Dostupni linkovi

logo-print

“Opštinski genocid”


Ahmed BURIC, "Oslobodenje"

Ispada da niko, osim tima Srbije za odbranu, nije zadovoljan presudom, o kojoj su izgovorene i teške riječi. Profesor Žarko Puhovski nazvao ju je “lošim tekstom u kojem stoji da je počinjen genocid na opštinskom nivou”. Sve u svemu, može se reći da je Fond za humanitarno pravo koji vodi Nataša Kandić opet pogodio, što i nije neka novost. Dobri ljudi često rade dobre stvari pa smo končano dobili i drugačiji, kompletniji pogled na stvarnost.
Taj pogled se uglavnom tiče imenovanja zločina i njegove percepcije u javnosti. Pravni eksperti tvrde da je bosanski tim izgubio upravo zbog pritiska javnosti: pravila po kojima se određuje da je počinjen genocid su striktna i rigorozna, a njihovim se nerazumijevanjem devalviraju ostali jezivi akti koji su počinjeni - zločini protiv čovječnosti i protiv civilnog stanovništva jednako su strašni, ali se ne “priznaje” ništa drugo osim genocida. U Kambodži je organizovanim akcijama ubijeno oko milion i po ljudi i to nije okvalifikovano genocidom. U Ruandi je za nekoliko dana pobijeno njih 800 hiljada i ni to nije bilo dovoljno za genocid. Ispada da je genocid, zapravo, vrh Babilonske kule ali budući da je Jahve kulu odlučio srušiti nama koji u njenom podnožju govorimo različitim jezicima, valja se patiti oko zemaljskih stvari. Te zemaljske stvari tiču se prvo činjenice da je poricanje genocida svugdje u svijetu krivično djelo. Francuski premijer, recimo, može misliti šta hoće ali ne smije reći da nad Armencima nije počinjen genocid, jer bi izgubio posao. Premijer RS, recimo, glatko smije negirati genocid u Srebrenici koji je dosuđen i neće mu se dogoditi ništa. Znači da i genocid, ma koliko visoko bio, ima različite aršine i da i u toj priči ima “bogova” i “volova”. Ono što temeljno izaziva zebnju je pitanje kako živjeti dalje osobno. Nisam se zaledio ni jednom na konferenciji - čak ni kad je vođa srbijanskog tima, profesor Radoslav Stojanović, kazao da se ne slaže da je najveći krivac za ratove na području ex-yu Slobodan Milošević - osim kad je izvjesni advokat iz RS Miroslav Mikeš uzeo riječ, predstavivši se kao pravnik a potom održavši politički govor impregniran mržnjom i insinuacijama. S takvom presudom i takvim ljudima neće se moći dalje ni u BiH, ni nigdje na svijetu.
Ono što s druge strane plaši je nesigurnost i nemuštost s bosanske strane “u sukobu”, odsustvo posvećenosti i argumentacije na svojoj strani. Ni u jednom dijelu debate, ni na jednom pitanju agent našeg tima za odbranu nije uspio nadrasti svoje protivnike, iako se čini da su svi argumenti na strani BiH: masovno istrebljenje, egzekucije, pomoć iz Srbije, organizovani zločini... Neko jednom mora reći istinu, ali valja i živjeti. Moglo bi se reći da se konačno zna da je ova presuda nastavila kontinuitet diskriminirajućeg odnosa prema žrtvama pa i prema ovom prostoru općenito. Presudu, svakako, valja poštovati. Ali valja riješiti problem osnovnog ljudskog dostojanstva. Sve dok se dželat i žrtva voze u istom autobusu, a žrtva mora spustiti glavu pred njim, važit će “opštinski genocid”. Sintagma po kojoj je neko nešto zlo zaista učinio, ali istovremeno je i amnestiran od njega. Ko zna koliko se tako može živjeti?
XS
SM
MD
LG