Dostupni linkovi

logo-print

Vukovar se okreće budućnosti


Građani Vukovara kažu da su već pomalo umorni od stalnih pitanja kako se živi u tom gradu i kakvi su odnosi Hrvata i Srba, obzirom na ratna stradanja koja je prošao taj grad. Tvrde da se živi normalno, da su odnosi većinskog hrvatskog i manjinskog srpskog naroda dobri, a na pitanje - koliko je točno da među njima ipak postoji nevidljivi zid podjela, svi odlučno, poput mladog poduzetnika Zorana Šeste, odmahuju glavom:

„To apsolutno ne stoji. Onaj ko zaista hoće u ovom gradu da provjeri tu informaciju, može otići u sve ugostiteljske objekte, u trgovačke kuće, bilo gdje i vidjet će da ljudi rade izmiješani, da je interes da se zaradi, da se nešto napravi, da se krene naprijed. Grad je prevazišao mnoge stvari. Da ima nečega u školama, da ima nekih osobnih razmjerica, znao bih. U Zagrebu, kada dođete na Prečku i kažite da ste iz Dubrave, nisam siguran da ćete izaći mirnije, nego što ćete proći u Vukovaru ako kažete da ste Srbin ili Hrvat. Mi smo se 2001. godine vratili u Vukovar. Sinu mi je šest godina. Niti jednu jedinu situaciju vezanu za nacionalni naboj mi nismo doživjeli, vjerojatno zato jer nismo ni htjeli.“

Vukovarska novinarka, Marija Molnar, koja odlično poznaje odnose u tom gradu, tvrdi kako su Hrvati i Srbi uspjeli izgraditi odnose zasnovane na međusobnom povjerenju i kako nekadašnje priče o podjelama od kafića, škola i vrtića, više nisu aktualne:

„Mislim da ta priča apsolutno više ne postoji jer barijere, ukoliko jesu, one su samo u glavama i vole se isticati u neke dnevno-političke svrhe, ali običan vukovarski čovjek to nigdje ne primjećuje, niti u institucijama, niti na ulici nema vidljivih granica između dvije nacionalne skupine koje ovdje žive. Mislim da su Vukovarci i Vukovarke već i suviše umorni od tih priča, te im ne daju nikakvu pozornost.“

Stjepan Mijok, vukovarski ugostitelj i vlasnik tamošnjeg hotela Lav, u kojeg je investirao značajan novac, vjerujući da taj grad ima perspektivu, kaže kako u svom objektu podjednako viđa i Hrvate i Srbe. No, život u Vukovaru nije lagan, kaže Mijok, ali ne zbog nacionalnih tenzija koje su prošlost, već zbog velike nezaposlenosti i svakodnevne borbe za preživljavanje:

„Živi se teško, ali slatko. Iz perspektive hotelijera ne mogu reći ništa negativno ovog momenta jer istom mjerom u ovaj hotel, koji je otvoren za sve, dolaze i bivše dvije zaraćene strane i ostali svijet. Ovdje svako sa svakim priča, svako se svakom smješka. Od 1997. do 2007. godina se drastično promijenila situacija u korist svih nas.“

Vrijeme je dakle i u Vukovaru učinilo svoje, a generacije koje dolaze neopterećene su ratnim zbivanjima i traumama, kaže vukovarska novinarka, Marija Molnar:

„Unazad par godina za Vukovar je specifična normalizacija odnosa, koja je ušla u neku završnu fazu i ne može se dalje razvijati jer su odnosi uistinu vrlo normalizirani, međunacionalni incidenti su svedeni na najmanju moguću mjeru. Već izrasta nova generacija koja nema sjećanja na Domovinski rat i nije ga doživjela osobno, što može biti neki korak naprijed jer će ti odnosi za dvadesetak godina, kada sazrije nova generacija koja se ne sjeća Domovinskog rata i ratnih zbivanja, živjeti u Vukovaru na jedan potpuno drugačiji i kvalitetniji način.“
XS
SM
MD
LG