim narodima. Tak ovih dana, kada je ponestalo posljednje pare, kada je šverc presahnuo i kada su shvatili da su postali siromasi, radnici “Radoja Dakića” podigli su glave i zaprijetili. Ali opet naopako. Umjesto da traže posao, oni su zahtijevali plate koje nijesu zaradili. Umjesto da pokušaju da rade, oni su nudili na rasprodaju imovinu koju su generacije prije njih stekle. Sada im odjednom ne smetaju ni Slovenci kada nose novce, niti im je ispod časti da prime ono što nijesu zaradili. To je logika lišena bilo kakvih skrupula, bez kajanja i bez sagledavanja u prošlosti. Prosta kupovina novog dana.
I što je još gore, nekome i ovo ima oblik normalnosti. Radnici traže pare koje nijesu zaradili, a vlast prodaje imovinu samo da bi se našlo za plate i da bi se preživjelo do nove rasprodaje. I tu više nijesu krivi beskrupulozni radnici, već vlast koja nema mjere. U strahu za sopstvene pozicije, crnogorska vlada je opet poslušala galamu “dakićevaca” kao prije petnaest godina i prihvatila da odgodi reforme samo da bi kupila socijalni mir. Sad su zadovoljeni radnici i smireni ljudi iz vrha, a, ustvari, ponovo je napravljen kompromis na štetu budućnosti i na štetu države. Tako se održava ona stara antibirokratska logika da se troši nezarađeno i da se za sva zla krivi neko drugi.
I tako se na kraju stvara krug iz kojeg nema izlaza, a u kojem se ne živi dobro.
