Dostupni linkovi

logo-print

POMOĆ HELSINŠKOG KOMITETA BIH KOD POVREDE LJUDSKIH PRAVA


RSE
Ombudsmeni Republike Srpske objavili su Izvještaj o stanju ljudskih prava u prošloj godini, odnosno o tome na šta se odnose prijave građana koji su se ovoj instituciji za zaštitu ljudskih prava obraćali za pomoć. Govori jedan od tri ombudsmena RS-a Franjo Crnjac:
CRNJAC
Smanjen je broj žalbi vezanih za povratak imovine napuštene u toku rata, međutim priča o povratku imovine nije zavšena. Imamo jedan broj predmeta koje Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica (CRPC) nije riješila i prenijela ih je na Ministarstvo. Znači, jedan broj predmeta nije riješen. Dalje, ima jedan broj neriješenih predmeta po kojima su uložene žalbe kod Ministarstva kao drugostepenog organa. Jedan broj predmeta je došao do Vrhovnog suda, dakle riješeni su na drugom stepenu u upravnom postupku, ali ih još nije riješio Vrhovni sud. Jedan broj predmeta se nalazi na osnovnim sudovima, a to su oni slučajevi gdje je bila zamjena ili kupoprodaja. U tim slučajevima je Ministarstvo moralo prekinuti postupak. Dakle, gdje god se pojavio ugovor o zamijeni ili kupoprodaji, stranke se upućuju na redovni osnovni sud da se riješi pitanje valjanosti ugovora, a dotle predmet ostaje kod Ministarstva neriješen. Znači, značajan broj predmeta još nije riješen, dakle oko kojih Ministarstvo još uvijek ima posla.
RSE
Vlada Federacije BiH je utvrdila i u parlamentarnu proceduru po hitnom postupku uputila Prijedlog Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Prema ovom prijedlogu, gotovinskom isplatom bi bilo regulisano 105 miliona KM duga za staru deviznu štednju, a ostatak od milijardu i sto miliona KM bi bio obuhvaćen izdavanjem obveznica. Obveznice za staru deviznu štednju bi imale rok dospijeća od 20 godina s desetogodišnjim grejs periodom i kamatom od 0,5 posto od dana izdavanja. Kada je riječ o gotovinskim isplatama, Zakon, koji bi trebao biti u primjeni od ove godine, propisuje isplatu kroz četverogodišnje razdoblje. Sličnu odluku o isplati većeg dijela devizne ušteđevine putem obveznica priprema i Vlada RS-a. Prvu reakciju na ovakav način izmirivanja duga bilježimo u Udrženju deviznih štediša. Govori Svetozar Nišić:
NIŠIĆ
Ovo što oni predlažu, te certifikate ili neke papire, to nama ne treba. Mi smo ulagali gotov, čist novac, radili po svijetu, izgrađivali svoju zemlju. Ulagali smo naš novac, a sada nam kažu da tog novca nema. Međutim, mi mislimo da novca ima dovoljno. Visoki predstavnik i ostali međunarodni medijatori koji ovdje sole pamet našim građanima, neću da kažem da oni nisu pametni, ali oni su pametni za svoj narod i za sebe, ali ne i za naše građane, jer i oni isto tako jednim dijelom žele da postignu ovdje neki profit ovdje. Od ovog kolača svak gleda da otkine što veći komad, a ovoj sirotinji da ne ostanu ni mrvice.
RSE
Kako bi se uspješno završila privatizacija, Vlada Federacije BiH je utvrdila Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja građana u postupku privatizacije, kojim se utvrđuje rok korištenja certifikata iz stare devizne štednje kao platežnog sredstva. Tako je predviđena mogućnost da se do 30. juna 2007. godine, u stopostotnom iznosu izmiri cijena pri otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo. Iznimno, rok za kupovinu stanova može biti promijenjen ovisno o donošenju i promjenama propisa o restituciji. Prijedlog Zakona propisuje da će Agencija za privatizaciju u Federaciji BiH, u roku od 30 dana od stupanja Zakona na snagu, dostaviti Federalnom ministarstvu financija bazu podataka o stanju neiskorištenih potraživanja po osnovu stare devizne štednje na Jedinstvenom računu. Istom Ministarstvu će imaoci deviznih sredstava podnositi i neopozive izjave na koji će način ubuduće trošiti sredstva zatečena na Jedinstvenom računu građana u obliku certifikata.
* * * * *
RSE
Na vaša pitanja odgovara Branka Inić, šef Stručne pravne službe Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH:

1. Žarko Stokanović iz Zenice: „Nosilac sam stanarskog prava na stanu koji sam 1985. godine dobio kao radnik Željezare u Kasini 15. Imam ugovor o korištenju stana. Ta Kasina je srušena 1994. godine. Ostali stanari su dobili stan, a ja nisam, pošto nisam bio u Zenici u to vrijeme. U Zenicu sam se vratio iz izbjeglištva 1995. godine. Imam odluku CRPC-a. Tražeći da mi riješi stambeno pitanje, podnio sam tužbu protiv Željezare, koju je sud odbacio. Zatim sam tužio opštinu, a sud je i ovu tužbu odbacio. Iskoristio sam svoje pravo, pa sam se žalio Kantonalnom sudu u junu prošle godine. Žalba je uvažena, postupak će biti obnovljen, ali ja se bojim da će proći još koja godina, a ja sam i dalje bez stana i bilo kakvih primanja. Tražio sam penziju i nisam je dobio. Tražim stan i ko zna kad će se to riješiti. Sve su to moja prava. A ja imam osjećaj da u Zenici nema pravde. Šta da radim?“
INIĆ
Skušaocu možemo odgovoriti da stanarsko pravo ima imovinski, odnosno stečeni karakter. Inače su Helsinškom komitetu za ljudska prava BiH poznati slučajevi u Kasini, Zenica, obzirom da imamo veći broj prijava od strane podnositelja koji su imali stanarsko pravo u navedenoj ulici. Slušalac je došao u posjed odluke CRPC-a i zasigurno je, pretpostavljam, mada ne govori o tome, podnio zahtjev za izvršenje te odluke, po kojem je nadležni organ općine Zenica trebao donijeti zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a. Ukoliko je donesen zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a, onda je sigurno istim utvrđeno da se slušalac vraća u posjed stana u kojem je živio na dan 30. april 1991. godine, ali stan više fizički ne postoji. Iz tih razloga postavljam sledeće pitanje – da li je ništavno rješenje ili odluka čije izvršenje nije moguće sprovesti, s obzirom da predmetni stan fizički više ne postoji, ili je rješenje djelimično ništavno, kako je utvrđeno Članom 264, odnosno Članom 265 Zakona o upravnom postupku? Slušalac je iskoristio svoje pravo i podnio tužbu protiv Željezare kao nositelja prava raspolaganja, radi dodjele stana. Zasigurno je tužba, kao što je istakao, morala biti odbačena, što je logično, s obzirom da općina Zenica apsolutno nije aktivno legitimisana u ovom postupku i da u toj pravnoj situaciji slušalac je trebao podnijeti tužbu protiv Federacije, odnosno protiv općine Zenica, radi vraćanja njegovog stečenog stanarskog prava. Vidljivo je da je općinski sud, odnosno prvostepeni sud, poništio presudu po žalbi slušaoca i sve vratio na ponovni postupak. S obzirom da nije obrazloženo iz kojih razloga je presuda poništena, ja ne bih mogla prejudicirati, niti bilo šta istaći, osim da će u ponovnom postupku, po uputama drugostepenog suda, prvostepeni sud sigurno morati preduzeti potrebne radnje i donijeti odgovarajuću presudu. Što se tiče njegove penzije, za koju ističe da je nije dobio, na to također ne mogu odgovoriti, s obzirom da u pitanju nije istaknuto da li skušalac ima status raseljenog lica ili status izbjeglice. Ovo je veoma bitno iz sljedećih razloga: ukoliko je kao raseljeno lice u toku ratnih dejstava živio ne području RS-a, onda je to pravo mogao ostvariti u tom entitetu; a ukoliko je imao status izbjeglice, po povratku u Zenicu je bio obavezan da se obrati PIO Federacije BiH i uz odgovarajuće dokaze da podnese zahtjev za regulisanje penzije, jer u takvoj situaciji njega ne obavezuje sporazum potpisan 5. maja 2000. godine, odnosno onaj famozni, kako ga mi zovemo, Sporazum između FBiH i RS-a. Reagovala bih i na isticanje gospodina Stokanovića da u Zenici nema pravde, radi čega se pita šta da radi. Kao pravnik koji radi u Helsinškom komitetu za zaštitu ljudskih prava mu savjetujem da se za svoja prava bori. U svakoj situaciji dokazi zasigurno mogu poroditi pravo. Istina, to je dugotrajan proces, ali će na kraju tog procesa zasigurno dobiti satisfakciju.
RSE
2. Naredno pitanje odnosi se na problem uknjiženja vlasništva na kući i zemljištu na kojem je ona izgrađena. Citiram pismo naše slušateljke: „Moj suprug (koji je poginuo u ratu ) i ja smo napravili kuću na zemljištu koje nam je poklonio njegov otac – moj svekar, ali vlasništvo nikada nije prevedeno na nas. Pitam kako da ja sada dokažem da je to naša kuća i naše zemljište? Napominjem da iz ovog braka imam maloljetnog sina. Ja sam se raspitivala koje su mogućnosti da kuća bude upisana na mene, pa sam saznala da bi se problem mogao riješiti ovako:
a) da moj svekar pokloni zemljište meni;
b) da to zemljište pepiše na unuka, to jest mog sina;
c) da ja na sudu pokrenem postupak dokazivanja vlasništva.
Moj svekar nije pristao na prve dvije opcije, jer se boji sta će biti s tom kućom, hoćemo li je prodati nekome u najbližem komšiluku ko njemu ne bi odgovarao, itd. Po svemu sudeći, ostaje mi sud, ali ja time nisam oduševljena, jer ne želim da poremetim dobre odnose u porodici. Da li postoji ikakva druga solucija?“
INIĆ
U slučaju da se slušateljica odluči za pokretanje sudskog spora, njen svekar može u cijelosti priznati tužbeni zahtjev, a ne vidim razloga da ga ne prizna, i na taj način skratiti tok postupka. To znači da će na neki način, priznanjem svekra kao tužene strane, sud donijeti presudu po priznanju. Nakon takve presude, slušateljica će se moći uknjižiti kao vlasnik predmetne kuće. Drugo rješenje, koje joj također mogu savjetovati, jeste da pokrene ostavinski postupak i da ostavinskom sudu predoči ostavinsku masu koju čini kuća koja je vanknjižno vlasništvo i da se kao takva naslijedi u vanknjižnom stanju. Dalja situacija će zasigurno zahtijevati da se nakon donošenja takvog rješenja od strane suda, uz najvjerovatnije dodatnu parnicu radi priznavanja vlasništva, slušateljica uknjiži u zemljišnim knjigama kao vlasnik. Ukoliko se slušateljica odredi za ovu drugu opciju, predlažem joj da u tom slučaju angažuje advokata. Postoji i treća varijanta – da tu situaciju razriješi kroz ugovor o poklonu za koji bi se opredijelio svekar. Naime, ugovorom o poklonu, koji će se ovjeriti kod nadležnog suda, legitimiše se pravo umrlog supruga kao vlasnika zemljišta, znači sve se faktički prenosi na njega i to znači da će tada svekar slušateljice ugovorom o poklonu dati pravo svom sinu na zemljište i na taj način ga legitimisati kao vlasnika. Dakle, slušateljica ima pravo da se opredijeli za sve navedene opcije. Dobro bi bilo da istaknem da zakon poznaje takve situacije u kojoj se slušateljica nalazi. Sudska praksa ima bogato iskustvo u takvim segmentima i potrebno je samo da pristupi postupcima i da shvati da je sada odgovorna za ostvarenje svojih prava, tim prije što kasnije sva ta prava prosljeđuje na svoju djecu.
RSE
3. Naš slušalac, gospodin Nikolić, koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama, piše: „Imao sam kuću u Ivanici, sada opština Ravno. Tokom rata je kuća opljačkana, pa zapaljena. Imam dokaze o tome ko je kuću zapalio, pa pitam gospođu Inić kome da se obratim za nadoknadu štete i kojem sudu? Da li sudu gdje se kuća nalazi ili sudu odakle su vojnici koji su nanijeli štetu? Napominjem da već tri godine imam američko državljanstvo.“
INIĆ
U ovakvoj situaciji slušalac bi trebao da podnese tužbu sudu na teritoriji gdje se nalazi kuća, to jest nekretnina. Međutim, htjela bih istaći jednu situaciju, a to je da ukoliko bi se slušalac upustio u sudski postupak, on bi kao tužitelj, prema odredbama novog Zakona o parničnom postupku koji je usvojen i u jednom i u drugom entitetu, morao obezbijediti sve dokaze koji bi opravdavali takav tužbeni zahtjev. Ja sam primijetila, na osnovu monitoringa koji je Helsinški komitet za ljudska prava u BiH vršio pred nadležnim sudovima, da baš u ovakvim situacijama, i pored preciziranog tužbenog zahtjeva, te dokaze tužitelj uglavnom nije u stanju predočiti. Izjave kao dokaz uglavnom nisu autentične ili se veći broj svjedoka ne odaziva na zakazana ročišta. Ja ne bih htjela prejudicirati sudski postupak, ali bih htjela istaći slušaocu sljedeće: dobio je američko državljanstvo, međutim nije istakao da li se odrekao bosanskohercegovačkog državljanstva; zatim, to državljanstvo je dobio u posljednje tri godine; postavlja se pitanje zašto u prethodnim godinama, s obzirom da je tada imao status izbjeglice, nije podnosio zahtjeve za saniranje i osposobljavanje svoje kuće, bilo donatorskim organizacijama ili institucijama državnog karaktera? Ukoliko se slušalac nije odrekao bh. državljanstva, moj savjet je da prije toga podnese zahtjev nadležnoj općini na čijoj se teritoriji kuća nalazi i da traži sredstva za saniranje iste.
RSE
4. U nastavku se odvajamo od stambene problematike, želeći da vas upoznamo sa sadržajem pisma koje su poslali radnici iz nekoliko privatizovanih firmi, a koji se žale na postupanje poslodavaca, zbog čega su totalno obespravljeni. Na primjer, novi poslodavci promijene radniku radno mjesto, i to dodjelom lošijeg, smanje platu, produže radno vrijeme, ne isplaćuje naknadu za topli obrok, ne vrše uplatu za penzijsko i zdravstveno osiguranje, pa radnici nemaju pravo na liječenje. Jedan od njih kaže da mu je dijete skoro bilo u bolnici, te da se morao zadužiti kako bi platio bolnički račun, zbog toga što nije mogao ovjeriti zdravstvenu knjižicu. Tu su i razne uvrede, a sve se završava time „ako ti se ne svidja – nađi bolje“. Kako da postupaju i kako da se izbore za svoja prava?
INIĆ
Ovakve situacije su itekako poznate Helsinškom komitetu za ljudska prava u BiH, s obzirom na ogroman broj prijava o povredi prava ovakve vrste. Zakonom o radu i jednog i drugog entiteta je utvrđeno da se sa svakim zaposlenikom mora zaključiti ugovor o radu pod određenim uslovima i uslovima utvrđenim zakonom. Taj ugovor o radu se zaključuje u pismenom obliku i sadži sve one norme koje su predviđene Zakonom o radu, odnosno Pravilnikom o radu, odnosno Pravilnikom o organizaciji poslova i radnih zadataka ili sistematizaciji radnih mijesta društva ili institucije. Ukoliko poslodavac promijeni zaposleniku radno mjesto, kao što slušaoci ističu u pismu, pa umjesto za mašinom ga stavi da radi kao portir ili ložač kotlovnice, u takvoj situaciji je obavezan ispostaviti rješenje o raspoređivanju i navesti razloge zbog kojih to čini, ali zasigurno ne smije zaposlenika držati u nepovoljnijem položaju od onoga u kojem je do tada bio, pogotovo kada je u pitanju utvrđena visina plaće koja se kao takva mora konstatovati samim ugovorom o radu koji potpisuje i zaposlenik i poslodavac. U situacijama gdje poslodavac ne isplaćuje topli obrok, ne vrši uplate za PIO-MIO, radi čega zaposlenici dolaze u situaciju da se ne mogu liječiti, kao ni članovi njihovog porodičnog domaćinstva preko kojih su isti osigurani, neophodno je ukazati da su ovakvi postupci poslodavca nezakoniti i potežu odogovornosti, radi čega je neophodno odmah obavijestiti Inspekciju rada, koja će na licu mjesta zapisnički konstatovati takvo stanje i prema poslodavcu preduzeti radnje u skladu sa zakonom. Isplata toplih obroka je utvrđena i kolektivnim ugovorom. Ne isplaćivanje doprinosa i toplih obroka predstavlja najdrastičniju povredu prava prema zaposlenicima od strane poslodavca, koji, može se desiti, sredstva za to predviđena preusmjerava u neke druge svrhe, što je u svakom slučaju nezakonito. Savjetujem, kao što sam istakla, da se odmah i obavezno obavijesti Inspekcija rada, kao i institucije koje rade na zaštiti ljudskih prava i koje pružaju zaštitu prava ovakvoj kategoriji zaposlenika.
RSE
Dakle, ne treba se bojati tih „moćnika“, već se treba ipak boriti za svoja prava.
INIĆ
Savjetovala bih zaposlenicima u privatizovanim firmama, ukoliko postoje ovakve povrede njihovih prava, da se obrate i Helsinškom komitetu za ljudska prava u BiH, gdje bi donijeli svu potrebnu dokumentaciju vezanu za to, a mi ćemo onda nastaviti rad na njihovim prijavama.
RSE
Helsinški komitet je nedavno objavio Izvještaj o stanju ljudskih prava u BiH u 2003. godini, u kojem se navode i osnovni podaci o radu Stručne pravne službe, na čijem ste vi čelu. Možete li reći koji su to još uvijek razlozi da vam se građani obraćaju, odnosno na šta ukazuju njihove prijave o kršenju ljudskih prava?
RSE
Skupština Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH usvojila je Izvještaj Pravne službe, u kojem je, između ostalog, konstatovano da se u 2003. godini Pravnoj službi ove nevladine organizacije obratilo 10 773 građana sa područja BiH, što je zaista veliki broj. Od toga je Pravna služba riješila 2 038 slučajeva koji se odnose na vraćanje u posjed imovine, donacije, prijenos stanarskog prava, nadovjere ugovora o korištenju stana, otkupe stanova, obezbjeđenje smještaja za izbjegla i raseljena lica, obezbjeđenje stambenih jedinica za socijalno ugroženu i boračku populaciju, zatim dobijanje državljanstva ili izvoda iz Matične knjige rođenih, obezbjeđenje zdravstvene zaštite, obezbjeđenje starateljstva, uspostavljanje radno-pravnog statusa ili vraćanje na posao, ostvarenje penzija, nadoknadu štete, priključivanje struje, vode, plina, telefona i sva druga prava koja prate život čovjeka u lokalnoj samoupravi.
* * * * *
RSE
Na kraju, još jednom Svetozar Nišić, koji na molbu naših slušalaca govori o tome na koji način se mogu Udruženju deviznih štediša, sa sjedištem u Banjaluci, obratiti svi oni koji žele pomoć ovog Udruženja u posredovanju za povrat uloženih sredstava ili za prijavu kod Suda za ljudska prava u Strasburu:
NIŠIĆ
Naša adresa je: Udruženje deviznih štediša, Ulica Ivana Gorana Kovačića 139b, 78 000 Banjaluka. Telefon: 051 380 738. Radno vrijeme: 24 sata (uključujući nedelju i praznike). Dakle, građani nam se mogu obratiti u svakom doba. Ima mnogo onih koji žive u inostranstvu i ovuda samo prolaze, kao što sam i ja činio skoro 40 godina, pa u dva sata noću zvone. Što se tiče potrebnih dokumenata, trebaju da kopiraju štedne knjižice, certifikate, ugovore koje su imali, lične karte ili pasoše. Formular koji nam je stigao iz Strasbura zahtjeva da svi ti podaci moraju biti uneseni. Naši građani moraju znati da za svakog deviznog štedišu treba ispuniti 11 stanica. Mi smo predali ono što smo do sada prikupili, a rad ćemo nastaviti dok se ne javi i posljednji devizni štediša koji želi da vrati svoju deviznu štednju. Idemo i po opštinama. Tamo gdje nam neki od štediša obezbijedi bilo kakav prostor, mi ćemo doći i to sami platiti. Objavićemo i preko medija. Dakle, dolazimo i na lice mjesta da pomognemo onim deviznim štedišama koji nisu u stanju da dođu kod nas, dakle starim i bolesnim ljudima koji niti imaju dovoljno novaca da dođu, niti mogu da se kreću. Ono što je bitno, u novim ličnim kartama nije navedeno ime oca, tako da ga moraju navesti. Ukoliko su mijenjali mjesto boravka, odnosno prebivalište, moraju napisati novi broj telefona i navesti novu adresu, pošto se u formularu mora navesti trenutno mjesto boravka i adresa na kojoj je štediša stanovao prije preseljenja i tako dalje. Traži se, dakle, velik broj podataka. Međutim, mi ćemo na tome dalje raditi i nećemo odustati.
XS
SM
MD
LG