Dostupni linkovi

logo-print

Izgubljene duše balkanskih gradova


Mirjana RAKELA (Aida ÐUGUM, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Iva MARTINOVIC, Biljana JOVICEVIC, Gezim BAXHAKU)

Sarajevo je u posljednjem desetljeću 20. stoljeća doživjelo urbicid kakav povijest kraja dvadesetog stoljeća ne pamti. Srpske snage sa susjednih brda razarale su grad, ubijale njegove stanovnike. Gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac:

„Sarajevo je zaista bilo u jednoj hermetičkoj opsadi tri i po godine odnosno 44 mjeseca, u kojoj je stradalo blizu 12.000 civila, od toga 1.675 djece. Direktne štete, počinjene samo na infrastrukturi, procjenjuju se na oko 14 milijardi eura. I kad pitate za zacjeljivanje tih ratnih rana, obzirom na sva ova stradanja, mogu da kažem da Sarajlije to što su preživjele sigurno neće moći zaboraviti. Međutim, mi smo danas grad koji je u potpunosti okrenut budućnosti, grad koji svoje perspektive i šanse vidi u razvoju. Vjerujemo u skoriju budućnost naše države unutar Evropske unije. Mi smo, znači, Evropljani, bili smo Evropljani, to smo i sada i tako se i osjećamo. Grad Sarajevo će primijeniti sve ove evropske modele i standarde koji se odnose na kvalitet života njegovih građana, kako bi te rane o kojima govorite što više otišle u zaborav. Zato smatramo da kvalitet života stanovnika Sarajeva i brže integracije BiH prema Evropskoj uniji mogu da dopinesu da te rane zacjeljuju brže nego što bi inače to bilo kada se te stvari ne bi događale u gradu Sarajevu.“

Ratne sarajevske rane pomalo zacjeljuju, obnavlja se, gradi se. No mnogi će se sa tugom prisjetiti poleta koji u gradu vladao početkom osamdesetih, u doba pripreme i održavanja Zimske olimpijade. Kako gradske vrijednosti koje su nekada činile identitet Sarajeva sačuvati, javlja Aida Đugum:

U Sarajevu danas postoje udruženja, među kojima i udruženje „Prijatelji grada Sarajeva“, koja se bore da njihov grad ponovo zasija starim sjajem. Potpredsjednica ovog udruženja Ljerka Latal-Danon:

„Prevladava ruralni način življenja u svim sferama. Ako odete u trgovinu – prema kupcima. Ako odete bilo gdje na javna mjesta, zateći ćete ruralni odnos prema građaninu, nepoštivanje građana, nepoštivanje mnogih vrijednosti koje bi trebao imati jedan grad. Da bi se gradu Sarajevu vratile gradske vrijednosti i urbana kultura, treba vrlo intenzivno raditi na edukaciji građana.“

Pored brojnih nedaća, rat je Sarajevu narušio i urbanistički izgled. Prema riječima magistra arhitekture Bore Spasojevića, Sarajevo je danas daleko od izgleda evropske metropole:

„Urbanizam Sarajeva je narušen u tom smislu što je otišla jedna kvalitetna masa, siva masa. A ova koja se sada obrazuje, ne odgaja se u smislu pripadnosti ovom gradu. Mi ovdje smo učinili mnogo toga da pokušamo pomoći tim novim doseljenicima Sarajevu da se što prije prilagode životu u gradu. Jer, život u gradu zahtjeva poštovanje određenih zakonitosti. Urbanizam Sarajeva, posebno zbog bespravne stambene izgradnje, koja već decenijima cvjeta, pogotovo sada, jednim užurbanim tempom, ne obećava ništa pozitivno, jer sve što se radi neplanski neće dati pravi rezultat. Svi ti koji to rade, vrlo brzo će se naći u čudu kad shvate da osnovne potrebe, od snabdijevanja vodom, strujom i tako dalje, neće moći da ostvare na pravi način koji zahtijeva ovo vrijeme u kojem živimo.“



ZAGREB...

se u posljednjih 15 godina vidno promijenio, postao je čišći, obnovljene su brojne fasade i prometnice, unatoč ponekoj intervenciji stariji dio grada, na sreću, nije izgubio svoj identitet, ali većina novoizgrađenih blokova, naselja i četvrti u urbanističkom su smislu korak nazad, bez plana i vizije – pravi oblikovni kaos, ocjenjuje većina arhitekata i povjesničara umjetnosti.

Zagrepčani pak ističu da je golemim i neravnomjernim prilivom novog stanovništva Zagreb izgubio i svoju dušu. Zagrebački dogradonačelnik Ivo Jelušić:

„Točno je da je za vrijeme rata i poslije rata u Zagreb došao ogroman broj ljudi, dakle novih stanovnika Zagreba. Međutim, ja bih se usudio reći da za Zagreb to nije ništa novo, jer je Zagreb grad koji se navikao s tim nositi kroz desetljeća. Na koncu konca, u Zagrebu živi više onih koji tu nisu rođeni, nego rođenih Zagrepčana. Dakle, više od pola stanovnika Zagreba, u Zagrebu nisu rođeni. Zagreb je, dakle, navikao da se u njemu prožimaju različite kulture i različiti običaji, ne samo iz Hrvatske, nego i iz Bosne i Hercegovine. Uglavnom su ljudi dolazili u Zagreb iz drugih dijelova Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine.“

Tijekom ratnih godina, bilo je u Zagrebu i useljavanja u tuđe stanove, izbacivanja stanara koji nisu bili Hrvati. Neki ljudi, posebno u gradskim strukturama, ali i u drugim poduzećima, ostajali su bez posla zbog nacionalne pripadnosti. Kada sada sagledate to vrijeme, da li su u međuvremenu nepravde ispravljene ili su to zastarjele stvari?

„Nažalost, bilo je takvih slučajeva, gdje se uzurpirao nečiji stan, gdje su ugrožavana radna mjesta i tako dalje. Hvala dragom Bogu, to je debelo iza nas. Toga više u Zagrebu nema, niti smije biti. Neke su stvari pravnim putem riješene ili se rješavaju. Ja moram reći da kao posljedica toga mi i dan danas imamo situaciju u gradu Zagrebu – ono što je meni poznato – da negdje oko 1.500 ljudi živi bespravno u gradskim stanovima. Dakle, u te stanove su ušli bez odgovarajuće pravne osnove ili im je onemogućeno da uđu i do dana današnjeg se to tako održalo. Dakako da to nije dobro stanje. Mi vodimo i postupke deložacija, međutim, sudski procesi se odvijaju sporo, tako da razmišljamo o tome kako riješiti taj problem da grad dođe do svoje imovine u naturalnoj ili financijskoj vrijednosti i da te stanove ili neke druge stanove, koje bi kupili za te novce, omogućimo onima kojima je zaista potrebno, a ne da unutra budu oni koji su stjecajem različitih okolnosti došli do ključeva i imali ,hrabrosti‘ provaliti.

I dok su gradske vlasti zadovoljne onim što je urađeno, urbanisti i povjesničari umjetnosti misle sasvim drugačije, javlja Ankica Barbir Mladinović:

Ugledna hrvatska urbanistica, povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, kaže da je potpuno razočarana onim što se posljednjih petnaestak godina u urbanističkom smislu događa sa Zagrebom:

„Pogledajte kako taj grad izgleda. Prođite, recimo, u subotu Zagrebom, pa vidite kako je taj Zagreb živ, imate što pogledati i tako dalje. Ali kad malo pogledate okolo, nećete vidjeti ništa pozitivno. A oni grade arene, oni grade ne znam kaj. Ja sam ogorčena najviše zapravo zbog toga što vi nemate zapravo više s kim uopće razgovarati. Dijalog ne postoji.“

I urbanizam je žrtva tranzicije, ističe Borislav Doklestić, arhitekt i urbanista s međunarodnim iskustvom koji se Zagrebom bavi već 30 godina:

„Ono što je karakteristično za ovo tranzicijsko vrijeme gotovo u svim gradovima, i to nije tipično samo za Zagreb, to je da je prisutno izvjesno zapostavljanje javnog interesa na račun privatnog. Gradi se grad bez identiteta, na slučajnim lokacijama, koje su više rezultat nekakvih vlasničkih pogodnosti i interesa investitora za profitom, nego nekakve urbanističke logike. I to sve bez adekvatnog i javnog standarda. Znatno se povećava gustoća grada, a da taj javni standard to zapravo ne prati.“

Nema novih trgova, širokih ulica, jer je nekontroliranom profitu isključiv cilj – maksimum kuća na minimumu prostora. Takvom su logikom, zaključuje urbanistica Knežević, već uništena najatraktivnija gradska područja, kako na jugu, tako i na elitnom zagrebačkom sjeveru:

„Tu se događa jedno nekontrolirano gomilanje kvantiteta, količine. Troši se ovaj prekrasni sjeverni dio, koji je stvarno jedan dar prirode. Te doline, ti potoci i tako dalje, to još uvijek postoji, ali se troši na jedan potpuno nekontroliran način. Vidite neizmjerno izgrađene parcele, vidite oblikovni kaos, vidite asfaltirane selske putove na kojima nema niti jednoga pedlja prostora za pješaka ili bilo kakvog.“



BEOGRAD...

je sedamdesetih i osamdesetih prošloga stoljeća bio jedna od značajnih jugoslovenskih, pa i evropskih, kulturnih i političkih adresa. Danas nosi ožiljke iz devedesetih, kada su taj, nekada kozmopolitski grad, preplavili ljudi obučeni u uniforme, ljudi koji su na tenkove bacali cvijeće… Još su uvijek vidljivi ožiljci na kojima stoje ruševine od NATO bombardiranja 1999. godine, kada je Miloševićeva tvrdoglava i neodgovoran politika izazvala vojnu intervenciju Sjeveroatlantske alijanse. Ti se ožiljci, međutim, daju lakše očistiti, one druge ožiljke teže je sakriti, kaže Iva Martinović:

Od devedesetih godina, dosta se toga promenilo u Beogradu. Za početak, menjala su se imena država kojih je bio prestolnica – od Savezne Republike Jugoslavije preko državne zajednice Srbija i Crna Gora do danas slavnog grada Srbije. Na ulicama devedesetih ovaj grad pamti mitinge, studentske šetnje, pendreke, suzavce i hapšenja.

Kao posledica ratova, promenila se struktura stanovništva, a promenio se, prema nekim, i mentalitet Beograđana. Ovaj grad, bio je 5. oktobra centar u kome se okupila cela Srbija. Posle ovog datuma, Beograd je počeo da se otvara prema Evropi. Vratili su mu se njegovi raniji česti gosti, među prvima čuveni dirigent Zubin Mehta, koji će i ovih dana biti gost Beograda.

Kulturna alternativa donekle je potisnula neofolk koji je vladao devedesetih godina. Mada, u Beogradu ima publike za sve, i da napuni novobeogradsko „Ušće“ za Cecin koncert, ali i da pohrli na koncert Rolling Stonesa, na istom mestu, godinu dana kasnije.

Na takmičenju koje je organizovao britanski Financial Times, Beograd je nedavno proglašen za grad budućnosti južne Evrope. A jedan hrvatski turistički magazin Beograd preporučuje kao „balkanski New York“.

Zamenica gradonačelnika Beograda Radmila Hrustanović kaže da ovaj grad danas u potpunosti opravdava titulu grada budućnosti:

„Kada smo 2000. godine ušli u Skupštinu grada, poslije izbora, to je bio jedan devastiran grad, koji skoro ni u jednom segmentu nije funkcionisao. Mislim da su napravljeni bitni iskoraci i grad Beograd je ustvari počeo da liči na prave, svetske gradove, evropske metropole. Na kraju, ljudi koji dođu ovde prvi put, iznenade se onim što vide. Mnogi su ovde očekivali žice, barikade i naoružane vojnike, a naišli na jedan civilizovan grad.“

Istoričar Milan st. Protić, koji je neposredno posle 5. oktobra bio gradonačelnik Beograda, danas u njemu sve manje vidi onaj kosmopolitiski duh koji ga je nekada krasio. Ono što ističe kao promenu je mentalitet, koji posle svih ratova i razaranja nije mogao da ostane isti:

„Vidim da je za ljude iz bivših jugoslovenskih republika, današnjih nezavisnih država, Beograd i dalje atraktivan i da vrlo često dolaze ovde u provod. Ja, pravo da vam kažem, nisam time oduševljen, voleo bih da ljudi u Beogradu prepoznaju i neke njegove veće vrednosti, istorijske i kulturne, ali ako ništa drugo, onda je to barem dokaz da ti mladi ljudi dolaze u Beograd bez otpora.“

Sociolog Sreten Vujović navodi da je, bez obzira na to što je devedesetih bio suočen sa odlaskom darovitih, mladih i visokoobrazovanih ljudi, Beograd ostao čudesan grad, koji zna da iznenadi i da bude centar istorijske inicijative

„Kao što je to bilo naročito 1996. i 1997. godine. To što se desilo u tim veličanstvenim demonstracijama, to je pokazalo slobodarski duh Beograda, da građani najvećih gradova u Srbiji, pa i u Beogradu, i njihova deca – studenti, brane dobro stanje duha Beograda i predstavljaju ga u najboljem svetlu.“

Posle ove obrane, koja je dala rezultat 5. oktobra, Beograd doživljava brze i značajne promene. Otvara se prema svetu, dolaze strani investitori i počinje ulaganje u infrastrukturu. Prema rečima profesora Vujovića, čini se da strani investitori danas optimističnije gledaju na Beograd od samih njegovih građana.



U PODGORICI...

glavnom gradu Crne Gore živi danas trećina stanovništva najnovije, samostalne balkanske države. I taj se grad u posljednjih desetak godina u potpunosti promijenio i modernizirao. Promjene se, bez dileme, vežu za ime popularnog gradonačelnika, dr. Miomira Mugoše. Međutim, i pored radosti zbog novih mostova, prometnica, modernih zgrada… mnogi staropodgoričani će reći da se identitet ovog grada izgubio. Biljana Jovičević:

Arhitekt Miodrag Burzan, nekadašnji ministar urbanizma, Podgoricu danas ovako vidi:

„Kao jednu veliku nekretninu, više nego kao grad.“

To je loše ili dobro?

„Ovaj grad nije samo predmet našeg ukupnog djelovanja, nego je i mjesto boravka. Ako mjesto boravka i ta nekretnina nemaju svoju mjeru i umjerenost, onda to nije dobro, ili nije lagodno za život ili nije dobro za biznis.“

Jedan od poznatijih Podgoričana, dugogodišnji direktor bioskopa „Kultura“, Radosav Cico Popović, sada predsjednik podgoričkog udruženja „Ex-Yu fest“, ilustruje:

„Koliki je to napredak i kolika je to razlika. Rijetko koji grad ima četiri rijeke. Kada smo se mi kupali na njima, bila su dva mosta, možda tri. Tada su nam majke govorile da ne skačemo s mosta, a danas majke djeci govore da ne skaču s mosta na most.“

Od zaista velikog broja novosagrađenih objekata, prošle godine je svečano otvoren i velelepni most „Milenijum“ – definitivno novi simbol Podgorice, kojeg, ruku na srce, Mirkova Varoš ranije nije imala. Novo lice Podgorice, bez obzira da li vam se sviđa ili ne, vezuje se za ime podgoričkog gradonačelnika dr. Miomira Mugoše. On je odmah po dolasku na tu funkciju grad pretvorio u veliko gradilište, ali i čistilište, obezbijedio investitore, omogućio ubrzan razvoj. Njegov zamjenik, Dragan Miajlović, za naš program je rekao:

„Vjerovatno, ovi ljudi koji dolaze sa strane, te promjene neuporedivo više vide. Ja kao čovjek koji je u tom timu, koji participira u razvoju Podgorice, mislim da sam zadovoljan, jer smo dobro koncipirali razvoj grada, realizovali gorući broj izuzetno značajnih investicija, podigli standarde. S mostom ,Milenijum‘ digli smo sve moguće standarde u Podgorici.“

Međutim, iako su svi zadovoljni što se grad, u kojem živi trećina stanovništva Crne Gore, razvija, ima i oštrih zamjerki:

„U svakom slučaju, ne mogu da kažem na nije dobro što se dosta toga izgradilo, ali s druge strane, izgleda mi prilično pomodarski, previše šarenoliko i pomalo bez stila.“



PRIŠTINA...

glavni grad Kosova, čiji se državni status tek treba odrediti. Koliko se Priština od vremena kada je bila središte Socijalističke autonomne pokrajine do danas promijenila. Naš reporter Gzim Baxhaku ističe da se pogled vlasti i građana na život u Prištini uvelike razlikuje:

Oni koji posljednjih godina u Prištinu nisu dolazili, sada kada dođu imaju priliku da vide grad sa mnogo novih zgrada, sav u plavim ili sivim staklima. Ali isto tako mogu da vide i mnogo stambenih zgrada za koje neće znati da njihovi graditelji nisu imali dozvolu za gradnju, prenatrpane ulice s dugim kolonama najnovijih, ali i vozila starih više od 15 godina. Ako su samo prolaznici, neće znati da Prištini nedostaje 800 litara pitne vode u sekundi, niti su čuli da je na snazi restrikcija električne energije. Domaćini, građani Prištine, s pravom ukazuju na mnoge nerešene komunalne i druge probleme u gradu. I dok opštinari kažu da su mnogo učinili, sociolozi procjenjuju da je u Prištini urbanistički i ekonomski haos. Profesor sociologije Fadil Maloku:

„Posleratna Priština je skoro polovina Kosova, pošto je utrostručen broj stanovnika glavnog grada, što predstavlja novi fenomen u ovom regionu, odnosno na zapadnom Balkanu.“

U Prištini posle 1999. godine ima mnogo promena, kaže potpredsednik Skupštine Opštine Priština Shefki Gashi:

„Ima i pozitivnih, ali i promena koje štete planu razvoja glavnog grada. Međutim, sve je karakteristika posleratnog perioda.“

On ističe da prethodne, komunističke, vlasti u Prištini nisu imale viziju koja bi pratila razvoj grada koji je bio posljedica velikih migracija na relaciji selo-grad odmah posle rata na Kosovu. U Prištinu je tada došlo oko pola miliona ljudi. Objašnjavajući tu veliku migraciju sa sociološkog stanovišta, profesor Maloku kaže kako se radilo o borbi za preživljavanjem:

„Posle rata, u borbi za preživljavanjem i nakon strahota rata, ljudi su došli iz periferije u centar. I Priština je sada urbanistički, ekonomski, ali i politički haos.“

Priština je, prema profesoru Maloku, uspela da sačuva vrlo malo od identiteta glavnog grada:

„Vrlo malo, vrlo malo. Imamo slučajeve gde su delovi grada, kuće ili objekti, koji su godinama, možda i decenijima održavani, sada ostavljeni na milost i nemilost vremenu. Za to su odgovorni i građani, ali u prvom redu institucije.“

Potpredsednik Gashi kaže da je intenzivniji razvoj Prištine nastupio nakon ulaska međunarodnih mirovnih snaga i da je to dovelo do radikalnih promena u gradu:

„Znam da ova promena, koja se dogodila u ovom trenutku, nije kompatibilna sa strukturom savremenog grada, ali verujem da ćemo vremenom izraditi urbanistički plan i nadam se da će u kratkom periodu, od 10 do 15 godina, Priština prevazići druge gradove u regionu.“

Ističući da je tokom rata na Kosovu Prištinu imao prilike da vidi bez ljudi, Gashi kaže da se ne slaže s onima koji bi želeli da žive u gradu koji ima mnogobrojne velike zelene površine:

„Ja ne volim one moderne patriote koji žele da žive u centru glavnog grada i tu da imaju livade. Za mene je zadovoljstvo kada vidim u Prištini ovoliki broj ljudi. Priština je sigurno najmirniji glavni grad u regionu, gde ima najmanje raznih kriminalnih i drugih dela koja utiču na bezbednost građana.“

Što stanovnici Sarajeva, Zagreba, Beograda i Podgorice misle o gradu koji je danas njihov dom?

Sarajlije kažu da se poslije rata promijenilo sve:

„Nikada Sarajevo više neće biti kao što je nekad bilo. Nema više ni onog mentaliteta, ni one kulture koja bi Sarajevo činila evropskom metropolom. Svi su nekako frustrirani. Valjda je to učinio rat. Djeca su postala agresivna, nezadovoljna.“
„U Sarajevu je danas prelijepo živjeti. Treba samo malo ustrojiti neke pravne odnosno zakonske procedure, da bi se suzbio kriminal i odstranilo ono što baca ljagu na ovaj grad. Onda bi bilo super.“
„Više ne liči ni na šta. Sarajevo više nije ono što je bilo.“
„Sarajevo u svakom pogledu sve više napreduje. Mislim na ekonomski razvoj i tako dalje. Ali je nekako mentalitet ljudi uvijek isti.“
„Mislim da je sada bolje nego što je bilo neposredno poslije rata. Ali naravno da se još treba raditi na nekakvoj kulturi življenja.“
„Mislim da je Sarajevo otišlo korak unazad. Ima nekih pomaka samo u izgradnji novih zgrada. Tu su arhitekti pokazali neku inventivnost. Međutim, što se tiče onoga što grad čini gradom, a to su stanovnici. Veliki broj stanovnika Sarajeva se promijenio u ratu. Mnogo ljudi iz ruralne sredine je došlo u urbanu sredinu. Vjerujem da će tu trebati još puno, puno decenija da grad asimilira tu populaciju koja je došla. Odlaganje otpadaka po ulicama je svakodnevna pojava, nedostatak saobraćajne kulture, kulture življenja i bilo čega drugog što treba da odlikuje jedan grad. Sarajevo nema nijedan od tih elemenata.“

Uza sve zamjerke, Zagrepčani misle da se njihov grad mijenja, uz one skeptične, tu su i oni koji će reći da se sve mijenja, i to najbolje:

„Ipak se poboljšava.“
„Ima više dućana za shopping.“
„Važan je samo profit. Ne gleda se na estetiku, gleda se samo na to kako će se zaraditi.“
„Šta im fali? Samo kukaju, ti penzići, ovi i oni. Dobro živimo i zdravo.“
„Ja sam u Zagrebu odrasla. To kakav je Zagreb ovisi o ljudima.“
„Možda je malo izgubio dušu u zadnjih pet do deset godina. Imam takav osjećaj.“
„Ljepši je za oko, ali za uho nije.“
„Teško je čuti pravi zagrebački govor, sa svim onim natruhama i malo germanizama i onog purgerskog načina govora. Ja mislim da smo mi sada jedna metropola, miješana, od Bošnjaka, Hercegovaca, Dalmatinaca, a sve manje Zagrepčana.“
„Došlo je puno novih, tako da, naravno, dolazi i do izmjene.“
„Nema onog što je nekad bilo. Sada je sve divlje. Lijepo ga i kulturno pozdravite, a on gleda u vas kao da je s Marsa pao. Ja ne znam kaj je to?“

Ono što Beograđani primjećuju, to je da grad živi brže:

„Ogromne su gužve. Ne pamtim kad je bio ovoliki broj automobila. Ljudi su nervozniji, agresivniji. Primjećuje se to u komunikaciji, na ulici, u pokretima, dok vozite kola…“
„Veća je gužva. Mislim da je centar grada onako dosta našminkan i sređen, a ostali delovi grada su ostali zapušteni.“
„Beograd se promijenio nabolje. Dopada mi se kako je uređen.“

RSE: Jesu li se ljudi promenili?

„Pa ne mnogo.“
„U međuljudskim odnosima je jako mnogo toga promenjeno. Te socijalne razlike se jako vide.“

A šta kažu Podgoričani o svom gradu:

„Podgorica je za mene prelijepa, pogotovo centar grada. Za mene je prelijepa.“
„Rođena sam i odrasla u Staroj Varoši. Zaprepašćena sam šta je napravljeno od Stare Varoši. Nekim novim biznismenima su date lokacije koje niko pametan ne bi dao nikome na ovom svijetu ni za kakva pare, ali ovdje je riječ o takvim moćnim lobijima i novcu da sam sigurna da je opasnije kritikovati nekoga ko gradi nove zgrade nego predsjednika vlade i predsjednika države.“
XS
SM
MD
LG