Dostupni linkovi

logo-print

Diskriminacija žena sa invaliditetom


Predsjednik Zajednice osoba s invaliditetom Hrvatske, Zorislav Bobuš, govori o šokantnim ispovijestima žena invalida na nedavno organiziranom skupu u povodu otvaranja SOS telefona:

„Od dvadeset prisutnih žena, koje su iznosile, unutar sebe, svoje pomalo intimne ispovijesti, pokazalo se da je čak 25 posto bilo direktno izvrgnuto najstrašnijim oblicima nasilja i to seksualnog zloupotrebljavanja od oca, očuha, strica, susjeda, pa do onog najgoreg oblika nasilja a to je totalno ignoriranje osobe koju se praktički ne primjećuje i toliko stavlja na stranu kao da niti ne postoji.“

Voditeljica SOS telefona, Štefica Roginić iz Društva invalida grada Krapine:

„Žene sa invaliditetom se ignoriraju, skrivaju u kući. To je još uvijek dvostruka ili trostruka diskriminacija. Nekada ih se i familija srami, pa su zatvorene u kuću i za njih se ne zna. I to je oblik nasilja - jedna izolacija.“

Žalosno je, kaže doktor Bobuš, da u XXI stoljeću, i s tolikim tehnološkim napretkom, žene s invaliditetom u Hrvatskoj još uvijek ne mogu koristiti neke od standardnih oblika zdravstvene skrbi:

„Mamografi za ženu u kolicima praktički ne postoje. Ne postoje ni ginekološki stolovi. Ima ih svega pet u Hrvatskoj, od kojih tri nisu u funkciji. Stomatološke stolice isto tako zahtijevaju poseban oblik. Čitav niz dijagnostičkih aparatura nije pristupačan i prilagođen ženama sa invaliditetom.“

Ukupno u Hrvatskoj ima blizu pola milijuna osoba s invaliditetom, a to je čak 12 posto stanovništva koje je u manjoj, ili većoj mjeri, svakodnevno diskriminirano. Emina Brcković iz Karlovca, koja je u invalidskim kolicima od svoje 15 godine, kaže da je često više boli omalovažavanje, negoli sama invalidnost:

„Sestrična mi je htjela pokloniti za rođendan jedan pedikerski tretman. Sve je bilo gotovo riješeno, ali kada je navela da sam osoba u kolicima, najednom su svi termini bili popunjeni.“

Ili, još gori je odgovor gradonačelnika Karlovca na upit kad će se riješiti financiranje vozača, pratitelja invalidnih osoba:

„Jednom prilikom je rekao da, nažalost, grad nije ubožnica, da postoji socijalni program i da će se vidjeti što se da učiniti. Ta riječ ubožnica je nešto što mi je bilo grozno za čuti.“

Prošlogodišnji slučaj iz Karlovca, kad slijepom čovjeku sa psom nije bio dozvoljen ulazak u vlak, na žalost, nije izoliran, upozorava Nikolina Ćuk. Nju je vozač autobusa zbog psa jednostavno izbacio van, a vlasnik jednog restorana u Severinu na Kupi i fizički joj zaprijetio ako sa svojim labradorom stupi na njegovu terasu:

„To je bilo strašno. Razlog je bio pas, da će on sliniti okolo po stolovima, njušiti ljude i slično. Desilo se to da se cijela terasa digla na noge i branila me. Sljedeći sličan slučaj je bio zabrana ulaska u autobus. Onda sam se branila svojim radnim dozvolama i zakonima, ali me nije htio uopće saslušati, nego se digao sa svoga mjesta i ispratio me van iz autobusa. Tom prilikom me prikliještio vratima. Jedva sam se izvukla.“

Upravo zbog tih zastrašujućih predrasuda i neznanja udruge za invalidne osobe u Hrvatskoj pokrenule su posljednjih mjeseci široku akciju educiranja djece o osobama s invaliditetom. Aleksandra Mičić kaže da su već održali radionice za oko 8000 djece po vrtićima i osnovnim školama, te shvatili koliko su visoke predrasude prema invalidnim osobama:

„Vrlo često djeca pitaju da li slijepe osobe pere, kuhaju, peglaju, da li se žene, da li imaju djecu. U početku djeca odgovaraju da ne. U jednoj školi smo pitali da li se slijepe osobe zaljubljuju. Djeca su jednoglasno rekla da ne. Rekli su da se slijepe osobe ne mogu zaljubiti i voljeti jer ne vide.“
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG