Običan zaključak naravno. Ali, mediji u Srbiji su tada na sva zvona galamili da je krivica samo jedne strane – albanske naravno. Kako su se televizijske emisije četvrtkom tada još uvijek emitirale na takozvanom hrvatsko-srpskom jezičkom prostoru tadašnje Jugoslovenske Radio-Televizije – reportažu je gledao i Beograd. Čuo sam (informacija nije provjerena) da je negdje u nekoj pauzi neke sjednice Predsjedništva CK SK Srbije Milošević pitao: "Ko je taj novinar?" Bilo kako bilo, moje nevolje sa slanjem priloga za TV Sarajevo iz beogradske televizije su baš tada počele. Odjednom nije bilo termina, sve se moralo najavljivati dugo unaprijed, neko je htio da pregledava moje materijale prije slanja za Sarajevo......sve u svemu srpsko "patriotsko" uređivanje je nastojalo spriječavati "nepatriotsko" izvještavanje.
Nisam otada bio na Kosovu, ali znam da je Kosovo napredovalo od jedne od glavnih srpskih tema do glavne srpske teme. Ostale glavne teme su u međuvremenu otišle svojim putem. Svijet se trudio da razgovara sa liderima Srbije ali je sa svakim razgovorom Srbija odlažila korak dalje ka sukobu i ratu i korak bliže – svojoj državnoj samoći. Čak i Radikali danas više ne pjevaju "ko to kaže ko to laže Srbija je mala...."
Svijet se trudio da politikom "štapa i šargarepe" utječe na razvoj događaja u Srbiji. Najprije je nudio, najdirektnije na Brijunima valjda negdje početkom 1991., četiri milijarde dolara i ubrzani pristup Evropskoj uniji. Najglasnije NE je bilo Miloševićevo. Pa su došli ratovi i prošli ratovi, pa je pao Milošević i svijet se obradovao Đinđiću. Onda su ga ubili i zaustavili Srbiju. Onda je EU rekla, poodavno, da će otvaranjem pregovora sa Srbijom ojačati demokratske snage. Nisu ništa ojačali – Radikali su pobijedili. Onda su došli novi izbori pa su rekli da će rasprava o Ahtisarijevom planu o Kosovu biti odložena za vrijeme poslije izbora da ne oslabe demokratske snage. Opet su pobjedili Radikali. Onda su rekli da će čekati da se formira Vlada pa će se onda raspravljati u Savjetu sigurnosti o neovisnosti Kosova. Onda su se uplašili kad je Nikolić izabran za predsjednika Parlamenta, pa su brzo dali izjave o prekidu razgovora sa Srbijom. Nikolić je nakon dva dana smijenjen, Vlada je formirana bukvalno pola sata prije isteka ustavnog roka. Rekoše da se demokratska Srbija osvijestila! Lideri Evropske unije su odahnuli, Kostunica je uspješno poručio: ako nećete mene – eto vam Nikolića! Ako nećete mene – eto vam Šešelj. Igrao je istu igru Milošević. Odmah su obećani novi pregovori. Sve mi se čini da je Beograd uspješno odigrao ovu rundu. Ista se igra nastavlja. Jučer je ministar spoljnih poslova Srbije izjavio da je Beograd "spreman da razmotri bilo koju vrstu autonomije koja može voditi i do samoupravljanja naše južne provincije." To je, dakle, ista pozicija kao i u propalim pregovorima.
Hajde da pretpostavimo da Kosovo postaje dio Srbije (nemoguće, ali samo pretpostavke radi) šta to Srbija može Kosovu ponuditi? Tamo živi gotovo 25% njenog stanovništva – a još nikom na pamet nije palo da Albanski tretira makar polu-ravnopravno sa srpskim. Da li je ikom palo na pamet da se izvini Albancima za ono što im je rađeno neposredno prije NATO napada, 1999. godine, kada je srpska nacionalističko-ratna mašinerija istjerala sa Kosova 800.000 Albanaca? Da li su mediji u Srbiji, a na njih Vlada ima jak utjecaj, učinili makar i polukorak u pravcu uređivačke politike koja vodi dijalogu? Ima na beogradskoj televiziji PINK jedna "humoristička" serija zvana "Kursadžije" gdje se Albanac zove AJDEMI POPUŠI. Da li iko reagira na ovaj jezik mržnje? Ne, u Srbiji se smiju. Srbija se prema Albancima uvijek odnosila kao prema "njima" i nikad ih nije tretirala kao "naše". Čak i prošli tjedan, Vojislav Koštunica tretira Albance kao neke građane koji ne pripadaju Srbiji. On kaže da "Amerika mora da pronađe drugi način za ispoljavanje svoje naklonosti i ljubavi prema Albancima, umesto što ih daruje srpskim teritorijama." Kako su te teritorije "srpske", zar nisu i to i teritorije onih 90% Albanaca koje tamo žive?
“The Economist” nedavno piše da se rješenje o neovisnosti Kosova odlaže jer su u prosincu parlamentarni izbori u Rusiji!! Pa onda dolaze predsjednički izbori u Rusiji u ožujku. Osobno sumnjam da Kosovo ima bilo kakve veze sa izborima u Rusiji. Bojim se da oni koji kupuju tu priču kupuju ustvari priču o novom produžavanju života onoj politici koja odbija da se suoči sa sopstvenom prošlošću i koja tu prošlost radije zaboravlja. Čitam u beogradskim novinama komentare koji zadovoljno naglašavaju da je Rusija ponovo rekla "njet" planu za neovisnost Kosova. Nisam siguran da je dobro za bilo koju državu, pa ni za Srbiju, da ovisi o bilo čijem "NO" ili "NJET." Rusko NJET neće spriječiti neovisnost, nego će, ako "njet" uopće i bude, tek odložiti odlazak Kosova. Šest mjeseci? Godinu dana? kakva je razlika? Zato tu Srbija ne može biti na dobitku u nijednoj varijanti, dapače, gubitnik je u svakoj. Jedina njena dobitnička karta jeste okretanje ka Evropi kao što su se već svi Europljani i opredjelili. Nema nijedne jedine države čiji građani ne jure ka Evropi ako već u njoj nisu. Svi - osim Srbije.
Imam jednog prijatelja Albanca koji živi u Pragu. Nedavno je htio produžiti putovnicu u Ambasadi Srbije. Prije dvije-tri godine tamo je zatražio i dobio državljanstvo za svoje tek rođeno dijete. Sad je djetetu putovnica istekla i valjalo je produžiti.
"Imate li uvjerenje o državljanstvu?" – bio je pitan.
"Nemam – ova je ambasada dala državljanstvo djetetu prije dvije godine!"
"Izvod iz matične knjige rođenih?"
"Imam, ali Češko, dijete je ovdje rođeno."
I onda instrukcija:
"Morate ići u Prištinu i nabaviti uvjerenja i onda doći da se produži pasoš."
Šta mu je drugo preostalo, nego put pod noge. Nekako se dogodilo da sam prije njega ja išao u bosanskohercegovačku ambasadu da produžim putovnicu.
"Treba li uvjerenje o državljanstvu" – pitam.
"Ne treba, već imate pasoš i uvjerenje ste već jednom donijeli."
"Treba li izvod iz matične knjige rođenih?"
"Ne treba, imamo sve podatke o mogućim promjenama u kompjuteru, treba samo slika, takse, stari pasoš i potpisan zahtjev"
Moja je nova bosanskohercegovačka putovnica bila gotova za dva dana. Moj prijatelj Albanac još "putuje."
Email me Nenad Pejic
Nisam otada bio na Kosovu, ali znam da je Kosovo napredovalo od jedne od glavnih srpskih tema do glavne srpske teme. Ostale glavne teme su u međuvremenu otišle svojim putem. Svijet se trudio da razgovara sa liderima Srbije ali je sa svakim razgovorom Srbija odlažila korak dalje ka sukobu i ratu i korak bliže – svojoj državnoj samoći. Čak i Radikali danas više ne pjevaju "ko to kaže ko to laže Srbija je mala...."
Svijet se trudio da politikom "štapa i šargarepe" utječe na razvoj događaja u Srbiji. Najprije je nudio, najdirektnije na Brijunima valjda negdje početkom 1991., četiri milijarde dolara i ubrzani pristup Evropskoj uniji. Najglasnije NE je bilo Miloševićevo. Pa su došli ratovi i prošli ratovi, pa je pao Milošević i svijet se obradovao Đinđiću. Onda su ga ubili i zaustavili Srbiju. Onda je EU rekla, poodavno, da će otvaranjem pregovora sa Srbijom ojačati demokratske snage. Nisu ništa ojačali – Radikali su pobijedili. Onda su došli novi izbori pa su rekli da će rasprava o Ahtisarijevom planu o Kosovu biti odložena za vrijeme poslije izbora da ne oslabe demokratske snage. Opet su pobjedili Radikali. Onda su rekli da će čekati da se formira Vlada pa će se onda raspravljati u Savjetu sigurnosti o neovisnosti Kosova. Onda su se uplašili kad je Nikolić izabran za predsjednika Parlamenta, pa su brzo dali izjave o prekidu razgovora sa Srbijom. Nikolić je nakon dva dana smijenjen, Vlada je formirana bukvalno pola sata prije isteka ustavnog roka. Rekoše da se demokratska Srbija osvijestila! Lideri Evropske unije su odahnuli, Kostunica je uspješno poručio: ako nećete mene – eto vam Nikolića! Ako nećete mene – eto vam Šešelj. Igrao je istu igru Milošević. Odmah su obećani novi pregovori. Sve mi se čini da je Beograd uspješno odigrao ovu rundu. Ista se igra nastavlja. Jučer je ministar spoljnih poslova Srbije izjavio da je Beograd "spreman da razmotri bilo koju vrstu autonomije koja može voditi i do samoupravljanja naše južne provincije." To je, dakle, ista pozicija kao i u propalim pregovorima.
Hajde da pretpostavimo da Kosovo postaje dio Srbije (nemoguće, ali samo pretpostavke radi) šta to Srbija može Kosovu ponuditi? Tamo živi gotovo 25% njenog stanovništva – a još nikom na pamet nije palo da Albanski tretira makar polu-ravnopravno sa srpskim. Da li je ikom palo na pamet da se izvini Albancima za ono što im je rađeno neposredno prije NATO napada, 1999. godine, kada je srpska nacionalističko-ratna mašinerija istjerala sa Kosova 800.000 Albanaca? Da li su mediji u Srbiji, a na njih Vlada ima jak utjecaj, učinili makar i polukorak u pravcu uređivačke politike koja vodi dijalogu? Ima na beogradskoj televiziji PINK jedna "humoristička" serija zvana "Kursadžije" gdje se Albanac zove AJDEMI POPUŠI. Da li iko reagira na ovaj jezik mržnje? Ne, u Srbiji se smiju. Srbija se prema Albancima uvijek odnosila kao prema "njima" i nikad ih nije tretirala kao "naše". Čak i prošli tjedan, Vojislav Koštunica tretira Albance kao neke građane koji ne pripadaju Srbiji. On kaže da "Amerika mora da pronađe drugi način za ispoljavanje svoje naklonosti i ljubavi prema Albancima, umesto što ih daruje srpskim teritorijama." Kako su te teritorije "srpske", zar nisu i to i teritorije onih 90% Albanaca koje tamo žive?
“The Economist” nedavno piše da se rješenje o neovisnosti Kosova odlaže jer su u prosincu parlamentarni izbori u Rusiji!! Pa onda dolaze predsjednički izbori u Rusiji u ožujku. Osobno sumnjam da Kosovo ima bilo kakve veze sa izborima u Rusiji. Bojim se da oni koji kupuju tu priču kupuju ustvari priču o novom produžavanju života onoj politici koja odbija da se suoči sa sopstvenom prošlošću i koja tu prošlost radije zaboravlja. Čitam u beogradskim novinama komentare koji zadovoljno naglašavaju da je Rusija ponovo rekla "njet" planu za neovisnost Kosova. Nisam siguran da je dobro za bilo koju državu, pa ni za Srbiju, da ovisi o bilo čijem "NO" ili "NJET." Rusko NJET neće spriječiti neovisnost, nego će, ako "njet" uopće i bude, tek odložiti odlazak Kosova. Šest mjeseci? Godinu dana? kakva je razlika? Zato tu Srbija ne može biti na dobitku u nijednoj varijanti, dapače, gubitnik je u svakoj. Jedina njena dobitnička karta jeste okretanje ka Evropi kao što su se već svi Europljani i opredjelili. Nema nijedne jedine države čiji građani ne jure ka Evropi ako već u njoj nisu. Svi - osim Srbije.
Imam jednog prijatelja Albanca koji živi u Pragu. Nedavno je htio produžiti putovnicu u Ambasadi Srbije. Prije dvije-tri godine tamo je zatražio i dobio državljanstvo za svoje tek rođeno dijete. Sad je djetetu putovnica istekla i valjalo je produžiti.
"Imate li uvjerenje o državljanstvu?" – bio je pitan.
"Nemam – ova je ambasada dala državljanstvo djetetu prije dvije godine!"
"Izvod iz matične knjige rođenih?"
"Imam, ali Češko, dijete je ovdje rođeno."
I onda instrukcija:
"Morate ići u Prištinu i nabaviti uvjerenja i onda doći da se produži pasoš."
Šta mu je drugo preostalo, nego put pod noge. Nekako se dogodilo da sam prije njega ja išao u bosanskohercegovačku ambasadu da produžim putovnicu.
"Treba li uvjerenje o državljanstvu" – pitam.
"Ne treba, već imate pasoš i uvjerenje ste već jednom donijeli."
"Treba li izvod iz matične knjige rođenih?"
"Ne treba, imamo sve podatke o mogućim promjenama u kompjuteru, treba samo slika, takse, stari pasoš i potpisan zahtjev"
Moja je nova bosanskohercegovačka putovnica bila gotova za dva dana. Moj prijatelj Albanac još "putuje."
Email me Nenad Pejic