Dostupni linkovi

logo-print

V. JACKOVICH – U CLINTONOVOJ VLADI SU 1995. PREVLADALI ONI ŠTO SU BILI ZA PODJELU BIH


VICTOR JACKOVICH, PRVI AMERIČKI AMBASADOR U BOSNI I HERCEGOVINI, U EKSKLUZIVNOM RAZGOVORU ZA RADIO „SLOBODNA EVROPA“ GOVORI O AMERIČKOJ POLITICI PREMA TOJ ZEMLJI, ŽIVOTU U SARAJEVU I BIH DANAS

JACKOVICH
Rođen sam u Americi, američki sam građanin, i moji roditelji su rođeni u Americi, ali sam po očevoj strani hrvatskog porijekla. Moji djed i baka su iz Gorskog Kotara na sjeveru Hrvatske, na granici sa Slovenijom, prije stotinu godina otišli u Ameriku, gdje se onda rodio moj tata. Uvijek su imali vrlo snažan odnos prema kulturi hrvatskog naroda, gajili su tu kulturu, jezik, zato ga i ja govorim, jer su me naučili još kao dijete. Poslali su me i na Univerzitet u Zagreb šezdesetih godina. Dakle, te kulturne veze sa Hrvatskom, odnosno „starim krajem“, kako ga zovemo, su očuvane. Rekao bih da je to pomalo neobično u američkim familijama, koje se vrlo brzo amerikaniziraju i gdje se brzo zaboravlja taj „stari kraj“. Međutim, to je bilo malo drugačije u mojoj familiji, za šta ja nemam objašnjenja, već mogu samo da kažem da je moja porodica jako vezana za taj kraj.

Prije 30-35 godina sam počeo raditi u američkoj diplomatskoj službi i bilo mi je posebno drago kad je Američka administracija izabrala mene da se „vratim“ u taj „stari kraj“, dakle da predstavljam Američku vladu u staroj Jugoslaviji. Ja sam se inače specijalizirao za Istočnu Evropu – za bivši Sovjetski Savez i za bivšu Jugoslaviju, radio sam za američku administraciju na pitanjima vezanim za to područje Dakle i krajem 1991. godine i početkom 1992. godine sam bio imenovan za ambasadora u BiH. Administracija Busha starijeg, u kojoj je ministar vanjskih poslova bio Lawrence Eagleberger, htjela je da radim za njih na pitanjima vezanim za to područje na višem nivou i tako je sve to počelo, dakle prije više od deset godina.
RSE
Kako ste doznali da ćete biti imenovani za prvog ambasadora u BiH? Sjećate li se tih okolnosti?
JACKOVICH
Okolnosti su bile vrlo jednostavne. U to vrijeme smo Eagleberger i ja često o tome razgovarali, i ne samo on i ja, već je on o tome razgovarao i sa drugim ljudima koji su se bavili pitanjima Istočne i Jugoistočne Evrope. I u toku jednog razgovora mi je rekao: „Imam jedno mjesto za tebe u Bosni i Hercegovini, ako jednog dana postane samostalna država. Ukoliko se to desi, ti si čovjek za ambasadorsko mjesto tamo“. I to je bilo tako, nije bilo nekih formalnosti. Naravno, formalnosti je bilo poslije toga – glasanje u Senatskom odboru, pa poslije toga u cijelom Senatu, imenovanje od strane Bijele kuće i tako dalje. Možda je jedina interesantna stvar što se toga tiče ta da se sve to odvijalo vrlo sporo. Odnosno, od tog mog i Eaglebergerovog razgovora do nominacije od strane Bijele kuće, glasanja u Senatu i tako dalje, prošlo je godinu-godinu i pol, što je nevjerojatno sporo. Razlog tome je bila situacija na Balkanu, odnosno situacija u BiH. U normalnim prilikama se to obavlja za čak nekoliko sedmica.
RSE
Taj razgovor s gospodinom Eaglebergerom o kojem govorite, bio je ipak prije osamostaljenja BiH. Dakle, postojala je neka pretpostavka u američkoj administraciji da Jugoslavija ide tim putem, dakle da će se pojedine republike osamostaliti.
JACKOVICH
Vidjeli smo da se jugoslavenska federacija polako raspada, nismo mogli unaprijed pretpostaviti šta će točno biti i kako će se sve to odvijeti, ali smo htjeli biti spremni.
RSE
Sad je već prošlo dosta vremena. puno se stvari u svijetu dogodilo i čovjek pomalo zaboravlja tadašnja događanja, ali rat u Bosni je u to vrijeme bio jedna od glavnih svjetskih kriza. Kako ste se tada osjećali, s obzirom da ste trebali biti poslani u jednu vrlo osjetljivu diplomatsku misiju, koja je nosila i dosta sigurnosnog rizika i po vas osobno?
JACKOVICH
Da, može se tako reći, ali ja sam to i prihvatio kao misiju. Kada radite kao službenik Američke vlade i kada vam ona da misiju, ako ste profesionalac vi to morate prihvatiti. Ja sam na to gledao prvenstveno na taj način. Isto tako ne mogu kriti da sam bio vrlo radostan da su me imenovali za ambasadora u jednom dijelu bivše Jugoslavije, odnosno u Bosni. Pošto sam porijeklom iz tog kraja, za mene je to imalo i osobni značaj i ja sam to prihvatio s ponosom. Naša zvanična politika je bila održanje jugoslavenske federacije, ali s demokratskim, ne diktatorskim uređenjem. Očekivali smo da će se dogoditi reforme ekonomskog i političkog karaktera, da će i tu doći do demokratskog vala koji je u to vrijeme zahvatio i druge zemlje Istočne Evrope. A pošto je Jugoslavija bila najliberalnija socijalistička zemlja, bilo nam je logično da će imati i najjače reformske procese, političke i ekonomske. Međutim, to se nije dogodilo. U staroj Jugoslaviji možda nije bio problem previše nacionalizma, već premalo demokracije. Naša politika se, dakle, zasnivala na očuvanju, odnosno održanju jugoslavenske federacije, međutim stvari se nisu odvijale, bar s naše tačke gledišta, onako kako smo mi očekivali. Ali isto tako mislim da ljudima u SAD pokreti kao HDZ u Hrvatskoj ili pokret za otcjepljenje u Sloveniji ili Izetbegovićeva vlada u Bosni nisu djelovali dovoljno uvjerljivo. Ti pokreti su bili dosta krhki, nisu imali konrolu nad cijelim svojim teritorijem i Washington u to vrijeme nije znao šta će biti; recimo da li ćemo uopće priznati BiH ili ne. Međutim, kada je postala vidljiva snaga tih pokreta i činjenica da oni zaista predstavljaju volju naroda, da su stvoreni na demokratskom principu, kada je isto tako postala vidljiva suštinska promjena u starim jugoslavenskim institucijama, dakle paralelno s tim, Washington je počeo, ali vrlo lagano, pomagati tim pokretima i počeo ih priznavati.
RSE
U stručnoj literaturi koja se nakon rata u BiH pisala na prostoru bivše Jugoslavije i u akademskim raspravama, se vrlo se često vraća na taj period o kojem ste upravo sad govorili i ljudima često nije jasno i ponekad je teško razlučiti kako je moguće da administracija koja je imala dosta visoku razinu ekspertize što se Balkana tiče – i gospodin Eagleberger i gospodin Brent Scocroft i podtajnik Thomas Niles su imali iskustvo s Balkanom, odnosno područjem bivše Jugoslavije – nije mogla unaprijed vidjeti šta je glavni predmet razdora u Jugoslaviji i kuda zapravo ta zemlja ide.
JACKOVICH
Imate pravo. Samo, stvari moramo posmatrati u kontekstu tog vremena i uzeti u obzir ono što se tada događalo u drugim dijelovima svijeta, onda bi možda bilo malo jasnije. Tada se nije dešavao samo raspad jugoslavenske federacije, nego i bivšeg Sovjetskog Saveza, skoro u isto vrijeme. Na raspad Sovjetskog Saveza se više gledalo kao na izvor moguće nestabilnosti i nesigurnosti u Evropi nego na raspad Jugoslavije. Kao što sam rekao, s obzirom da se radilo liberalnoj socijalističkoj federaciji, bilo je savim logično očikivati da će se njen raspad, ako do njega dođe, odvijati na liberalan i demokratski način, dakle da će se to dogoditi preko nekakvih izbora, kroz nekakve demokratske procese i tako dalje. Dok se u slučaju raspada SSSR očekivalo nešto sasvim suprotno – ako dođe do raspada SSSR, da je moguće da će biti vrlo krvav, da će ga pratiti konflikti po cijelom teritoriju, da će Zapadna Evropa biti zaplavljena izbjeglicama otamo i tako dalje. Tako se računalo u to vrijeme, a dogodio se potpuno obratno. Raspad SSSR doduše jesu pratili konflikti, neću da kažem da ljudi nisu gubili živote, ali to je imalo mnogo manji intenzitet od onoga što se dešavalo u bivšoj Jugoslaviji. U sovjetskom slučaju se više pregovaralo tokom tog procesa raspada, dok se u jugoslavenskom više borilo.
RSE
Gospodine ambasadore, sjećate li se od koga ste i kakve instrukcije dobili prije polaska u BiH, odnosno prvo u Beč, gdje je Američka ambasada u BiH bila privremeno smještena? I s kakvim instrukcijama onda odlazite prvi put u Sarajevo?
JACKOVICH
Dobio sam vrlo malo instrukcija. Sve se to događalo u vrijeme kada mi, opet ponavljam, nismo bili sigurni kako će se stvari odvijati. To se malo zna, ali je istina da prva Američka ambasada u BiH nije bila otvorena u Sarajevu, već 11. novembra 1993. godine u Beču. Prvi put u povijesti američke diplomacije smo otvorili ambasadu na teritoriji treće zemlje, a to iz sigurnosnih razloga. U julu 1994. godine smo je prebacili u Sarajevo i tamo funkcionira kako treba do dana današnjeg. Zbog toga ja nisam klasičan ambasador, odnosno nisam imao klasičnu ambasadu kao instituciju, već grupu ljudi oko sebe s kojom sam putovao po BiH. Slali smo razne izvještaje i razne procjene o tome što smo vidjeli, što se tamo dešavalo i tako dalje, dakle s terena, s lica mjesta. I mislim da su onda na bazi toga u Washingtonu počeli formirati prvu ozbiljnu politiku prema BiH.

Međutim, vi ste pitali koje su bile prve instrukcije. Možda će vam se činiti malo predramatično, ali moj prvi cilj je bio da preživim. Bilo je ratno stanje i naši životi su bili u opasnosti, iako ne toliko koliko životi stanovnika BiH, jer smo mi uvijek mogli otići američkim transporterom van zemlje, u Beč ili negdje drugo, dok obični ljudi to nisu mogli. Ja nikada neću reći da mi je život bio ugrožen isto onoliko koliko i građanima BiH. Međutim, u to vrijeme nismo znali šta će biti. Bilo je sasvim moguće da ćemo biti prinuđeni da se povučemo, dakle ja i svi ti ljudi koji su bili sa mnom, ali isto tako je bilo moguće da će to biti početak jedne sasvim normalne ambasade kakva je danas.
RSE
Sjećate li se okolnosti u ljeto 1992. godine? Tada je rat u BiH već odavno bio počeo, u toku 1992-1993. godine je vjerovatno bila njegova najgora faza, kada su počeli stizati izvještaji o zatočeničkim logorima u Zapadnoj Bosni. Roy Gutman i drugi novinari koji su uspjeli doći do tih logora, o njima su prvi put pisali. Još uvijek se u akademskoj sferi vodi rasprava o tome da li je Administracija znala za te logore, da li namjerno nije željela da prizna njihovo postojanje, jer bi ono impliciralo jednu agresivniju politiku prema BiH, odnosno prema odgovornima za postojanje tih logora. Sjećate li se tih okolnosti? Možete li se sjetiti kada ste vi prvi put čuli da ti logori postoje?
JACKOVICH
Ja mislim da ljudi u Washingtonu jednostavno nisu htjeli vjerovati da je to moguće. Nisu htjeli vjerovati da je nešto takvo moguće u Evropi na pragu 21. stoljeća. Opet kažem, postojala je nada da će se situacija u Jugoslaviji razvijati malo drugačije, da će ipak prevladati razum i da će biti moguće postići nekakav sporazum, nekakav mir, nekakvo primirje. Tako da, kad su počele dolaziti vijesti o logorima, prema njima je postojala određena skepsa, jer su ti izvještaji dolazili u vrijeme rata i nije se moglo utvrditi da li su tačni ili ne. A drugo, kao što sam rekao, ljudi nisu htjeli vjerovati da se na kraju 20. stoljeća na teritoriji Evrope može dešavati nešto tako brutalno. Međutim, brzo su se uvjerili, ne samo da je to moguće, nego da se to i dešava. U mnogim zemljama je to tako, ali pogotovo kod nas u Americi, nije samo vlada ona koja sudjeluje u kreiranju vanjske politike, nego sudjeluju svi – mediji, Knogres, nevladine organizacije i tako dalje. Sve su to strane jedne velike diskusije i utiču na proces. Kada je Roy Gutman to objelodanio, kao i drugi ljudi koji su kasnije to istražili, kao i druga pitanja vezana za rat u BiH, sve to skupa je stvaralo određeni pritisak na američku administraciju da u vezi sa Bosnom nešto preuzme.
RSE
To je već kraj 1992. godine, predsjednik Bush je izgubio izbore, došlo je do smjene vlasti. Tada se politika, pretpostavljam, iz objektivnih razloga, baš i nije mogla formulirati u nekoj snažnijoj formi. Dolazi administracija predsjednika Clintona kojoj je također trebalo neko vrijeme da formulira neki svoj odnos prema Bosni. Da li biste mogli ocijeniti to razdoblje smjene vlasti i eventualno odnosa Clintonove administracije, barem na početku, prema Bosni?
JACKOVICH
Kada su Clinton i njegovi ljudi došli na vlast, s obzirom da su vrlo žestoko govorili o potrebi rješavanja situacije u BiH uoči preuzimanja vlasti, očekivalo se da će postupati shodno tome. Međutim, postojale su neke druge realnosti međunarodnog karaktera, recimo odnosi sa Rusijom, odnosi sa Evropom, sa NATO-om, odnosi sa našim saveznicima u Evropi i sve to skupa je uticalo na Administraciju. A možda su postojali i neki drugi faktori za koje ja ne znam. Ja sam u to vrijeme bio u Bosni i sada, deset godina kasnije, kada pogledam unazad, gledam pomalo s razočarenjem na našu politiku prema BiH u to vrijeme. Mislim da smo trebali biti aktivniji i odlučniji, na bazi objektivnih informacija i na bazi američkih interesa. Koliko god sam volio Bosnu i građane BiH, ja sam uvijek bio svjestan toga da sam Amerikanac i američki predstavnik i uvijek sam gledao šta je najbolje za američke interese. Brzo sam se uvjerio da je za američke interese najbolje da imamo dobre odnose sa suverenim državama koje su tada nastajale na teritoriji bivše Jugoslavije; dakle da podržavamo te pokrete, da im pomognemo da budu demokratski, da budu prosperitetni, da ponude svojim narodima ono što im je potrebno za dobar život. Moram priznati da smo na početku Clintonovog prvog mandata bili malo razočarani, puno ljudi je bilo razočarano, ja lično sam bio razočaran u tu politiku, mislio sam da treba da bude aktivnija.
RSE
U kom smislu ste očekivali da bi politika mogla biti aktivnija, bez obzira što se to nije dogodilo? Šta ste vi očekivali da bi eventualno Clintonova administracija konkretno mogla napraviti?
JACKOVICH
Podržati Vladu u BiH. Jer, mi smo priznavali tu vladu, poslali smo ambasadora u BiH, to sam bio ja, očekivao sam da ćemo biti dosljedni u toj politici. Dakle, ako smo priznavali samostalnu Sloveniju, samostalnu Hrvatsku, samostalnu BiH, onda je najmanje što smo mogli uraditi bilo da osiguramo da ostali dijelovi naše politike budu u skladu sa tom osnovnom politikom, odnosno da podržimo te države. Nismo ih mogli podržati ukoliko ne bi imale podršku svog naroda, ali ja mislim da je svaki od tih pokreta, pa i u ostalim republikama, i u Makedoniji i tako dalje, pokazao da ima tu potporu. Što se tiče, recimo, embarga na oružje, jednostavno nije bilo fer da je svo oružje u to vrijeme bilo na jednoj strani, međutim to je bilo tako zbog embarga na oružje. Oni su tada u Administraciji možda htjeli poštovati međunarodni red i rezolucije Ujedinjenih nacija vezane za to područje, kao i za druge dijelove svijeta, možda su se bojali posljedica intenzivnosti ratovanja, neki ljudi u Administraciji su smatrali – ako hoćemo da se završi rat u BiH, nije logično da dozvolimo uvoz oružja, dakle oko toga su se vodile debate. Međutim, kad pogledamo unazad i kad znamo da je u to vrijeme jedno 250 tisuća ljudi izgubilo život, te debate se danas meni čine jalovim. Činile su mi se jalovim i u to vrijeme.
RSE
Ponekad se činilo da je vaša retorika u Sarajevu zatno čvršća i odlučnija nego što je u to vrijeme bio stav Administracije. Sjećam se vaših istupa recimo u Akademiji znanosti, pa pri otvaranju američke ambasade, govorili ste o stvarima o kojima drugi diplomati u to vrijeme nisu govorili, barem ne na tako otvoren, jasan i razumljiv način. Da li su vaši istupi bili takvi zbog vašeg osobnog doživljaja bosanskog rata i opsade Sarajeva, na kraju krajeva i vi ste bili pod tom opsadom, ili ste možda dobili instrukcije takve vrste iz Washingtona da na taj način pružite barem moralnu podršku strani koju je Administracija ipak doživljavala kao žrtvu rata?
JACKOVICH
Ja se ne slažem s tim da sam ja govorio drugačije od drugih ljudi u Administraciji. Jedan američki novinar, neću ga imenovati, prvenstvenog zbog toga što sam zaboravio kako se zove, ali koji je bio sa mnom u to vrijeme u BiH, rekao je da njegova redakcija detaljno istraživala kako i šta ja govorim na javnim mjestima na bosanskom jeziku narodima BiH. Oni su to prevodili na engleski, analizirali i zaključili da je to bilo potpuno u skladu sa izjavama ministra vanjskih poslova Warrena Christophera, predsjednika Clintona i drugih predstavnika američke administracije. Ja sam to znao, jer kao predstavnik američke vlade ne bih mogao izaći iz okvira američke politike, to bi bilo neumijesno, to se ne radi. Ja sam, pogotovo na javnim skupovima, na javnim mjestima, preuzeo i ozbiljno shvatio riječi o humanitarnoj pomoći, o našoj nadi da će biti demokracije, da BiH mora biti suverena i samo ih preveo na bosanski jezik. Rekao sam si – ako naši funkcionari tako govore, govorit ću i ja. Mislim da je možda u pitanju odijek tih riječi i tih izraza u Washingtonu i u BiH. Jer, naravno, ljudi su itekako željeli čuti od Amerikanaca da imaju njihovu podršku. A možda je to bilo lakše reći u Washingtonu nego u BiH, jer značaj tih riječi je možda u BiH bio prihvaćan malo drugačije. Ali ja vas uvjeravam, možete isto tako napraviti analizu, pa ćete vidjeti da je ono što sam govorio, uvijek bilo u skladu sa američkom politikom.
RSE
Da li ste nekada osjećali da ste u procjepu između onoga što osobno mislite i kako doživljavate rat, i politike koju ste kao profesionalni diplomat morati provoditi? Može li si čovjek uopće dopustiti takvu dilemu?
JACKOVICH
Da, naravno, mislim da svaki profesionalac ima tu dilemu. Ta dilema je, naravno, jača u ratnom stanju. Kad je u jednoj državi ratno stanje, mislim da onda svi mi postupamo malo drugačije. Morate brže donositi odluke, ne smijete ih odlagati. Vrlo dobro se sjećam kad sam prvi put u životu vidio kako ljudi ginu u mojoj neposrednoj blizini, od granate, gelera, snajpera, i tad sam bio šokiran. Međutim, vremenom sam se - grozno je reći - ali počeo pomalo da navikavam. Vrlo dobro se sjećam da sam jedan izvještaj počeo sa rečenicom: „Danas je na ulicama Sarajeva poginuo samo jedan čovjek“, tim sam, kao, htio da naznačim progres, napredak, nekakav veliki uspjeh, međutim to nije bio uspjeh za tog čovjeka što je poginuo, za njegovu familiju. Kad sam to pročitao, pomislio sam da je došlo do promjene u meni, da to ratno stanje na mene utiče. Shvatio sam da ustvari nije uticalo samo na mene, već i na mnoge ljude u BiH u to vrijeme – počeli smo prihvatati kao normalno ono što je nenormalno. Za to ne krivim BiH, niti njene građane, već međunarodnu zajednicu, jer su oni ustvari dopustili da ono što je nenormalno postane normalno, da takve stvari postanu normalna vijest na televiziji. Svake vijesti su počinjale podatkom o tome koliko je ljudi taj dan poginulo u Sarajevu, i tako mjesecima, ako ne i godinama. I to je ono što je, po meni, bilo nedopustivo da međunarodna zajednica dozvoli.
RSE
Na kraju, ako možete da nas podsjetite na okolnosti u kojima ste 1995. godine napustili mjesto američkog ambasadora u BiH. Kad se tada pročulo da odlazite, priča koja je pratila vaš odlazak sugerirala je da se od vas tražilo da idete na Pale i da pregovarate sa bosanskim Srbima, a da vi to niste željeli. Koliko u tome ima istine i kako ste zapravo otišli iz Bosne?
JACKOVICH
Ja sam napustio BiH u aprilu 1995. godine, dakle nakon skoro dvije godine obavljanja ambasadorske dužnosti u Bosni, dakle dvije godine od momenta kada sam predao akreditivno pismo predsjedniku Izetbegoviću. Došlo je do razilaženja u mišljenjima predstavnika američke administracije u to vrijeme o tome kako da postupamo u BiH, koji su američki interesi, šta je najbolje da radimo. Meni je bilo jasno da je to kraj mog mandata, jer ja sam bio za jedinstvenu BiH, za cjelovitu BiH, dok su neki drugi u Administraciji, čije je mišljenje na kraju prevladalo, bili za to da se BiH podijeli, duduše unutar jednog okvira, ali vrlo labavog, koji bi ograničavao jednu podijeljenju strukturu, dvije vlade, dvije armije i tako dalje. Ja sam uzimao u obzir povijest BiH, u kojoj se tako nešto nikada nije dogodilo, bar ne po etničkom ključu, dakle da Bosna bude podijeljena na taj način. Isto tako sam uzimao u obzir budućnost BiH i mislio da će BiH imati ogromne poteškoće da funkcionira kao normalna država ukoliko bude podijeljena. Isto tako sam mislio, a mislim i sada, da to nije dobro ni za američke interese, kao ni za stabilnost i sigurnost u Evropi. Tako da sam mislio da je najbolje da napustim ambasadorsko mjesto i da idem negdje drugo. Otišao sam u Sloveniju, gdje sam se opet bavio pitanjima Jugoistočne Evrope, ali na drugom, mirnijem mjestu.

Mogu također da vam kažem da cijeli taj proces raspadanja Jugoslavije još uvijek traje, dakle počeo je prije 15 godina i traje dan danas. Mi još uvijek nismo sigurni kakav će biti konačan status Kosova, kakav će biti konačan status Crne Gore. Mislim da je sasvim moguće, ako to bude iskaz narodne volje, ako to bude iskaz demokratskog pokreta, da Kosovo bude samostalno ili da Crna Gora bude samostalna. Mislim da je to sasvim moguće, da će to doprinijeti sigurnosti i stabilnosti u Evropi i sasvim je moguće da će tako nešto biti dobro za američke interese na Balkanu i u Evropi. To je moguće.
RSE
I kako vam se danas čini Bosna kao „posljedica“ Daytonskog sporazuma, dakle postdaytonska Bosna?
JACKOVICH
BiH je jedna divna zemlja, ja se uvijek u nju vraćam s velikom radošću i uvijek sam dirnut time kako sam tamo primljen, koliko toplo, od strane stanovništva koje je toliko trpjelo zbog neakcije međunarodne zajednice koju sam i ja djelomično predstavljao u to vrijeme i zato samo posebno dirnut što sam tamo tako lijepo primljen. Američka vlada me je poslala u oktobru mjesecu kao svog posebnog izaslanika na sprovod pokojnog predsjednika Izetbegovića, što mi je bila posebna čast, ne samo zbog toga što me je poslala naša vlada, već mi je bila čast da opet budem u BiH, doduše povodom jednog nesretnog, ali važnog događaja.

Danas ljudi u podijeljenoj Bosni rade što mogu. Ako ćemo danas procjenjivati Daytonski sporazum, mislim da je vrlo interesantna dinamika pokušaja međunarodne zajednice da se ta dva dijela BiH približe, dakle radi se o sasvim suprotnoj dinamici od one koja je bila prisutna pri sklapanju Daytonskog sporazuma. Možda bi bilo previše za očekivati totalno korigiranje Daytonskog sporazuma, ali ako govorimo o životu ljudi u BiH, iz političke, socijalne i ekonomske perspektive, onda Daytonski sporazum kao takav nije toliko ni važan, mnogo je važnije kako će ljudi u BiH živjeti, da li će imati jedan normalan život, jedan normalan politički život, normalne mogućnosti. Procjena samog Daytonskog sporazuma zavisi od toga šta ste od njega očekivali. Ljudi koji su očekivali da će on stvoriti jednu funkcionalnu državu, moraju priznati da to nije postignuto. Dakle taj cilj, ako je to bio cilj Daytonskog sporazuma, nije postignut. Za je mene, međutim, Daytonski sporazum imao dva cilja, jedan o kojem se mnogo govori i drugi o kojem se ne govori skoro nikad. Prvi je okončanje ratnog stanja, dakle postizanje primirja i prekid neprijateljstava u BiH, što se potpisivanjem Daytonskog sporazuma i dogodilo. Međutim, dogodilo se još nešto, što je, po mom mišljenju, također bio cilj kreatora Daytonskog sporazuma, a to je uklanjanje bosanskog pitanja kao moguće prepreke za ponovni izbor Clintona za predsjednika. U to vrijeme, ako se sjećate, BiH je bila još uvijek u centru pažnje sredstava informiranja. Međutim, tada se na američkoj domaćoj političkoj sceni ušlo u izbornu godinu i ljudi koji su se do tada bavili Bosnom su morali postizati ciljeve više na domaćem planu nego na planu vanjske politike, tako da je bosansko pitanje bilo potrebno skinuti s dnevnog reda i u tome su, moram priznati, upjeli. Jer, potpisivanje Daytonskog sporazuma jeste značilo uklanjanje bosanskog pitanja iz centra pažnje javnosti i medija bar za neko vrijeme.
XS
SM
MD
LG