Dostupni linkovi

logo-print

Ljudi iz rubrike "ostali"


Sabina CABARAVDIC (Marija ARNAUTOVIC, Gëzim BAXHAKU, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Nebojša BUGARINOVIC, Biljana JOVICEVIC)

Prema posljednjem popisu stanovništva, u Hrvatskoj, u kategoriju ostalih je uvršteno oko 100.000 građana (2,5 ukupnog stanovništva). Većina ih na upit od narodnosti nije napisala ništa, dio se izjasnio po regionalnoj pripadnosti, još uvijek ima Jugoslavena, a zabilježeno je i nekoliko «Eskima», «Hotentota», «Avara», pa čak i «Pingvina» i «Nojeva».

Bez obzira kako je tko i zašto uvršten u rubriku – ostali, riječ je o postotku koji nije zanemariv i o ljudima kojima se u datom trenutku sasvim sigurno krši jedan aspekt ljudskih prava, ističe donedavni predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora dr. Žarko Puhovski, profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu:

«Oni su ispod nule, tako da kažem, s obzirom da se uvriježilo, u praksi prihvatilo, u Ustavu, Ustavnom zakonu i podzakonskim aktima, u javnosti, da se neka prava ostvaruju kao konzekvence pripadnosti kolektivu. Ti ljudi ta prava naprosto nemaju. Oni su amputirani, invalidirani za jedan aspekt prava koji ne mora biti bitan, ali može biti jako važan. »

Ljudi iz rubrike – ostali, pojašnjava Puhovski, imaju u Hrvatskoj manja prava od prava nacionalnih manjina, koja su, barem zakonski, dobro regulirana:

«Ima ozbiljnih poteškoća u realiziranju prava manjina, ali barem načelno ta prava više nisu sporna. Međutim, prava pojedinaca koji ne pripadaju nekim, manjinski priznatim, etničkim i drugim skupinama su, dakako, i dalje ozbiljno reducirana, odnosno oni nemaju – ponavljam – neka od prava koja se drugima priznaju, bilo zato što se i dalje smatraju Jugoslavenima, što je izrazito nepopularno, ili zato što se, naprosto, ne žele, iz različitih razloga, od obiteljskih do političkih, odrediti kao pripadnici neke manjine.»

Takve su osobe manje politički angažirane. A ako i jesu, kaže Puhovski, nema ih na važnijim političkim funkcijama:

«Ni u jednom sazivu parlamenta, ni u jednoj vladi, nije bio nitko tko bi se upisivao kao – ostali. Ne možemo ih sresti na službenim pozicijama ili funkcijama u zajednici, a ima ih, po popisu stanovništva, oko 2,5 posto, što nije zanemariv broj.»

Postoje, dakle, ljudi koji misle drugačije. Ko su oni – pokušava objasniti profesor sociologije Srđa Vukadinović:

«Svi ti koji su se opredjeljivali kao ostali su zapravo oni pojedinci koji se zalažu za interkulturalni model društva. Znači, pojedinci koji neće da prihvate samo kulturološke jednostranosti jednog naciona, bez obzira pripadali oni tome ili ne po rođenju ili po nekim tradicijskim svojstvima. Jer, danas se smatra se da je osnovno obilježje pripadnosti nekoj naciji zapravo svijest o pripadnosti toj naciji, a ne neka tradicijska svojstva, koja mogu biti bitna, ali ne toliko značajna. Znači, to su oni pojedinci koji se upravo zalažu i koju upravo nastoje da tvore jedan model društva 21. vijeka, a to je interkulturalni model, u kome postoji to prožimanje različitosti. U kome dolazi ne samo do toga da poznajemo da postoje oni različiti, nego dolazi do razmjena kultura i stilova života svih tih pojedinaca.»

Lore … Stock, ugledna je pulska odvjetnica. Ona je nezavisna zastupnica u Gradskom vijeću grada Pule i upravo je jedna iz rubrike – ostali. Za naš program pojašnjava zašto je to odabrala:

«Ja sam Hrvatica. Ako govorimo o nekakvoj nacionalnoj pripadnosti, ja sam se uvijek, cijeli život izjašnjavala kao Hrvatica, do popisa 1991. godine. I nikad nisam imala nikakvih problema zato što se izjašnjavam kao Hrvatica. Studirala sam u Zagrebu i u indeksu sam upisala da sam Hrvatica. Dakle, nisam nikad bila nacionalno opterećena. Međutim, iz pobune prema tom prebrojavanju tih krvnih zrnaca, odnosno laži da se nije moglo u Hrvatskoj nacionalno izraziti kao Hrvati i biti Hrvatom, što su notorne laži, ja sam se 1991. godine prvi put zapravo izjasnila po regionalnoj pripadnosti, dakle kao Istrijanka. Dakle, iz jednostavne pobune prema lažima, svjesna onoga čemu takvo insistiranje na krvnim zrncima vodi. Protiv toga sam se cijelim svojim bićem bunila i jedan od načina pobune je bilo upravo to regionalno izjašnjavanje.»

I u zadnjem popisu stanovništva, odvjetnica Stock se izjasnila kao Istrijanka, tako je i dalje ostala u rubrici – ostali:

«Međutim, činjenica jeste da ti ljudi koji se iz raznoraznih razloga regionalno izjašnjavaju ili koji se izjašnjavaju kao ostali ili kao neopredijeljeni ili koji ne žele iznijeti svoju nacionalnu pripadnost, nemaju nikakve mogućnosti da to izraze, odnosno da izraze zbog čega su se tako izjasnili. Kad sačinjavate izbornu listu, recimo, traži se i nacionalnost kandidata. Pa šta koga briga da li sam ja Hrvat, da li sam Talijan, da li sam Čeh ili ne znam šta. Ta moja pobuna je bila iz razloga jer smatram da je nacionalna pripadnost i narodna pripadnost osobna stvar i iz stoga ne smijem niti izvlačiti koristi, ali, bogami, niti imati štete.»

Osobno, zbog takvog izjašnjavanja, nije imala problema, iako je politički angažirana i sa svojom je Nezavisnom listom više puta osvajala mandate u Gradskom vijeću Pule:

«Meni se ne usuđuju praviti probleme. Međutim, ja nisam tipičan predstavnik, da tako kažem. Uvijek sam se borila za nekakva prava i nekakve slobode, pa tako ni u tom segmentu nisam gušena zbog toga. Ali poudano znam, jer su mi ljudi dolazili, da u MUP-u nisu dozvoljavali takav upis.»

Branislava Memon živi u Banjaluci i takođe pripada ostalima. Ona se osobno osjeća kao Jugoslavenka, što objašnjava:

«To je za mene čisto subjektivni osjećaj, jer sve ono što nam je aktom rođenja dato, dakle i nacionalna pripadnost i boja kose i boja očiju, sasvim je nešto slučajno, što samo po sebi nema neki ni pozitivan, ni negativan vrijednosni predznak. Bitno je ono što smo sami u životu birali. Tako da ja to svoje jugoslavenstvo i sada njegujem i volim.»

Na posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini 1990. godine, Branislava se nije mogla izjasniti kao Jugoslovenka:

«Ja sam tada radila u jednoj velikoj firmi u Banjaluci i izjasnila sam se kao Jugoslovenka. Moj direktor me je pozvao i rekao da je to nemoguće i šta ja foliram, zašto se ne izjasnim kao Srpkinja. Ja sam mu rekla da sam se uvijek osjećala kao Jugoslovenka i da ne bih htjela da se izjašnjavam kao Srpkinja. Međutim, rekao mi je da ne mogu da se izjasnim kao Jugoslovenka, već jedino kao – ostali. Tako da sam se izjasnila kao ,ostala**. I ostala sam ,Ostala**.»

U periodu devedesetih godina prošlog stoljeća Balkan je obilježilo nacionalno buđenje i sve bi bilo u redu da se nije završilo u krvavom ratu. Ali nećemo danas o tome, nego o onima koji nisu pristali na prebrojavanje krvnih zrnaca. Neko će, naravno, reći da su u pitanju nacionalno neosviješteni, oni koji ne znaju kome i gdje pripadaju. Drugi će ih proglasiti individualcima. Kako god bilo, živi su i prisutni. Pitanje je, naravno, kakav im je položaj u današnjim, izrazito nacionalnim državama. Dr. Vukadinović:

«Kada se u jednom urušenom, tranzicijskom društvu, kakvo je ex-jugoslovensko, nađu takvi pojedinci koji jasno ne izraze svoju pripadnost određenim nacionalnim skupinama, onda postoji jedna diskreditacija, prije svega u političkom smislu, a iz tog političkog smisla proizilaze i ostale diskreditacije, i u stručnom smislu i u nekim drugim oblicima života i angažovanja. Znači, oni koji se izjašnjavaju kao ostali, nisu dospjeli bukvalno nigdje. Oni, ukoliko hoće da postignu neku svoju političku promociju, nikako ne mogu. Mogu možda samo u nekim oblastima. Recimo u BiH postoji ta kategorija ostalih čije se prisustvo traži u pojedinim političkim i drugim forumima. Ali u ostalim državama nastalim na teritoriji ex-Jugoslavije to nije tako riješeno u izbornom zakonodavstvu pojedinci koji se izjašnjavaju kao ostali mogu da zauzmu neki politički položaj. Ako hoće da zauzmu neku svoju promociju u hijerarhiji društvenih položaja, moraju da se opredijele za pripadnost nekom nacionu ili da nastupaju kao nezavisni kandidati; tako je, međutim, jako teško proći. Ljudi koji se teško mire s tim da se svrstaju u takve, jednostrane, jednonacionalne torove, shvataju jednu neumitnost vremena koje ide i koje sigurno traži jedan interkulturalni model. Oni su zagovornici tog modela, ali, vjerovatno, njihova politička i stručna karijera i politička i stručna budućnost itekako trpe zbog jednog takvog, principijelnog stava. Jer, sigurno možemo reći da oni koji se izjašnjavaju kao ostali prije svega imaju jedan veoma jasan i moralan stav i kada je u pitanju i nacionalno pitanje i kada je u pitanju i političko pitanje, a prije svega imaju jedan visoko moralan stav prema sebi.»

Vladajuće strukture u balkanskim državama uglavnom tvrde da ostali nisu diskriminirani. Evo i primjera. Hrvatska:

Predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava Furio Radin smatra da bi kategoriju ostalih, koja je po brojnosti čak na trećem mjestu, odmah iza Hrvata i Srba, trebalo, ipak, raščlaniti. Smatra da je za ovakvu skupinu, od «Pingvina» do Jugoslavena ili Istrijana, teško moguća pozitivna diskriminacija:

«Kategorija ostalih je zapravo oduvijek bila jedna od najproblematičnijih kategorija, jer je sažeta od zbroja svih ostalih kategorija i kao takva ona nije pogodna da se tretira niti kao nacionalna manjina, niti kao posebna grupa, bez obzira koliko je ona velika. Treba vidjeti koje su osnovne kategorije.»

Radin kaže da saborskom Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina nije poznat nijedan slučaj diskriminacije zbog takvog izjašnjavanja:

«Mi nismo imali takve slučajeve. Barem se nama nisu javili. Barem po toj kategoriji ostalih. S druge strane, ja nemam takvo iskustvo i iz razloga što ljudi koji se tako osjećaju to ne naglašavaju, svjesni toga da ako nisi pripadnik jedne nacionalnosti, pogotovo većinske nacionalnosti, onda nailaziš na moguće probleme u karijeri.»

Bosna i Hercegovina je po svemu, pa i po ovom pitanju, specifična zemlja. Sama činjenica da su konstitutivna čak tri naroda ostavlja prostor za šarolikost u rubrici ostalih.

Poslanik u Parlamentu Federacije BiH Igor Rajner, piše se kao Bosanac. U Bosni i Hercegovini, i Bosanci su pod kategorijom – ostali:

«Tako se izjašnjavam od rata naovamo. Prije rata sam bio Jugosloven. Moram reći da nemam apsolutno nikakvih administrativnih problema. Činjenica je da u ovoj Bosni i Hercegovini, sve one koji nisu konstitutivni dočekuju sa manje-više simpatijama i nisam čuo da je iko ko se nije izjasnio da pripada jednom od konstitutivnih naroda imao ikakvih problema.»

Mostarac Veselin Gatalo za sebe kaže da je Hercegovac:

«Čovjek ima puno subidentita. Jedan je recimo Hercegovac, drugi je recimo Evropljanin, treći je bijelac… Ne bih se odrekao nijednog. Utjerivati tuđu pamet u svoju glavu, tu nema nigdje veze. Čovjek se neće odreći nijedne svoje dimenzije. U zemlje ne vjerujem. Životni vijek jedne zemlje na ovom prostoru je pet do 50 godina. Ali je činjenica da ćemo mi, bez obzira šta se desilo, ostati Bosanci, ostati Hercegovci, ostati Dalmatinci, ostati Crnogorci… Ostaće nam, znači, nacija i regija.»

Igor Rajner navodi da mu je to što se izjašnjava kao – ostali pomoglo u političkom angažmanu:

«Naime, vi znate da postoje kvote u Domu naroda Federacije BiH, među kojima je i kvota – ostali. I ja sam delegat u Domu naroda otkako Dom naroda postoji. Vrlo je upitno da li bih ja to bio da se izjašnjavam kao pripadnik jednog od konstitutivnih naroda.»

Profesore Vukadinoviću, kako biste protumačili činjenicu da nekoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini i ko se ne želi opredijeliti ni kao Bošnjak, ni kao Hrvat, ni kao Srbin, a odlazi u Hrvatsku ili u Srbiju – uzeću samo ta dva primjera – i prijavljuje se tamo po bilo kojem osnovu, radnom ili se vjenčava ili bilo šta, u rubrikama u tim državama neće da priznaju kao Bosanca ili Bosanku, već ga tjeraju da se izjasni ili kao Srbin ili kao Hrvat ili kao Bošnjak?

«To se upravo sada u Bosni dešava, da se ljudi koji se u BiH izjašnjavaju kao ostali, dakle ne kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda, pišu kao Bosanci i Hercegovci. Zapravo i neke političke stranke u BiH to zagovaraju. Međutim, to određenje ne postoji u nekim drugim popisima stanovništva. Međutim, to je jedna realnost. Realnost je da neko ko se izjašnjava kao Bosanac ili Hrcegovac sutra bude prihvaćen u nekoj drugoj državi, jer će to sigurno biti i osnovni zahtjev u pristupu Evropskoj uniji, a taj osnovni zahtjev s ogleda prije svega u poštovanju osnovnih ljudskih prava, a jedno od osnovnih ljudskih prava je i pravo na nacionalnost. Znači, pravo na nacionalnost nije, u modernom poimanju nacije, nešto što je vezano za državu iz koje je neko došao, ni za neku tradiciju gdje je rođen, ni za podneblje gdje je rođen, ni za religijski krug kojem pripada, nego prije svega njegovo svjesno određenje, svjesno opredjeljenje da pripada nekoj naciji. Da se razumijemo, ako imamo tri pojedinca koji se izjašnjavaju kao Bosanci ili Hercegovci, sigurno da ne možemo reći da je konstituisana bosanskohercegovačka nacija. Ali ako imamo koju hiljadu pojedinaca koji se izjašnjavaju kao Bosanci ili Hercegovci, onda je to jedna neminovnost. Prema tome, konstituisanje svih tih posebnosti iz onoga što proističe iz te kategorije ostalih, znači konstituisanje tih nacionalnih grupacija prema svijesti pojedinaca koji misle da im pripadaju, jedna je neminovnost.»

U Srbiji, nešto više od 100.000 ljudi potpada pod grupu ostalih i neopredijeljenih. O njihovom položaju, problemima i specifičnim interesima Razgovarali smo s Petrom Antićem, direktorom Centra za prava manjina.

ANTIĆ: Prema zvaničnoj statistici, ostalih ima registrovanih 11.711. Ali pored toga postoje i nedeklarisani, a njih ima mnogo više. Nedeklarisane su one osobe koje su možda anacionalne ili koje uopšte ne žele da se deklarišu.

RSE: Da li Vaš Centar za prava manjina beleži neke njihove probleme?

ANTIĆ: Jedna zajednica koja se tretira kao ostali ne može imati neke povrede ljudskih prava koje se tiču individualnih ljudskih prava. Oni ne mogu ostvarivati kolektivna prava, jer se zapravo radi o ostalima. Zakon nacionalnim manjinama reguliše prava kao što su pravo na obrazovanje, na jezik, pravo na informisanje, kulturu… Ne radi se nikako o građanskim, individualnim pravima i nikako ne mogu da budu ugroženi zato što se nisu izjasnili kao Srbi ili pripadnici bilo kojeg drugog naroda.

RSE: Da li beležite da se, možda, oni politički organizuju ili se radi o mahom apolitičnim osobama?

ANTIĆ: Koliko znam, ne postoji neka jaka organizovanost. Prvo, po zvaničnoj statistici ima jako malo onih koji se izjašnjavaju kao ostali. Osim toga, ako se radi o kolektivnim pravima, ne bi ni postojala mogućnost za ostvarivanje nekih kolektivnih prava ukoliko se radi o kulturnim, jezičkim specifičnostima. Nema ni potrebe za tako nešto. Jedino što je potrebno je razvijanje građanske ideje države u Srbiji i razdvajanje nacije od države.

U ukupnom stanovništvu Crne Gore, u rubrici – ostali, stoji 1,25 posto. U državi u kojoj se u aktuelnoj raspravi o novom ustavu vodi žestoka polemika o tome koje sve mehanizme zaštite treba ugraditi za prepoznatljive manjinske zajednice u Crnoj Gori, o specifičnim pravima grupacije koja se na popisnim listama vodi kao – ostali, za sada nema niti riječi.

Tradicionalno je u Crnoj Gori još uvijek gotovo zanemarljivo mali procent onih koji se na popisu nacionalno izjašnjavaju kao ostali. Jednako kako je specifična po tome da su ostali gotovo na nivou statističke greške, Crna Gora je specifična i po tome da se na posljednjem popisu pokazalo da nema dominantno većinskog naroda. Prema podacima iz 2003. godine, Crnogoraca je nešto malo preko 40 odsto, Srba 30 odsto, Bošnjaka 9,5 odsto, Muslimana nešto preko 4,0 procenta, Albanca 7,9 odsto, Hrvata 1,0 odsto, a Roma 0,43 procenta. U ostale, za razliku od popisa iz 1991. godine, sada spadaju Jugosloveni, nekada brojna grupacija, kao i Egipćani, «Bušmani», «Eskimi» i slično, kako se sve nacionalno izjašnjavaju pojedini građani. Takođe, tradicionalno, djeca iz mješovitih brakova, nacionalno se izjašnjavaju po naciji jednog ili drugog roditelja, češće, jer je riječ o Crnoj Gori – po ocu. Iako je broj u rubrici ostalih za sada zanemarljiv, imajući u vidu da se izvjestan broj stranaca nastanjuje u Crnu Goru posljednjih godina, posebnoj na crnogorskoj obali i posebno Rusi čija su djeca već počela školovanje u Crnoj Gori, broj ostalih će se na nekom novom popisu, po svemu sudeći, povećati.

I na samom kraju, područje Zapadnog Balkana, u kojem je još uvijek sve na čekanju, pa tako i razrješenje položaja onih koji se ne osjećaju pripadnicima ni većinskog naroda, ni manjina. Kosovo i Gzim Badžaku:

Na Kosovu od 1981.godine nije bilo popisa stanovništva na kojem su učestvovali svi njeni građani. Godine 1991., tadašnje srpske vlasti na Kosovu su organizovale popis stanovništva koji su u celini bojkotovali Albanci ili drugi pripadnici manjina. Već dve godine se na Kosovu govori o novom popisu stanovništva i u Zavodu za statistiku Kosova se, kako kažu, intenzivno pripremaju za izvođenje ove, izuzetno komplikovane, statističke operacije. Inače, u pripremama za popis i na osnovu obrazaca koji su korišćeni u dva probna popisa, održana tokom ove i prošle godine, u delu gde se govori o nacionalnoj pripadnosti, nema rubrike – ostali, iako su kao mogućnost izjašnjavanja, pored pripadnika zajednica koje žive na Kosovu, spomenute i mnoge druge zajednice, koje ne žive, niti su ikada živele na Kosovu.

Pitanje ljudi koji se na području Zapadnog Balkana izjašnjavaju kao ostali, još je jedan od primjera na kojem je očito da su tamošnje države još daleko od onoga što nazivamo – razvijenim demokratskim društvom. O tome profesor Vukadinović kaže:

«U demokratskom društvu vi samo iskazujete svoju pripadnost i nema nikakvog komentara. U nedemokratskom ili parademokratskom društvu vi debelo dokazujete svoju nacionalnu pripadnost. Imamo danas dosta slučajeva da pripadnici nekih nacija koje se smatraju mnogo tradicionalnijim i mnogo starijim, trebaju da dokazuju svoju pripadnost toj naciji i treba im dosta nekakvih fakata i dokumenata da bi dokazali. Ako političke elite teže, a po svoj prilici teže ili makar pričaju o nekoj demokratskoj strukturi, onda u toj demokratskoj strukturi i u društvu koje će se konstituisati i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji i u Crnoj Gori, nema mjesta tome da neko dokazuje svoju nacionalnu pripadnost, kao što je ne dokazuje ni u Njemačkoj, ni u Americi, ni u Engleskoj, nego je samo iskazuje i poslije toga se stavlja tačka, nema nikakve zapete, ovog ili onoga, objašnjenja da smo to ili da nismo to.»
XS
SM
MD
LG