Arif MESIHOVIC, sarajevski novinar, bivši urednik sarajevskog biroa Radija Slobodna Evropa
Subota, 23. juni 2007. godineSretan sam što i danas imam slobodan vikend. Stalno se prisjećam vremena, pogotovo godina provedenih na televiziji, kada novinari, a bogami i ostali u proizvodnom timu, nisu znali ni za petak, ni za svetac, a najčešće ni za vikend. Takav je bio tempo rada, a bilo i entuzijazma pa se i nije nešto gledalo na slobodne vikende. Danas, međutim, jako cijenim što se mogu vikendom naoružati za narednu radnu sedmicu. Istodobno su mi na umu oni kojima je do posla, makar i bez vikenda, ali i oni koji trpe posljedice raubovanja u nezajažljivim privatnim kompanijama i ne mogu sebi priuštiti bar jedan vikend u mjesecu. Nije u nadležnosti države da se još brine i o ovom problemu jer je sama sebi problem, entitete nije briga, kantonalne i općinske vlasti još manje. Idemo dalje, krilatica je optimista.
Krenuo sam iz Sarajeva prema jugu. Zastao sam na nekada zvanoj auto cesti, sada nazvanoj brzoj cesti. Ne prevalismo ni kilometar i onda zastoj. Tako punih sat i deset minuta do Blažuja, odavde dalekog još nepun kilometar. Toliko, eto, izgubih od prvog ovoljetnog kupanja u Jablaničkom jezeru. Znam pouzdano da bi samo jedan policajac koji bi regulirao saobraćaj na kritičnoj tački spajanja autoceste i priključka s Ilidže bar prepolovio vrijeme čekanja, ljutnji i znojenja. Njega, međutim, ne bi ni prije, ni tada, a ni kasnije. Kantonalni čelnici samo obećavaju, a radovi kasne.
Nedjelja, 24. juni 2007. godine
Danas neću nikud iz Sarajeva. Da, da... zbog južnog izlaza. Evo prilike da se više družim s unucima. Oni su moje najbolje sezonsko i vansezonsko osvježenje. Koliko god da sam s njima, malo mi je. Danas smo moja žena i ja sa sinom i snahom, nakon što su oni stigli s medenih desetak dana. Moj sin je insistirao na ovom druženju. Prisjetim se njegove priče i ushićenja zbog kolege koji je jedan dan u sedmici redovno odvajao za druženje s roditeljima. Tada bi isključivao djevojku, drugove, čak i mobilni telefon. Hoće li moj sin istrajati na druženju s nama? Tempo nam je svima suviše dinamičan, treba nam druženja... makar garniranog i s malo ili malo više trvenja, pa i svađe.
Vrućina u gradu dostiže sve junske rekorde. Bosna je, za razliku od Hercegovine, dragocjeno okrilje za ovakve vremenske prilike. U Mostaru hitna medicinska služba ne prestaje kružiti gradom. Ljudi se nesvijeste na ulicama, ali im teže pada to što im meteorolozi u svojim izvještajima ohlade grad za bar 5-6 stepeni. Oni su ubijeđeni da zbog ove vremenske nepogode treba proglasiti vanredno stanje. Valjda zbog sveopće letargije u ovom gradu i ovom kantonu nikome nije do vanrednog stanja. U Mostaru je sve politika.
Ponedjeljak, 25. juni 2007. godine
Na poslu sam ranije nego obično. Počeli odmori i u Onasi, valja bar djelimično nadoknaditi učinak odsutnih kolega. Listam vijesti stranih agencija. Javljaju da talijanski novinari kane štrajk za subotu jer im hoće zabraniti da objavljuju transkripte razgovora prisluškivanih telefonom prije nego sud kaže svoje i prijete im, čak, visokim kaznama. Eto slobode medija na talijanski način. Kod nas, ho-ho, nema te zabrane, slobode na pretek, piše se svašta, javlja o korupciji, zločinima, kriminalu, prevarama, krađama u po bijela dana, o ministrima lopovima, predsjednicima lažovima, uličarima bogatašima, narko-dilerima, kojima mogu pozavidjeti sva evropska i svjetska podzemlja... I nikom ništa. Davno su priznale moje kolege da nisu ni „s“ od sile, a kamoli sedma sila. Niko nas ne zarezuje.
Država raspolućena entitetima nikako da se trzne i drzne da narodu bude bolje. Evo sage na bh način. Država Velika Britanija odvojila volju i pare i pokazala ovoj državi kako se može za pet dana registrirati privatna firma i tako ubrzati, između ostalog, i put do novih radnih mjesta. Bila je svečana promocija projekta. Ispostavilo se, međutim, da nedostaje neki obrazac i zbog toga, eto, još zadugo neće biti registracije u pet dana. A obećali nam državu od ponedjeljka.
Utorak, 26. juni 2007. godine
Evo me na skupu pod nazivom: „Mala i srednja preduzeća na putu ka Evropskoj uniji – Načini promocije i razvoja biznisa“. Nisam ovdje što moram, već što hoću, što me to jako zanima. Na okupu su sijede glave, kuštrave frizure i duge kose. Evropa nas uči kako da upecamo ribu. Izdvojila je i za ovu zgodu prilične pare i ljude eksperte za ovu oblast i domaće maloprivrednike da potvrde njihove, kako to oni vole reći, uspješne priče. Mnogo od ove priče sam odavno čuo, po prirodi posla. Neke od ovih priča sam rado saslušao jer su stvarno nešto novo u ovom podneblju. Znao sam da će na ovom skupu biti i relativno mlad naš čovjek, s diplomom iz Amerike, ali svoj pedigre uspješnosti stekao je ovdje, u Tuzli, s mladim Tuzlacima s kojima osvaja američko tržište. Dopala mi se njegova primjedba dragim Evropljanima da nas stalno gone i stimuliraju da budemo poljoprivredna zemlja po čemu, kako reče, nikada nismo bili prepoznatljivi. Veli da ima ovdje pameti, samo je treba pokrenuti, stimulirati i razvijati. Nema šta - američki sindrom. Čak se ironično dotakao i komunizma kao društvene štetočine. Njegova priča pobrala je jak aplauz – zasluženo. Zbog njega i visprenog Mostarca vrijedilo je biti na ovom skupu. Imalo se šta čuti i naučiti. Pare nisu zalud bačene, makar su lavovski dio novca za ovu svrhu potrošili Evropljani.
Srijeda, 27. juni 2007. godine
Čitam, danas, da akcija protiv rada na crno u Federaciji već daje prve rezultate. Aferim. Kažu, već je prijavljeno preko 9000 radnika, od kojih, samo u Sarajevskom kantonu, pola. Slično ide i u Zenici. Dabogda da krene još bolje. Na dobiti će biti izraubovani, gubitnici bi trebali biti novopečene, nezajažljive gazde-kriminalci, lažovi i hohštapleri. Crno je i onima koji su zaposleni, a piše im se pola plate, ostatka im se da u kešu, otkud toliki keš... Državni i socijalni fondovi će biti na dobitku stane li se i ovoj vrsti rada u kraj. Odavno mi se ova priča vrti u glavi. Analiziram, izvodim zaključke... Je li ova, kao i svaka druga akcija, kratkog daha, ima li boljeg načina da se ovom zlu stane u kraj? Ima, treba nam država i trebaju zakoni koji će uspostaviti niz, red, lanac odgovornosti i kazne, ponavljam kazne za svaku kariku koja popusti. Upravo sam entitetskom premijeru uputio zahtjev za intervju o ovim temama.
Četvrtak, 28. juni 2007. godine
Vrućine popuštaju, vjetra na sve strane. Lakše se diše. Čak i u gradu je manja gužva jer su cestari okončali popravku ceste na jednoj od prometnih žila kucavica zbog čega su se stvarali čepovi i duge kolone vozila. Sarajevo je, inače, poznato po građevinskim zahvatima u jeku turističke sezone i u po bijela dana. Poželio sam, ne znam zašto, ispeti se u restoran Vidikovac s kojega se Sarajevo vidi kao na dlanu. Nema te kamere ni poteza snimatelja koji mogu dočarati dogled s ovoga mjesta. Danju, a noću još i više, u tom prazniku za oči i dušu dominira Vijećnica. Prije dvije noći, kanadski ambasador uručio je u ovom zdanju donaciju knjiga za Narodnu i univerzitetsku biblioteku čiji je dio bogatog knjiškog fonda izgorio zbog zapaljivih projektila s brda povrh restorana Vidikovca. Za kratko i zalud bi piromanski bal protuha koji su u zavadi s knjigom. Vijećnica je neuništiva i vanjskom i unutarnjom građom.
Petak, 29. juni 2007. godine
Danas je u Novom Travniku otvoren međunarodni sajam pod nazivom „Dani maline“. Iz obavijesti PR-a, kojih, uzgred rečeno, u zadnje vrijeme ima na pasja preskakala, ne kaže ni riječju po čemu je ova priredba međunarodna. To kažem zbog toga što mi, mala zemlja, imamo na pretek sajmova, a slabu ekonomiju, nezaposlenost... No, neka malina i neka i ovoga sajma. Neko sigurno izvlači dobit od ovoga, nadam se i sve brojniji berači. Jer, bosanske šume su zdrave i izdašne. Zdrave su nam i rijeke, uglavnom. Čitam, ovih dana, upozorenja da rijeke oko Sarajeva nisu za kupanje. Novinari Onase će, koliko danas, izvijestiti jesu li jezera, Jablaničko i Boračko, bezopasni po zdravlje. Nažalost, naši mediji pišu samo o lošim stvarima, negativističkim pojavama. Zato i nemaju vremena ili volje da pišu o ljekovitim svojstvima Bunice kod Mostara, Trebižata i vodopada Kravice, Rzava kod Višegrada, Une i Sane, Krivaje i Sutjeske. A baš ovih dana prava je najezda stranaca koji baš uživaju tokom rafting, kajak i inih tura baš na ovim rijekama. Sutra je meni vikend.
