Dostupni linkovi

Web Caffee: Veća im je nadmorska visina


Danas se sa međugorske tromeđe ne ide u Njemačku, ali tu sada stoje neki drugi ljudi – Bosanci. Svaki put kad prođem, a prolazim često, vidim oko 50-60 i mladih i onih u "najboljim godinama" kako čekaju da nekom zatrebaju. Ne vidjeh nijednoga sa stomačićem, a kamoli stomakom. Ćute. Čim se neko auto zaustavi skupi se grupa njih da vidi da li im se posrećilo da nađu neki posao. I ne otimaju se previše. Ne smiju si dozvoliti ni stid što sada stoje na tromeđi bez posla. Prepustili se. Svejedno im. Ima čovjek utisak, pogrešan naravno, da im i do posla nije. Kad pada kiša, niko nema kišobran. Naslone se uza zid i trpe. Kad duva vjetar – stisnu se jedan uz drugog. Puše. Ne žive nego životare. Ne planiraju duže od danas, niti imaju volje da pamte duže od jučer. Čekaju. Rade sve i "stručnjaci" su za sve. Dnevnica im od 6 konvertibilnih maraka ako rade duže, a ponekad doguraju i do 10 ako rade manje. "Nema bolan u nas posla. Dođeš ovdje, nešto zaradiš da preživiš, ako možeš kući poslati šta god – dobro je." Među njima ima i onih koji su uspjeli. Ima jedan Husein koji radi po Hercegovini i Hrvatskoj. Ima sve papire i radi sve poslove. Svi ga znaju – po poštenju - pa mu se poštenjem i vraća. Spreman je i da mu se plaća na rate – samo da mu ljudi i mašine ne stoje prazni. Otimaju se za njega.

Čitao sam izvode iz bosanskohercegovačkog tiska. Čudi me kako već 12 godina nakon rata po novinama opet dominira ista tema – treći entitet, federalizacija, unitarna Bosna. Zavisi ko o tome priča iz kojeg nacionalnog ugla.

Kakve to sad veze imaju oni muslimani sa međugorske tromeđe i rasprava o entitetima u BiH tisku?

Pričam sa prijateljima u kavani DUBROVNIK o toj slici desetina mladih ljudi koji čekaju posao. "Sad ti je valjda jasno – reče mi Rudo – što ovdje nikom ne pada na pamet da prihvati Bosnu. Šta će nam? Ne treba nam kao država jer jednu već imamo - i to bolju. Ovdje su plaće bolje; škole su bolje nego u Bosni. I čistije je. I voda je bolja. Djecu svakako šaljemo na sveučilište u Zagreb. Ne gledamo BiH TV jer je HTV bolji. I putovi su ovdje bolje nego u Bosni."

"I vrijeme je ovdje bolje" – ubacuje se Pero.

"Jedino što nam od Bosne treba, tužno je reći ali je tako, su oni tamo na tromeđi. Treba nam radna snaga. Žao mi ljudi – ali im ne mogu pomoći."

“Znaš li ti Pejiću šta je u Bosni bolje? Šta je tamo veće nego ovdje?" – pita me Rudo.

"???"

"Veća im nadmorska visina, eto samo su u tome bolji od nas!"

Ćutim i zamislim se. Da li pred ovom surovom istinom padaju sve priče o bosanskohercegovačkom državnom uređenju, o entitetima, o federaciji, o unitarnoj Bosni? Hercegovina, ona zapadna, je od Bosne toliko već daleko otišla da joj povratka i nema. Kad god dođem ovdje vidim par novih hotela ili pansiona. Hercegovci su u BiH samo zato što im ne daju u Hrvatsku. I možda je pravo pitanje drugačije, možda bi Bosna umjesto političkih parola mogla sama sebi da postavi to pitanje: Šta to Bosna može ponuditi Hercegovini i prigrliti je?

Plaće? Škole? Posao? Budućnost? Državu? Nadu? Evropu? Bolnice? Bojim se da Bosna nema ništa ponuditi Hercegovini. Kad bi se dao tako iskren odgovor možda ni parola više ne bi bilo.

Jedan od mojih sugovornika ide za Sarajevo redovno. I prodaje vino. Drugi tu i tamo ode na skijanje na Jahorinu i to ako ne želi na Kupres. Treći i ne ide po travnički sir – donesu mu ga. Avionima lete u svijet iz Splita, Dubrovnika ili Zagreba.

Oni u stvari u Bosnu i ne idu, oni kroz Bosnu prolaze. A sve mi se čini da ni Bosna još samu sebe nije srela.

Email me Nenad Pejic
XS
SM
MD
LG