Dragan ŠTAVLJANIN, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Radovan BOROVIC, Biljana JOVICEVIC, Erduan KATANA
Da li je dolazak novih, mladih lica na političku scenu na prostoru bivše Jugoslavije i najava novih trendova, ili kako sumnjičavi tvrde, reč je o kadrovima koji će nastaviti po starom jer su izašli ispod partijskih šinjela?Prošlog vikenda nakon skoro 20 godina, na hrvatskoj političkoj sceni pojavilo se novo lice – četrdesetogodišnji Zoran Milanović, koji je nakon smrti Ivice Račana izabran za predsednika Socijaldemokratske partije Hrvatske, iako su se za to mesto nadmetali i mnogo poznatiji kandidati.
Sam Milanović kaže da ne treba očekivati čuda od njega.
„Nažalost – moram reći nažalost – hrvatska javnost u ovom trenutku upire svoje oči u politiku više nego što bi trebala. Društvo bi trebalo biti uređenije, pa se valjda od političara očekuju čuda. Čuda ne mogu donijeti političari, čuda može donijeti uređen sustav. A na tome ćemo raditi,“ kaže Milanović.
RSE: U kojoj mjeri u Hrvatskoj postoji spremnost da se omogući promocija novih ljudi?
Milanović: Ta spremnost očito postoji, ako vi kažete da je javnost to dobro prihvatila, a meni se čini da jeste dobro prihvatila. A stranka je svoje rekla, stranka je donijela odluku. Da ti kadrovi nisu ljudi od imena i formata, ja se nikad ne bih učlanio u SDP. Pri svemu tome ću kao novi predsjednik SDP-a nastojati dati stranci neki svoj osobni pečat.
RSE: Došli ste sa svježinom, sa novošću, nametnuli se medijski. Ljudi sada očekuju sadržaj vaše političke ideje.
Milanović: Moja politička ideja i svjetonazor su uglavnom sasvim poznati i stranačkoj javnosti i hrvatskoj javnosti, jer da nije, sigurno ne bih bio izabran na ovo mjesto samo kao novo lice, kao što kažete, jer to naprosto nije dovoljno. Ja već treću godinu nastupam javno i u stranci i u javnosti. To je ono što socijaldemokracija zagovara već sto godina, a što je i dan danas u programima i temeljnim dokumentima najvećih i najstarijih evropskih stranaka ljevice, socijaldemokracije i laburizma, a to su – pravda, jednakost, sloboda, solidarnost – naravno, uklopljene u novi duh vremena koji traži promjene. Na tom putu mi jednostavno moramo ići naprijed, jer se Hrvatskoj žuri. Imamo pravo i pogriješiti, ali nemamo pravo čekati.
Milanovićev dolazak i način izbora, stručnjaci ocenjuju značajnim korakom u podizanju demokratskih standarda u Hrvatskoj. Iz razgovora sa gradjanima izdvajamo mišljenje koje u novom licu vidi tračk nade u višegodišnjoj opštoj apatiji i zasićenosti uvijek istim licima:
„Čujte, ovo je apsolutno smjena generacija, nove ideje, školovaniji ljudi, jednom riječju – napredak.“
Psihologinja Mirjana Krizmanić:
„Mislim da su ljudi dobili tračak nade da bi se nešto moglo zaista učiniti kako treba. To stvara u ovom mrtvilu, u ovom očaju sa stalno istim licima, sa ovim užasnim aferama poput ove s ministrom Kalmetom, jedan tračak nade da se pojavio netko tko djeluje pošteno, pametno, sposobno, obrazovano i motivirano da nešto učini.“
Profesorica na Fakultetu političkih znanosti Mirjana Kasapović pojašnjava da nije riječ o generacijskom sukobu mladih i starih političara, već sukobu starog i novog:
„Nisu oni toliko stari po godinama. Jako puno njih je u najboljim, srednjim godinama. Ali oni su nekako stari po načinu ponašanja i po načinu mišljenja i to je temeljni problem, ne samo SDP-a, već još više drugih političkih stranaka. Pogledajte reakcije HDZ-a, kao da su izvađene iz 50. ili 60. godina. Dakle, to je jedna opća zasićenost ljudi i tu je i javnost na neki način intuitivno reagirala – hajmo sada mi poduprijeti nekoga drugoga jer više ne možemo gledati ove ljude.“
Profesor socijalne i političke psihologije na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Ivan Šiber:
„Za sada je teško govoriti o nekim Milanovićevim stavovima, mada je on u svojim dosadašnjim nastupima pokazao da nije čovjek koji koketira po svaku cijenu sa javnošću, na uštrb nekih svojih jasnih, vrijednosnih određenja. Bilo je simptomatično da je na jedno provokativno pitanje svim kandidatima – Tito ili Tuđman, on jedini, na prvu loptu, bez ostatka, rekao: ,Svakako Tito’.“
Nova generacija političara i prtljag prošlosti
U nedavno izabranoj Vladi Srbije, šef diplomatije je tridesetdvogodišnji Vuk Jeremić, nekadašnji savetnik predsednika Tadića za spoljnu politiku. Predsednik Skupštine je njegov vršnjak Oliver Dulić. Čedomir Jovanović je sa manje od 30 godina bio potpredsednik vlade i desna ruka pokojnog premijera Đinđića. Generalni sekretar Srpske radikalne stranke Aleksandar Vučić je već sa dvadesetak godina postao jedna od ključnih ličnosti u ovoj partiji. Četrdesetdvogodišnji lider Socijalističke partije Ivica Dačić je od studentskih dana u vrhu stranke. Po nekim ocenama, reč je o najavi novih trendova na srpskoj političkoj sceni, bez obzira što pomenute ličnosti zastupaju potpuno različite političke opcije. Drugi pak smatraju da i mladi mogu biti veoma autoritarni, imajući u vidu na primer podatak da skoro 80 odsto mladih iz Srbije zbog ratova i sankcija nikada nije putovala u inostranstvo. Radovan Borović:
Jeremić i Dulić važe za mlade, energične i obrazovane kadrove Demokratske stranke. Vuk Jeremić se obrazovao na Kembridžu i Harvardu. Oponenti njegovog izbora, zamerili su mu, pored ostalog, mladost i nedostatak diplomatskog iskustva.
Subotičanin Oliver Dulić, lekar po profesiji, izabran je za predsednika Skupštine Srbije. Priznaje da je bio iznenađen kandidaturom i da nije prirodno i često da mladi ljudi sa 32 godine dođu na ovako važne državne pozicije. Međutim, on u izjavi za naš radio kaže da ima mnogo energije i drugačiju percepciju realnosti:
„Moja mladost jeste objektivno problem. Može se reći da nemam dovoljno iskustva za bavljenje ovim poslom. Ali, sa druge strane, pozdravljam inicijativu pre svega Demokratske stranke koja je prva potegla i otvorila pitanje promene generacija na političkoj sceni i ohrabrivanje mladih ljudi da uđu na ozbiljne državne pozicije i pokušaju da kreiraju atmosferu u društvu i među političkim strankama da naša politička scena izađe iz jednog šablona devedesetih godina i da uđe u jedan šablon koji će nas, siguran sam, uvesti u politička društva koja postoje danas u Evropskoj uniji.“
Šta mladost može doneti u politici?
„Može da donese pre svega nove vidike, novu energiju, novu hrabrost. Može da donese toleranciju. Može da donese jednu drugačiju, snažniju želju da se stvari kreću brže. Dakle, sve ono što je, u suštini, našem društvu neophodno.“
Jedan od motiva zbog čega se na visoke državne funkcije kandiduju mladi ljudi je želja za promenama koje neminovno sa sobom nose mlađi kadrovi, primećuje psiholog Jelena Vlajković, dodajući kako i u Srbiji postoji opšti trend, kao i u svetu, da mladi ljudi veoma rano započinju karijere u svim oblastima:
„Mi danas imamo i doktore nauka koji imaju po 28 godina. Ranije su četrdesetogodišnjaci, pa čak i pedesetogodišnjaci postajali doktori nauka, profesori univerziteta i tako dalje. Naravno, pitanje je da li mladost sama po sebi donosi određenu promenu i neki novi kvalitet. To može da bude, ali i ne mora. Naime, prosto postoji neko stereotipno viđenje mladosti da se za mladost vezuje spremnost da se ljudi menjaju, spremnost da se bude tolerantan. Za mladost se vezuje nemanje predrasuda i tako dalje. Međutim, to, naravno, nije tačno. Mi često imamo vrlo autoritarne mlade ljude i vrlo tolerantne starije ljude. Primer za to može da bude Aleksandar Vučić, koji je isto tako veoma mlad čovek, ali koji ispoljava osobine jedne, u najmanju ruku autoritarne ličnosti.“
Kakav je Vaš utisak, da li pojavljivanje novih, mladih lica na političkoj sceni nužno garantuje neku vrstu nove politike i promene vrednosnog sistema u Srbiji?
„Ne, mislim da ne garantuje. To su sve mladi ljudi koji su partijski odnegovani. Tako da se plašim da su to ljudi koji će biti pre svega lojalni svojoj partiji i da neće ispoljiti ono što bismo očekivali da bi svojom mladošću mogli doneti.“
Nedavna istraživanja pokazala su da više od 50 odsto mladih ne vidi dobru budućnost u Srbiji. Možda zapravo u toj činjenici leži objašnjenje kako bi se rezultati promenili ukoliko bi političari više ciljali na mlade ili se mladi više uključivali u politiku, kažu u našoj anketi Beograđani:
„Mislim da se niko nije dosetio, nego da su jednostavno ljudi osetili potrebu da su mladi ljudi, živeći u proteklih 15 godina i videći šta se dešava u Srbiji, osetili potrebu da se umešaju ranije nego što bi to bilo da su mogli na vreme da završavaju fakultete i da se bave svojim životom, stvaranjem porodice i slično.“
„To je svakako korak unepred. Kod nas je postojalo jedno uvreženo uverenje da državnu politiku uspešno mogu sprovoditi samo sede glave. A naše iskustvo je pokazalo da seda glava nije nužno i pametna glava.“
„Da li će to da budu samo mladi lideri koji nastavljaju utabanim stopama starijih lidera, pokazaće vreme. Treba biti oprezan. U poslednjih 17 godina se nije baš pokazalo da su mladi sposobni da iznesu neke ideje, ili ako su ih izneli, bili su kasnije utopljeni u iste političke stranke.“
Vlast korumpira i mlade i stare
Makedonska Vlada VMRO-DPMNE u koaliciji sa albanskom partijom DPA, koja je prošle godine izabrana, mnoge je iznenadile po svojoj mladosti. Tako je premijer imao 36 godina, šef diplomatije 30, a ministrica unutrašnjih poslova svega 28. Školovali su se i u inostranstvu.Njihovu mladost najbolje ilustruje izjava ministra inostranih poslova Antonia Milošoskog Radiju Slobodna Evropa:
„Austrijski novinari su se tokom posjete Skoplju našalili su se i rekli da ministrica nutrašnjih poslova Makedonije, premijer Makedonije i ministar inostranih poslova, zajedno imaju samo par godina više od Ote fon Habsburga koji je još uvijek vitalan i aktivan u politici u Austriji.“
Ne samo vi, nego su i gro ministara u vašoj vladi mladi ljudi. Kako to da se makedonsko društvo na izborima opredelilo za tu opciju da tako mladi ljudi, na jednom konzervativnom Balkanu, dođu na vlast? Da li je to jedan eksces ili je to posledica nekih dubljih procesa?
„Mislim da je naš pristup u izbornoj kampanji bio jednostavniji, da su naši projekti i naše ideje bile konretnije i da su naše reči zvučale iskreno. Mi smo se uključili u politiku i aspirirali na pozicije u vlasti da bi postigli nešto što ne bi mogli da postignemo izvan toga. Mnogi od nas su već pre toga dokazali svoju sposobnost i da možemo mnogo toga da postignemo. Tako da smo ostavili utisak da svoj uspeh u drugim segmentima možemo preneti i na društvo i da možemo pomoći svojoj državi.“
Vladu, koja je upravo ovih dana prošla u Sobranju test poverenja, opozicioni socijaldemokrati kritikuju zbog neispunjenih predizbornih obećanja i korupcije. Istovremeno, javnost u Makedoniji vidi u mladim ministrima nadu da nakon sukoba Makedonaca i Albanaca pre nekoliko godina i neizvesne tranzicije, nastavi ubrzano približavanje zemlje Evropskoj uniji i poboljšanje standarda. Zanimljivo je i da je sadašnji predsednik Makedonije Branko Crvenkovski izabran za premijera kada je imao manje od 30 godina.
Dimitar Mirčev, dekan Fakulteta političkih nauka i međunarodnih odnosa u Skoplju, predsednik Evropskog pokreta u Makedoniji i nekadašnji ambasador pri Svetoj stolici, kaže da je reč o mladim ministrima, ali sa proverenim znanjima:
„Ne može se reći da su to ljudi bez iskustva. To nisu ni isključivo partijski ljudi. Imamo ministre koji su došli iz Sjedinjenih Američkih Država i iz drugih zemalja, koji su radili u međunarodnim organizacijama kao što je Svetska banka i tako dalje. Mislim da je ova vlada ostavila jako dobar utisak na javnost. Rejting premijera i ostalih članova vlade je u ovom trenutku dosta visok. Čini mi se da se na njih gleda kao na mlade ljude koji imaju vizije, ambicije i koji odgovorno rade svoj posao.“
Da li mladost može biti nedostatak zbog odsustva političkih iskustva, ili pak prednost jer nema opterećenja iz prošlosti. Antonio Milošoski:
„Naša prednost je u tome što su zreliji političari u proteklih 15 godina na mnogim mestima propustili šansu da pokažu i da dokažu da je njihova zrelost dovoljna garancija da jedno društvo i jedna zemlja uspe. Tako da mislim da je sada promenjena percepcija javnosti. Oni koji danas imaju 25 ili 35 godina imaju isti moto kao i mi mladi političari – nemamo vremena za gubljenje. Možda su naši roditelji izgubili 10 ili 12 godina, međutim, nećemo dopustiti da se to i nama dogodi.“
Dimitar Mirčev ističe da je makedonska vlada uvela novi stil rada:
„Baš je neki dan bila otvorena sednica vlade na kojoj su prisustvovali i građani. Isto tako, vrlo često su sednice vlade u Makedoniji, što nije slučaj u drugim zemljama, prenošene na televiziji.“
Da li je to čisti marketing?
„Mislim da se ne radi o marketingu. Zadnjih meseci su se rešavali dosta gorući problemi koje smo mi osećali već godinama – korupcija, organizovani kriminal, nezaposlenost, problemi sa zdravstvom, obrazovanjem i slično.“
Šta rade mladi , lijepi i pametni u Crnoj Gori
U Crnoj Gori, već dvadesetak godina dominiraju mladi političari. Njen dugogodišnji lider Milo Đukanović postao je premjer sa svega 28 godina. Generaciju koja je sa njim došla na vlast, i tu se manje-više u istom sastavu zadržala do danas, zvali su „mladi, lepi i pametni“. Crna Gora je takođe jedna od retkih zemalja u svetu u kojoj nekom prvo radno mesto može biti ministar ili poslanik. Biljana Jovićević:
Milo Đukanović je 1991. godine, sa 28 godina postao najmlađi evropski premijer i na toj funkciji šefa države ostao sve do oktobra prošle, 2006. godine, kada je, na opšte iznenađenje, sa 44 godine saopštio da se povlači iz politike i prelazi u biznis. Većina, mada svako iz svojih razloga, u zavisnosti od toga da li ga vole ili mrze, vjeruje da se „Milo ovđe još uvijek za sve pita“. Tome, doduše, idu u prilog i činjenice da se gotovo svi strani zvaničnici i strani investitori, koji dolaze u Crnu Goru, osim sa predsjednikom, šefom parlamenta i premijerom, obavezno susreću i sa Đukanovićem. Đukanovićev rani politički put, od sljedbenika Miloševićeve politike pa tek od 1997. godine njegovog žestokog protivnika, danas se čak pokušava opravdati njegovom mladošću, neiskustvom i nezrelošću.
U svakom slučaju, sa novom političkom elitom, poznatom kao „mladi, lijepi i pametni“, pristiglom na krilima AB revolucije, u crnogorski politički život ušao je ogroman broj mladih ljudi, i to ne samo u vladajućoj eliti. Oni su danas uglavnom iskusni i zreli političari u kasnim tridesetim i četrdesetim godinama, kada se van Crne Gore tek ulazi u politiku. Možda najbolja ilustracija naše priče je iskustvo vašeg reportera, koja je, birajući sagovornike za ovu temu, pozvala Predraga Boškovića, visokog funkcionera vladajuće Demokratske partije socijalista, jer u svojoj političkoj biografiji, uz ostalo, bilježi i mjesta zamjenika ministra državne zajednice i crnogorskog ministra ekonomije, a svega 35 godina života. Kada smo Boškoviću rekli da je tema „Trend mladih u politici na Balkanu“, rekao je: „Ali, ja nisam mlad. Ipak, o iskustvu čovjeka koji je jako mlad ušao u politiku, Bošković priča“:
„Moram reći da mi je upravo ta pozicija zamjenika ministra spoljnih poslova, u stručnom i nekom tom svom izgrađivanju kao ličnosti i političara možda i najviše koristila, s obzirom da sam imao mogućnost da razgovaram sa velikim brojem ljudi različitih profila, različitih obrazovanja, različitih kultura, religije i svega onoga što ovaj svijet može da iznjedri.“
U Crnoj Gori postoje još karakterističniji primjeri od Boškovića, koji je karijeru započeo kao asistent na ekonomskom fakultetu. Postoje ljudi kojima je prvo radno mjesto bilo – ministar. Na primjer, ministar finansija Igor Lukšić ima 31 godinu, a već tri godine je na toj funkciji. Lukšić je prema nezvaničnim, ali prilično pouzdanim informacijama, bio i Đukanovićev favorit za nasljednika na čelu crnogorske vlade nakon njegovog povlačenja, ali su ostali u Demokratskoj partiji socijalista insistirali da bude neko od funkcionera sa dužim stažom u stranci. I tridesetšestogodišnji ministar turizma Predrag Nenezić odrađuje već treži mandat na toj dužnosti. O ovom karakterističnom fenomenu u Crnoj Gori, sociolog političkih procesa, dr. Srđan Vukadinović kaže:
„Osnovni razlog tome je jedan vakuum koji je stvoren poslije jednog sistema vrijednosti devedesetih godina, koji je bio takav kakav je bio, a umjesto njega nije uspostavljen neki drugi sistem vrijednosti, nego je stvoren jedan prazan prostor i taj prazan prostor je zaista bio izvanredna prilika za te prodavce magle da nađu svoje mjesto tamo gdje ga nikada ne bi našli, jer nikada, u normalnim okolnostima, u okolnostima uspostavljenog reda vrijednosti, ne bi postigli i ne bi mogli da se nadaju jednoj takvoj karijeri. Znači, to je jedan razlog. Drugi je banalizacija, odnosno vulgarizacija poslova, prije svega poslova od javnog karaktera. Naime, danas se misli da se ljudi veoma lako mogu baviti politikom ili nekim drugim javnim poslovima. Vidimo da ta banalizacija ide dotle da se danas svi bave ekonomijom i kulturom.“
Osim u vlasti, i u crnogorskoj opoziciji je slična situacija. U parlamentu sjedi veliki broj ljudi kojima je poslanička funkcija prvi i jedini profesionalni angažman. Na primjer, dvadesetpetogodišnji Bojan Strunjaš iz Srpske radikalne stranke se odmah nakon aktivnog učešća u studentskim akcijama za odbranu srpskog jezika, iz studentskih preselio u poslaničke klupe. I u poslaničkim klupama, od prošlih izbora jedine nove snage na političkoj sceni Crne Gore – Pokretu za promjene – sjedi značajan broj mladih ljudi. Predsjednik te stranke, četrdesetjednogodišnji Nebojša Medojević sebe smatra veteranom u politici, jer je od studentskih dana politički aktivan. Ranije je bio blizak Socijaldemokratskoj partiji i Liberalnom savezu, a potom kao uticajan predstavnik civilnog sektora. Zašto se tek prošle godine odlučio za partijsko djelovanje, Medojević pojašnjava:
„Na kraju sam stekao dojam da se, očigledno, u Crnoj Gori ne možete izboriti za te standarde, za te vrijednosti evropske civilizacije i za te promjene, ako niste aktivan akter na političkoj sceni. Posljednji pokušaj te generacije je da se sada suprotstavi jednom novom pokušaju okupacije crnogorskog društva i zarobljavanja crnogorske države od strane novoformirane kaste crnogorskih tajkuna, kriminalaca i korumpiranih državnih funkcionera. Da li ćemo u tome uspjeti, to zavisi upravo od toga koliko će nove generacije mladih ljudi biti spremni da se bore za svoju državu.“
Nema dovoljno prostora za mlade u BiH
I u Bosni i Hercegovini ima nekoliko mladih političara na visokim funkcijama, kao sto su Željko Komšić, član Predsjedništva i Igor Radojičić, predsednik Skupštine Republike Srpske. Ipak, dominiraju političari starije generacije. Jedan od razloga je i sve manja zainteresovanost mladih za politiku.
Ako je suditi prema podacima o broju mladih ljudi koji u Bosni i Hercegovini izlaze na izbore, generalni je zaključak da ovdašnja omladina nije previše zainteresovana za učešće u politici. Po istraživanjima UNDP-ja, iz godine u godinu se bilježi pad mladih ljudi koji su članovi političkih partija, kaže koordinator omladinskog programa Helsinškog parlamenta građana Banjaluka Bojana Trninić:
„Prije dvije godine su osam posto članova političkih partija činili mladi ljudi, a sada se taj procenat smanjio na šest. I to je jedan od pokazatelja koliko su političke partije uopšte otvorene prema mladima.“
No, uprkos generalnoj nezainteresovanosti mlađe populacije za politička zbivanja u zemlji, prema istraživanjima koje je proveo Helsinški parlament građana Banjaluka, nakon prošlogodišnjih opštih izbora, u entitetskim parlamentima je sve veći broj poslanika mlađih od 30 godina. Osim nekoliko relativno mladih političara, kao što su Igor Radojičić iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata, koji je sa 40 godina postao predsjednik Narode skupštine RS-a, te Željka Komšića iz Socijaldemokratske partije BiH, koji je sa 42 godine postao član Predsjedništva, na političkoj sceni Bosne i Hercegovine još se ne vide neki mladi, perspektivni političari koji su se uspjeli isprofilisati. Psiholog Srđan Puhalo smatra da je problem u načinu na koji mladi ljudi doživljavaju politiku:
„Mladi ljudi, u principu, percipiraju politiku kao nešto prljavo, kao nešto loše, kao nešto nemoralno.“
Među mladim bosanskohercegovačkim političarima, stavovi o tome ima li ih dovoljno u politici i jesu li starije kolege spremne novim snagama ustupiti svoje mjesto, su podijeljeni. Damir Mašić, dvadesetosmogodišnji zastupnik Socijaldemokratske partije BiH u parlamentu Federacije BiH, smatra da je osnovni problem u starijim političarima:
„Ne daju dovoljno šanse mladim ljudima.“
Nikola Baštinac, koji je sa 27 godina najmlađi poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kaže da se ipak nešto dešava i da je u ovom parlamentu na sceni smjena generacija:
„Što se tiče dolaska na liste, mislim da mladi ne trebaju biti na listama po kvotama, već po tome koliko su jaki. Moram reći da je na listama SNSD-a za prošle izbore bilo 10 mladih, a da je šest ušlo. Znači da su to ipak kvalitetni kadrovi.“
S druge strane, istraživanja Helsinškog parlamenta građana pokazuju da su stranačke strukture i dalje zatvorene za nova lica, pa čak i kada je riječ o vlastitim kadrovima. Prosjek veći od 50 godina ljudi u izvršnoj vlasti u BiH takođe pokazuje da stranke još nisu spremne da za neke odgovornije poslove kandiduju mlade. Mladi političari u Bosni i Hercegovini još uvijek se ne uspijevaju nametnuti ni u svojim strankama, ni u javnosti, ocjenjuje i psiholog Srđan Puhalo:
„Nekako su oni tu više kao portparoli svojih lidera i svojih stranaka i kao takvi, oni su samo prenosioci tih poruka, a nikako ne ljudi koji kreiraju javno mnijenje i koji donose nove ideje i za njih se bore.“
Nijedan uspjeh nije slučajan
Neretko političari, dok su bili u opoziciji, služili su kao svetao primer demokratičnosti i moralnog ponašanja. Po dolasku na vlast nisu, međutim, odoleli sirenskom zovu moći, olako prelazeći dozvoljenu granicu. Za njihova imena su se vezivali razne zloupotrebe, skandali, korupcija. Da li su mladi političari još u vise u iskušenju, jer prebrzo dolaze na visoke funkcije? Šef makedonske diplomatije Antonio Milošoski:
„Nijedan uspeh nije slučajan. Ako se stvarno radi, ako se ima ideja i ako se ulaže vreme i energija, to se vraća pozitivno. Međutim, svaki čovek je kvarljiva roba i nema garancije da će ostati onakav kakav se prestavio. Možemo samo sada potvrditi ono što smo obećali na početku – da ćemo zaista dati sve od sebe da promenimo taj pristup u politici, da nećemo pasti u iskušenja koja vlast nudi a koja su vezana za zloupotrebu položaja za lične ili bilo kakve druge interese, osim onih za koje je čovek dobio mandat. Međutim, to se može potvrditi samo na kraju mandata. Tako da mi možemo da pričamo koliko god hoćemo, ali posle četiri odnosno u našem slučaju tri godine, narod će proceniti da li smo stvarno napravili ono za šta nam je dao poverenje ili smo samo retorički bili bolji od drugih, a u praksi postigli nešto slično.“
Ipak, psiholog iz Beograda Jelena Vlajković smatra da mladi političari mogu doprineti boljitku svojih društava, a pre svega normalizaciji odnosa na prostoru bivše Jugoslavije nakon etničkih tenzija i ratova:
„Oni su prosto generacijski povezani i tom njihovom sistemu vrednosti, razne teme koje su kod nas podignute na nivo mita, za njih su smešne. Oni imaju svoj pogled na svet. Tako da je moj odgovor pozitivan – s njima na vlasti nam je veća šansa da živimo u miru i na jedan potpuno drugačiji način.“
Sličan je i stav Antonija Milošoskog:
„Mi želimo da ova izmena generacija bude jedna simbolika izmene društva, da mi kao nova generacija damo svoj doprinos da ova promena u pristupu bude i pozitivna promena u poboljšanju situacije u zemlji i uopšte u jugoistočnoj Evropi. Moj kolega iz Beograda i ja smo skoro ista generacija, on je samo par godina stariji od mene. Naš kolega u Tirani je takođe vrlo mlad, ima samo nešto preko 30 godina. Mladi ljudi dolaze na vlast i u Hrvatskoj. Mislim da polako ali sigurno osvajamo prostor, dobijamo šansu da pokažemo da smo bolji od drugih i da su znanje, ideje i sposobnost da se nešto ostvari više u glavi nego u godinama.“
