Dostupni linkovi

logo-print

Krov i turban


Vlastimir MIJOVIC, Oslobodjenje

Ono što se može reći za Bošnjake, Hrvate i Srbe, takođe se može kazati i za nivo (ne)snošljivosti koji danas vlada na relaciji muslimani - katolici - pravoslavci. Dnevno se, naime, uvjeravamo u nimalo plitke raspukline u tim odnosima.

Od zla veće ne treba praviti niti mu slutiti, ali svi mi koji duže pamtimo sjećamo se kudikamo boljih vremena. Načitani ljudi još će zornije o tom svjedočiti, sve do tamnovilajetskih vremena u kojima je, primjerice, u nekim dijelovima Bosne vladao običaj da stariji ljudi prvi pri susretu pozdravljaju mlađe od sebe. E da bi inovjerna mlađarija znala kako da otpozdravi: dedi selam da nazove, đedu pomoz-bog da uzvrati, didu Isusa da pohvali...

Danas je malo takvog bontona, ali s ratnog dna svakako smo se vinuli naviše. Malo bolje se štujemo, jedni s drugima češće teferičujemo, božićujemo i bajramujemo, premda je puna vjerska tolerancija i dalje više stvar futura negoli prezenta.

Političari, naravno, isto znaju i misle, ali drugačije govore. Poput recimo državnog ministra Safeta Halilovića koji je, čestitajući ovih dana jubilej Međureligijskom vijeću BiH, previše uljepšao sliku vjerskih prilika u našoj zemlji. Pogotovo je pretjerao u opisivanju zasluga Vijeća u kojem sjede sve same krunisane vjerske glave, od kojih su neke - poput vladike Kačavende - zaslužile sve osim pohvala. Pogotovo kad se ima u vidu ono što se desilo istog dana kad je i upućena ministrova čestitka.

Radi se, naravno, o hvale vrijednoj odluci da se iz dvorišta Fate Orlović ipak izmjesti Kačavendina inat-crkva. No, umjesto pohvale, vladika i ovom prilikom zaslužuje samo javni prijekor, jer tu odluku nije donio svojom voljom. Samo je mrgodno aminovao odluku entitetskog premijera.

Da ne bi Dodika, Crkva i njen primat nikad to sami ne bi uradili. Plus za Milorada stoga je novi minus za Vasilija.

Pokazujući da će, mada nevoljko, ipak poslušati vodećeg entitetskog političara, vladika Kačavenda ilustrovao je u stvari dublji problem sadržan u činjenici da je u posljednje dvije decenije Srpska pravoslavna crkva u mnogo čemu bila sluškinja politike, često, nažalost, zle i opake. U slučaju “Fatine crkve” prihvaćena je jedna lijepa i za odnose u BiH vrlo ohrabrujuća politička sugestija, ali se nadamo da će biti i posljednja koju političari upućuju vjerskim pastirima. Kačavenda i sve druge vladike treba, naime, da se ravnaju po božjem, a ne po političkom slovu, pa će i svaka pastva ovdje ljepše i skladnije živjeti.

Kao što vjeri ne treba krov politike, tako ni politici i državi nije potreban turban vjere. Jedno vrijeme takve je pretenzije gajio reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, ali je izgleda shvatio da muslimanima i ugroženom bošnjačkom narodu može pomoći i bez političkog poglavarenja. Nikad on, s punim pravom, nije dopustio da mu političari kroje fes, ali je potom shvatio da ni on njima ne treba riktati kravatu. Još da okrene glavu od zlonamjernih medijskih promotora koji ga stalno guraju gdje mu nije mjesto...

U svakoj vrsti obnove koja je našoj zemlji potrebna, obnova vjerske tolerancije možda je i najpreča. Ulema i sveštenstvo u tome imaju ogromnu ulogu, a s njima i Međureligijsko vijeće u kojem treba da se zameće čvršća klica boljih interkonfesionalnih odnosa. Jer, kao što riba od glave smrdi, tako i cvijet svrha miriše.

Pastva je onakva kakvi su joj pastiri. Bila i biće.
XS
SM
MD
LG