Dostupni linkovi

logo-print

Web Caffee: Počne sa svinjskom glavom, a završava sa metkom u glavi


Ova će scena Sarajlijama koji su preživjeli rat ostati duboko urezana u svijest. Tada se pričalo da bi Sarajlije radije uhvatile Ristu nego Radovana Karadžića. Koliko dakle treba mrziti da bi se tako nešto uradilo? Gdje su granice mržnje?

Nedavno je u Švicarskoj završeno prvo sudjenje za internet terorizam. Dvoje ljudi je na svojoj internet stranici objavilo odsjecanje glave jednom Amerikancu, te motiviralo rasnu i vjersku mržnju. U istoj toj Švicarskoj, tamošnja Narodna stranka je 1-og svibnja/maja počela prikupljanje potpisa na peticiji da se svi minareti u Švicarskoj – zabrane!!?? (srećom, ne ide im dobro). OSCE se tome naravno oštro suprostavlja, ali organizatori prikupljanja potpisa idu dalje. Polovinom mjeseca je u Sjedinjenim Američkim Državama objavljena analiza Američkog savjeta za američko-islamske odnose koja kaže da je broj ljudi koji se žale na anti-muslimansku diskriminaciju porastao za 25%, te da su zločini vezani za antimuslimansku mržnju porasli za 9% u 2005-oj godini.

U Njujorku je poginulo 3500 potpuno nevinih ljudi samo zato što je jedna grupa terorista odlučila da se tako treba tući sa Amerikancima! Isti ti su u Afganistanu srušili spomenike vezane za budizam stare tisućama godina. Jedna je opatica ubijena samo zato što je bila – opatica. U Teksasu je 19 lipnja/juna grupa ljudi na smrt pretukla suvozača u jednom automobilu koji je zgazio četvorogodišnju djevojčicu.

Primjera bezbroj. Neko je jednom rekao "Volim ljudski rod, ali mrzim ljude!"

Bojim se, medjutim, da ima neko drugi koga valja kriviti za mržnju koja se preliva iz mraka u naše živote već godinama, pa koliko se god čovjek trudio da izbaci iz glave ružne misli, neko se uvijek potrudi da ponešto ponovo u glavu ubaci. To je moja profesija - novinar. Mi smo ti koji dobrovoljno ćutimo i koji pristajemo na objavljivanje laži. Naše novinarsko ćutanje je uzrok prisustva ustaških simbola na Tompsonovom koncertu u Zagrebu. Prve metke smo u ratu mi ispalili. Pročitajte, molim vas, ovaj citat: "Šta čekate? Grobovi su prazni. Uzmite u ruke mačete i izrežite neprijatelje na komadiće!!!" To je poziv od strane novinara na ruandskom radiju upućen lokalnom stanovništvu da krene i ubija one koji pripadaju etničkoj grupi Tutsi. Ili slijedeći citat: "Kada jedan Šiptar čuje da razbijate pekare ili palite džamije, on onda ode pa zapali srpski manastir. A jedan naš manastir vredniji je od čitave albanske istorije," izjava je jednog mladog političara u centru Novog Sada, u ožujku/martu još daleke 2004-e godine. Jedan manastir vrijedniji od povijesti čitavog jednog naroda!!?? Koliko je mržnje trebalo Mladiću i njegovima da pobiju 8.000 Muslimana!!?

Ili ovaj primjer: polovinom veljače/februara 2002-e godine. Jedan gradjanin Hrvatske iz Sinja je dao izjavu kako je gledajući Miloševićevo sudjenje u Hagu, iritiran, dobio želju da ubija Srbe. On je pozvao policiju i to im kazao. Policajci su došli i uhapsili ga. Bio je pijan. Dan kasnije tisak je izvjestio o incidentu. Isto veče dopisnik TV Srbije iz Zagreba objavio je priču u svom izvjestaju. Moje pitanje glasi: zašto to zaslužuje da bude u TV dnevniku? Zašto izjava jedne pijane budale treba da bude predmet izvještavanja? Ili, ako se već ne slažemo oko toga da li to uopće treba objaviti, evo KAKO se može vijest plasirati:

A.Jedan Hrvat je izjavio da je dobio želju da ubija Srbe gledajući sudjenje Miloševiću.
B.Jedan Hrvat je izjavio da je dobio želju da ubija Srbe i to je objavljeno na hrvatskoj televiziji.
C.Hrvatska policija je uhapsila jednog pijanog gradjanina koji je rekao da je dobio želju da ubija Srbe, iritiran, gledajući sudjenje Miloševiću.

Lako je prepoznati koja je vijest profesionalna, a koja je poluistinita i izaziva mržnju. Prije dvije-tri godine sam imao priliku u Salzburgu učestvovati u razgovorima čelnih urednika američkih i arapskih medija. Bilo je to nekako u vrijeme kada je svijet obilježavao 60-u godišnjicu oslobadjanja zatvorenika iz AUŠVICA. Kolege sa Al Jazeire TV su mi rekle da oni o tome UOPĆE nisu ni izvještavali. Na moje zapanjeno pitanje zašto, ovako su mi odgovorili: "Mi ne izvještavamo ni o čemu što ide u korist Izraela!!?" Džaba je bila priča da ćutati o holokaustu znači otvaranje vrata da se tebi dogodi nesto slično, džaba priča da se ne može biti 90% profesionalan, a 10% patriota, jer je baš tih 10% najvažnije i jer se baš tada potvrdjuje da li si profesionalan ili nisi.

Mržnja ima svoj prvi izvor u KOLEKTIVITETU, kad je čovjek satjeran u tor svoje grupe ili svoje nacije, kad ti svake minute poručuju sa TV ekrana "naša crkva, naš narod, naš vodja". Čim pristaješ na to, pristaješ i da neko drugi u tvoje ime definira šta je to "naše". Bolje je to opisala Slavenka Drakulić: "To je ono što rat radi od nas – svede nas na jednu dimenziju. Prije – mislila sam da sam definirana po svom obrazovanju, po svom poslu, svojim idejama i svom karakteru i da – po svojoj nacionalnosti takodjer. Sada su mi sve to oduzeli, ja sam niko, jer više nisam individua, više nisam osoba. Ja sam samo jedan od 4.5 milijuna Hrvata."

Bojim se i provjeriti – i nadam se da sam u krivu - da li je tačna moja apokaliptična misao da danas Al Jazeiru i Al Arabiu gledaju samo muslimani, a da CNN i BBC gledaju samo kršćani. Bojim se, jer znam kako je to kod nas izgledalo i kako je završilo kad su Srbi gledali samo RTS, Hrvati samo HTV, a muslimani samo BiHTV.

Počne sa svinjskom glavom, a završava sa metkom u glavi.

Email me Nenad Pejic
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG