Marko DIVKOVIC, Maja BJELAJAC, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Iva MARTINOVIC
Tridesetpetogodišnji Branko Lalić pokušaće nakon mnogo godina da se vrati u normalan život:„Hteo sam da se rešim toga na hiljadu načina. Godinu dan sam samo pokušavao da se rešim toga, pa nikako nisam uspeo sam.“
Na Međunarodni dan protiv zloupotrebe droga neuropsihijatar Mevludin Hasanović podsjetio je da ovisnost u BiH takođe ima svjetske razmjere:
„Žrtve su, prije svega, mladi ljudi koji, ne znajući da nađu svoj korak u životu, krenu stranputicom, i koji, tražeći nekakav svoj lični uvid u život i gledajući da to u svom adoloscentnom periodu prikažu na jedan svoj buntovni način, krenu putem koji je zabranjen.“
A Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske organizovalo je danas kampanju kojom se apeluje na građane i institucije da ozbiljno shvate problem narkomanije i doprinesu borbi protiv ove pojave. Centar javne bezbjednosti Banja Luka tim povodom predstavio je rezultate svog rada na ovom polju u prvih 6 mjeseci ove godine. Pripadnici banjalučkog centra su u proteklom periodu razbili nekoliko organizovanih grupa narko dilera. Jedna od takvih akcija, pod nazivom „Orfej i kanabis“, obavljena je u februaru, a rezultirala je hapšenjem 23 lica koja su činila 4 organizovane grupe preprodavaca droge na području RS-a.
Načelnik sektora kriminalističke policije Darko Ćulum napominje da su na području Banje Luke najzastupljenije droge marihuana i heroin:
„Prema našim saznanjima, uglavnom se vrši preprodaja manjih količina opojnih droga, dok su veće količine opojnih droga uglavnom u tranzitu preko naše teritorije. Transport opojnih droga uglavnom se vrši iz Avganistana i drugih istočnih zemalja, preko Turske, Albanije, Crne Gore, Srbije i BiH, dalje ka Hrvatskoj prema zapadnoj Evropi.“
Humanitarna organizacija Poenta bavi se prevencijom i tretmanom narkomanije, kao i prevencijom AIDS-a, te hepatitisa B i C. Željko Marjanac iz Poente napominje da u BiH ima 40.000 registrovanih narkomana, što podrazumijeva da ih je duplo više:
„Ako ima 80.000 narkomana, tu ima još 160.000 roditelja, tako da se radi o populaciji od par stotina hiljada ljudi koji su ugroženi zato što nemamo usvojen zakon o nacionalnoj strategiji borbe protiv narkomanije. Ne radi se na nivou BiH zato što za taj zakon treba biti zaduženo ministarstvo zdravlja, a znamo da nemamo na nivou države jedinstveno ministarstvo zdravlja, samo entitetska. Znači, sav problem leži u tome što nemamo zakon o nacionalnoj strategiji borbe protiv narkomanije, koji imaju dosta siromašnije zemlje iz našeg okruženja.“
Nacionalni koordinator za borbu protiv alkoholizma i narkomanije u RS-u Tatjana Maglov kaže da je narkomanija u proteklih pet godina u linearnom porastu, o čemu svjedoči broj ovisnika prijavljenih na liječenje. Ona objašnjava šta entitetske institucije čine na suzbijanju ove pojave:
„Nacionalna strategija je urađena, kao i program Ministarstva zdravlja RS-a i oba dokumenta su u proceduri sad trenutno. Činjenica je da mi ne možemo očekivati da će se problem riješiti, kao što ga nije do sada riješila nijedna država, ali su svakom slučaju možemo očekivati nekakva poboljšanja.“
Željko Marjanac podozrijeva da će se na ova poboljšanja morati sačekati:
„Ako ekstazi u Banjoj Luci na ulici košta 2 marke, a pivo u kafiću košta 2 marke, znači da taj ekstazi nije došao iz Južne Amerike ili iz Amsterdama, nego da se on pravi možda sto metara negdje od nas tu i da će u narednih x godina, ako ne dođe do zakona, ekstazi koji je sad 2 marke, sutra biti marku i po, znači imaćemo populaciju narkomana, a ostali će htjeti da odu iz BiH i mi nećemo imati mladost - mi ćemo imati zemlju staraca, djedova, mi nećemo imati nikakvu budućnost. Mi smo jednostavno društvo bez ikakve strategije za pogled u budućnost.“
Tatjana Maglov podsjeća da je procedura usvajanja strategije za borbu protiv narkomanije u toku, te da bi mogla početi s primjenom krajem godine. Uz sistemsku koordinaciju svih nadležnih institucija, smatra ona, na ovom polju ipak, može se dosta postići.
I poslodavcima je potrebna edukacija
Godišnje se u Hrvatskoj liječi blizu 7000 ovisnika o drogama. Na žalost, kaže bivši ovisnik Vinko Škunca, većina se nakon izlaska iz zatvora, bolnica ili terapijskih zajednica osjećaju izgubljenima, pa se bez posla i prave potpore društva ponovo vraćaju drogi:
„Težak je to pečat. Posao se pronađe, ali najčešće ljudi ne smiju reći gdje su bili i šta su radili. U 99 posto slučajeva je takva situacija. Paze da ih neko ne primijeti. Dešavalo se da su se ljudi zaposlili, nekoliko mjeseci radili na poslu i nakon što se saznalo gdje su bili, bez obzira što su bili dobri na poslu u tih par mjeseci dok su radili, otpušteni su.“
Predsjednik Županijske gospodarske komore u Šibeniku, Petar Škender, priznaje da poslodavci u Hrvatskoj jako zaziru od bivših ovisnika:
„Poslodavci misle da ti ljudi nemaju radne navike, da su psiho-fizički možda i labilni, da im se ne može povjeriti nekakav posao i zadatak koji ima neku dozu odgovornosti, pa se, iz straha da to možda neće savladati, plaše.“
To je i razlog što je u Hrvatskoj redovito zaposleno svega 26 posto bivših ovisnika, upozorava predstojnica Vladina ureda za suzbijanje droge, Bernarda Juretić, bivša časna sestra i osnivačica jedne od terapijskih zajednica u Hrvatskoj:
„Mnogi misle ako zaposle ovisnika da će se početi drogirati. Tu ste u prednosti jer kada zapošljavate nekoga, zapošljavate ljude koje ne znate. Ne znate da li je neko ovisnik ili ne. Kada zapošljavate jednog bivšeg ovisnika, to o njemu znate i onda ga možete dati poslovođi pod nadzor i držati ga pod povećalom. Uvijek su i neki probni rokovi, pa se tu ništa ne riskira, pogotovo što je u ovom projektu predviđeno i individualno praćenje od centara socijalne skrbi. Svaki ovisnik, po završetku programa, izlaska iz zatvora, ili ako ga predloži liječnički tim Centra za prevenciju, morat će se javiti određenom socijalnom radniku, koji će pratiti njegov život i rad. Ukoliko se dogodi da bude negdje problem, uvijek se može intervenirati.“
Uz prekvalifikaciju i doškolovanje ovisnika, Vladin projekt predviđa i educiranje samih poslodavaca, o čijoj korisnosti govori i nedavni primjer iz Splita gdje su skupinu tamošnjih poslodavaca, nakon seminara, odveli i u posjet terapijskoj zajednici u Cisti Velikoj:
„Neki od gospodarstvenika su imali stav da ih sve treba poslati na Goli otok, da tu nema pomoći, da ih sve treba zatvoriti, ali kada su vidjeli realnost, shvatili su da je ovisnik osoba koja ugrožava svoju obitelj, a možda i sigurnost građana, dok je pod utjecajem droge, ali oni koji su dugogodišnji apstinenti, koji su uspješno rehabilitirani, iz iskustva poslodavaca koji su zaposlili bivše ovisnike, dolazila su uglavnom samo pozitivna iskustva.“
Bivši ovisnik Vinko Škunca danas je koordinator resocijalizacije u terapijskoj zajednici Susret, jednoj od 33 terapijske kuće s različitim programima odvikavanja, u kojoj se, prije 12 godina, i sam izvukao iz pakla droge:
„Krenuo sam sa alkoholom, travom, pa sam prešao na heroin. Sa 22 godine sam završio u zajednici jer sam vidio da me to ne vodi u ništa dobro. Nisam želio mlad umrijeti. Iz zajednice sam izašao sa 25 godina. Poslije toga sam završio višu školu, radio sam i školovao se i nailazio na velike predrasude, upravo zbog ovih stvari. U radnoj knjižici imam pečat da sam bio zaposlenik zajednice Susret. Ljudi su mi obećavali da nema problema, da će me zaposliti, ali se poslije toga ništa nije dešavalo. Onda sam se opet vratio u zajednicu Susret im mogu dosta pomoći. Mogu im pokazati da to sve skupa ima smisla, da se ne vraćaju na stare staze.“
U Srbiji nema taccnih podataka o broju zavisnika, ali procenjuje se da ih je izmedju 30.000 i 100.000. Koliki god da je broj, ispovest mladicha koja sledi uvek zazvucci drusstveni SOS.
“Kroz ceo zivot bio sam blizu droge. Ucio sam malo skolu, vise sam bio na ulici. Nisam imao majku, onda je dosla smrt moga oca. Tada je nastupila ta neka moja kriza egzistencijalna, kada sam ostao i bez kuce. I onda sam toliko duboko usao u to da sam bio na ivici zivota.”
Borba protiv droga je zajedniccka odgovornost i kolektivni napor, koji zahteva politiccko vodjstvo i dovoljne resurse, angazzman roditelja, nastavnika, zdravstvenih i socijalnih radnika. Upravo zato, u ressavanju ovog problema ujedinili su se predstvanici ministarstva zdravlja Srbije, Zavoda za bolesti zavisnosti, nevladinih organizacija i UN. ”Borba protiv droga bi zapravo trebalo da bude borba za kvalitetniji i smisleniji zzivot mladih ljudi”, kazze Dragana Dragichevich iz ministarstva zdravlja.
“Poruka da postoje neki drugi kvalitetniji i smisleniji sadrzaji zivota od onog sto je lazno, iluzija i te lazne zivotne radosti koje nudi droga.”
U Srbiji je 10 posto ljudi probalo neku od droga
Dr Snežana Alčaz iz Zvoda za bolesti zavisnosti:
“Znači, to nisu zavisnici, to su ljudi koji su probali, ali neki od njih će verovatno postati zavisnici. Ako bi to izračunali na 7,5 miliona, koliko Srbija ima stanovnika, to je negde 750 hiljada osoba koje su nekad bile u kontaktu sa drogom, i koje iz tog kontakta mogu preći u zavisnost.”
Ankete pokazuju da je od 1.700 osnovaca i srednjoškolaca Jablaničkog okruga 4,3 odsto probalo ekstazi, a 1,2 odsto maloletnika stalno koristi taj opijat. Na drugom mestu po upotrebi droga u školama su heroin i kokain.
Rešenje ovog problema, Dragana Dragićević iz ministarstva zdravlja vidi u zajedničkoj akciji i saradnji svih institucija i pojedinaca i najavljuje nacionalnu strategiju za borbu poritv droga.
“Strategija predvidja programe za ‘smanjenje štete’. Izmedju ostalog, ti programi obuhvataju terenski rad. Znači, ljudi sa znanjem, koji razumeju, se približavaju tim zatvorenim zajednicama zavisnika i pokušavaju da ih privuku na neki od tretmana lečenja koji se sprovodi u zdravstvenim ustanovama.”
Nacionalni koordinator mreže nevladinih organizacija koje su se ujedinile u borbi protiv droge Jasmina Zaabi poručuje da bez obzira na to koliko je ova bolest teška, ima nade za ozdravljenje.
“Ne treba da se predaju. Toliko ljudi živi sa nekim hroničnim bolestima, piju lekove, znaju šta smeju, a šta ne, okreću glavu od stvari koje su rizične za njih, tako i ova bolest. Naravno, treba da se kontrolišu, da znaju koje su njihove mogućnosti i ne treba da se upuštaju i suprotstavljaju onome što ne mogu da iznesu do kraja.”
Da ima nade pokazuje i slučaj malića sa početka naše priče, koji pobedjuje svoju bolest.
“Sada jasnije gledam na svoju budućnost jer razmišljam o onome što je sada. Ne muči me prošlost toliko i lakše upoznajem sebe.”
