Dostupni linkovi

logo-print

Web Caffee: 100 miliona žrtava komunizma


Vidim začuđena lica oko sebe. "Ako nekom kažete svaki sat da ga volite – počeće vas mrziti nakon 24 sata." – pokušavao sam objasniti. Nije pomoglo. Taman kad sam pomislio da sam "obrao bostan" sa protivljenjem jednoj "patriotskoj" ideji da svake vijesti počnu špicom "Druže Tito mi ti se kunemo..." priskočila mi je u pomoć Vesna Dugonjić i složila se samnom. Tako moj stav nije mogao biti proglašen "neprijateljskim" ili dobiti bilo kakvu drugu etiketu (ako je to iko i htio) jer ga je imala i Vesna Dugonjić. Kćerka Rate Dugonjića, poznatog "revolucionara", imala je obiteljski pedigre i niko joj nije mogao prišiti "anti-komunističku" etiketu.

Na sve ovo me podsjetila jučerašnja vijest da je sinoć u Washingtonu otvoren spomenik žrtvama komunizma. Ta je ideologija odgovorna za smrt oko 100 miliona ljudi – od Staljinovih logora, kineskih trgova, vijetnamskih čistki, do žrtava u Sjevernoj Koreji, Kambodži, Africi, Afganistanu, istočnoj Evropi i – Jugoslaviji naravno. Nismo u to doba znali za razne Gole Otoke, još manje za ubijanje tisuća civila u Blajburgu naprimjer. Tek sam nedavno saznao da u zapadnoj Hercegovini teško da ima kuće iz koje neko u Blajburgu nije stradao!! Nas su novinare tretirali kao "društveno-političke radnike" i dugo smo mislili da smo na bastionu odbrane domovine. Štrajkovi su postojali – ali se dugo o njima nije pisalo, a dobrim dijelom ni znalo. I novinari su vjerovali u svoje sopstvene izvještaje!!

Komunizam je bio VJERA, do te mjere vjera da je spriječavala slobodan način razmišljanja. Kao i svaka druga vjera imao je i vjernike i svećenike. Točno je, naravno, da će te tvoj partner zamrziti ako mu svakih pet minuta kažeš da ga (je) voliš. Isto je i sa spomenutom pjesmom. Svi bi je zamrzili. Ali – VJERA to nije vidjela. Moje kolege, od prvog do zadnjeg ozbiljni ljudi sa profesionalnim autoritetom – to nisu odmah vidjele. Svaka ideologija, pa i komunistička, ne trpi izazov, ne trpi činjenice. Ako su činjenice loše po ideologiju – tim gore po činjenice.

Bilo je to vrijeme kada je važilo pravilo da "svaki izvještaj mora završavati sa zaključkom", danas znam da izvještaj završava tamo gdje završava vijest; bilo je to vrijeme kada se radilo do tri popodne i kada smo "znali" da na zapadu kapitalisti "eksploatiraju radničku klasu koja radi do šest" pa ona, radnička klasa, "umorna nema snage da se buni" – učili su nas - ja danas radim do šest popodne i baš mi je drago što me kapitalisti "eksploatiraju"; bilo je to vrijeme kad su izbori bili "organizirani" i kad su svi glasali za – isto, kada se ustvari nije ni biralo; bilo je to vrijeme kad se tajno vjenčavalo u crkvama i kad je hodža dolazio tajno u kuću; kad su se raspisivali samodoprinosi i kad je narod bio "visoko svjestan"; "imas kuću vrati stan" – pričali su, a danas su najuspješniji oni koji imaju i jedno i drugo; nesvrstani su bili moralni pobjednici svijeta – dok kasnije nismo naučili da su neki od njih bili i lideri u ubijanju, torturi, kriminalu.

Vodile su se političke "akcije", sve je išlo iz jedne u drugu kampanju. Sve je bilo na jednom čovjeku i jednoj partiji, a ne na insitucijama, nisu jačane institucije nego jedan čovjek i jedna partija. Koliko se god pričalo kako je država jaka ona je u stvari bila toliko slaba da se nije mogla ni demokratizirati. Tek da podsjetim – nije bila jaka čak ni toliko da ima izbore. Kad je komunizam pao imali smo izbore - ali samo po tadašnjim republikama, na niovu nekadašnje države. Niko ih nije htio na nivou države jer većina nije ni htjela takvu državu. Ona je nestala prije nego što se raspala.

Čim je taj jedan čovjek otišao – sve je otišlo sa njim. Tada smo shvatili da je sve u čemu smo živjeli bila – laž. Umjesto bratstva i jedinstva – odmah su otvoreni prašnjavi kovčezi mrznje i počeli smo ratovati; društvena svojina se pokazala potpuno neefikasnim instrumentom; JNA je umjesto "stuba sistema" dokazala da nije ni armija, ni narodna a još manje jugoslavenska. Čak su i oni komunizmu najvjerniji novinari preko noći postali nacionalisti. Jedan koji je bio zadužen da hrvatske nacionaliste u komunizmu zove "ustašama" hvalio se svojim poslodavcima u HDZ-u kako je "jedini imao hrabrosti da ih nazove pravim imenom." Jedan drugi koji je trčao u CK po svoje mišljenje – nije se promijenio, samo je sada počeo trčati u zgradu SDS-a! Čitava plejada komunista je zauzela prve redove u crkvama i džamijama pa su se istinski vjernici čudom čudili otkud svi oni odjednom nagrnuše.

Lako je ideologiju zamjeniti ideologijom – teško je činjenicu zamijeniti činjenicom. Kad god se činjenice zamjene ideologijom stvara se preduvjet za kriminal i zločin.

Ona priča sa početka kolumne završila je – ovako: Vesna i ja smo "pobijedili", ali i pristali na to da program TV Sarajevo počinje (rano ujutro) i završava (kasno uveče) pomenutom, tada svima dragom pjesmom. Špice vijesti i dnevnika se nisu mijenjale. Niko nikom nije izjavljivao ljubav pa smo se, valjda i zbot toga, voljeli još neku godinu.

A onda su neki krenuli na tavan i našli one prašnjave kovčege mržnje.

Email me Nenad Pejic
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG