Dostupni linkovi

logo-print

Autor Hemonwooda na praškom festivalu


Jedan od najmladjih učesnika 17. praškog festivala pisaca, Aleksandar Hemon, trenutno živi u Parizu, ali ne bi bilo moguće nabrojati sve gradove u kojima se on osjeća kao kod kuće. Neovisno o tome koje je gradove on posvojio, najmanje dva grada, Sarajevo i Chicago, Hemona smatraju svojim piscem. Na praškom festivalu Hemon je predstavljen kao bosanski i američki književnik.


Objašnjavajući ulogu «suverene individue», na jednoj od festivalskih tribina, Hemon je organizatorima ovih praških književnih susreta zamjerio što piscima nameću dnevnopolitičke teme i što nema mnogo prilike za razgovor o literaturi. Debata s kojom je otvoren festival odvijala se pod naslovom: «Terorizam nasuprot gradjanskom otporu», ali je i tu priliku Hemon iskoristio da objansi svoju utopističku ideju o odnosu pisca i čitaoca. U Sarajevu uskoro izlazi njegova knjiga, druga kolekcija «Hemonwooda», nastala na osnovu kolumni u BH Danima, a u Americi iduće godine novi roman koji se zasada zove ' Velika knjiga’.

RSE: Tema krize identiteta je snažno prisutna u obje vaše knjige. Zbunjujete američke književne kritičare jer oni vašu literaturu ne mogu objasniti iz vaše biografije. Odakle dolaze vaše knjige?

HEMON: Dolaze iz privatnog iskustva. Mislim da je književnost, ili umjetnost u načelu, proces transformacije privatnog, ili bolje reći, ličnog iskustva. Privatnost je nešto drugo. Čak u našem jeziku privatnost kao takva ne postoji. To je izmišljena riječ, prevedena sa engleskog. Knjige dolaze iz prostora ličnog, ali se umjetnost dešava u transformaciji ličnog u zajedničko, opšte, u nadlično, nešto što je zanimljivije i šire od mog ličnog iskustva. Književnost je transformacija ličnog iskustva kroz jezik. To je ono što mene zanima. Ne mogu zamisliti da to drugi ljudi ne rade. Postoje detalji koje bi neko mogao da nazove autobiografskim, ali su oni transformisani u trenutku kada su ugrađeni u knjigu i kada su umiješani sa detaljima, pričama i likovima koji nemaju nikakve veze sa mojim životom, koje sam ili izmislio, ili su došli iz tuđih priča, ili koji su transformisani dijelovi mene iz prošlosti. Kada se sve to umiješa, onda to postaje nadlično. Ako je knjiga uspjela, kada je čitam, ne vidim sebe. Priče o meni, koje bih mogao da pričam iz istog perioda, zvuče sasvim drugačije.

RSE: U ranim devedesetim, kada se kod nas počinju brojati krvna zrnca da bi se utvrdilo ko su pravi Srbi, Hrvati, Muslimani, a ko ostali, jedno vrijeme ste bili u Ukrajini, koja tada prolazi koroz krupne promjene. Potom se vraćate u Sarajevo i odlazite u Chicago. Da li su neki od vaših prijatelja odgovorili na "zov nacije" iz tog vremena? Da li ste u tom pogledu imali lične gubitke?

HEMON: Naravno. Svako u Sarajevu ima tu priču, ali to je bilo tako davno i taj prekid je bio momentalan i konačan. Ne osjećam taj gubitak u ovom trenutku. Moj se život organizovao oko prijatelja, koji su prijateljima ostali i kroz razne teškoće, koji nisu izgubili svoj moralni i etički kompas uprkos ratu. Imam i novih prijatelja, ljudi koje sam upoznao u zadnjih 15 godina.

RSE: Kažu da je maternji jezik onaj na kome brojimo. Na kom jeziku brojite kada nešto treba stvarno pažljivo izbrojati?

HEMON: Zavisi šta brojim. Kada brojim sklekove, brojim na engleskom.

RSE: A u kojoj prilici brojite na bosanskom?

HEMON: Kada idem u Sarajevo, jer se onda prešaltam na bosanski i brojim na bosanskom. O tome zaista ne razmišljam.

RSE: Kada bi ste u današnjoj Bosni i Hercegovini mogli da promijenite jednu stvar, šta bi to bilo?

HEMON: Dejtonski ustav. Prvo bih ga poderao, pa onda sve ostalo.

RSE: Hemonwood je jedan od načina na koji ste prisutni u bosanskoj literarnoj sceni. Vaša priča o bosanskom izbjeglici u Londonu i janjetu vjerovatno je e-mailom obišla bar tri puta planetu. Raseljeni Bosanci su u toj priči otkrili metaforu svoga života. Da li je ta priča bazirana na nekom stvarnom liku, ili je to dio Hemonovog magičnog realizma?

HEMON: Čuo sam tu priču od nekoga ko je čuo tu priču od nekoga ko zna tog čovjeka. To je sve u području fikcije i nefikcije. Ali priča, kao i sve priče, zvuči istinita. Kada sam čuo tu priču, momentalno sam prepoznao o čemu se tu zapravo radi. Ono što se rasulo u ratu, više se nikada ne može sastaviti, osim naopakim operacijama. Potreba da se to ponovo sastavi je prisutna u svim našim ljudima na različitim nivoima. To je priča naših života, priča o tome kako da se uspostavi kontinuitet između onog prije i onog poslije. Taj kontinuitet je prekinut ratom, koji je traumatični, nasilni događaj. Mi računamo vrijeme prije i poslije. Da bi se moglo normalno živjeti, mora se uspostaviti taj kontinuitet. To je često jako teško, ponekada nemoguće. Ali čak i kada je moguće, postoji izvjestan vještački moment. Mora se izvjesno nasilje počiniti nad tim komadima života da bi se to ponovo spojilo.

RSE: Kada bi ste mogli da birate, s kojim piscem bi ste željeli da razgovarate?

HEMON: Sa Danilom Kišom. Njegove knjige i eseji su zaostavština meni, i mnogim piscima moje generacije koji su antinacionalističke provenijencije. Bile su vodilja u ratu. To znam jer sam susretao te pisce na raznim konferencijama. Da je bio živ, mislim da bi bio vrlo važan za komunikaciju, u moralnom, etičkom i estetskom raslojavanju te stvarnosti koju smo živjeli. On mi je pomogao da shvatim i da se uspostavim u odnosu prema svemu tome, i kao pisac i kao ličnost.

RSE: Da li je za vas razočaravajuće to što je veliki broj pisaca tako lako i tako brzo, stalo uz svoje narode?

HEMON: Nije to razočaranje. Od mnogih pisaca nisam ni očekivao ništa drugo. Kada sam bio tamo, u svojim kasnim dvadesetim godinama, u tom periodu između komunizma i nacionalizma, nisam osjećao ništa osim prezira prema toj prethodnoj generaciji pisaca, pa čak i javnih ljudi. Postojale su dvije vrste. Jedni su bili poslušni i slušali režim. Drugi su bili disidenti, a u međuvremenu su rovarili protiv zajedničkog života, bili su druga vrsta baraba. A da ne govorim o onima koji su bili komunisti jer je to bilo profitabilno, pa su se onda dosjetili svoje nacionalnosti. Jedan moj bivši profesor, Vojislav Maksimović, vjerovatno ratni zločinac, bio je aktivni član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine u vrijeme kada je Todo Kurtović bio predsjednik Udruženja. Onda se dosjetio da se krsti sa tri prsta i prebacio se. Sjećam se tog prebacivanja. Mrzio sam ga od prvog časa na svom fakultetu kao profesora, kada sam saznao o njegovim političkim interesima. Taj tip ljudi pluta na svakoj vodi. Veliki broj tih ljudi se prešaltao vrlo lako. Sjećam se toga. To je bio jedan od mojih argumenata za prezir prema toj generaciji. Prije rata je Udruženje književnika Bosne i Hercegovine imalo tri hiljade članova, a od 1945. do 1991. godine nije izašlo tri hiljade knjiga u Bosni i Hercegovini. Nije me to zanimalo, osim kao neprijatelj na horizontu. Kada sam 1991. godine radio u Danima, redakcija je trajala tri-četiri mjeseca. Bio sam urednik kulturne rubrike. Jedno od mojih pravila je bilo da niko stariji od 27 godina ne može da piše na mojim stranicama jer sam mislio da su svi preko 27 godina korumpirani. Stvar je tada bila mnogo komplikovanija i sada mi je to jasno, kao što mi je i jasno da su i mlađi od 27 godina bili isto tako korumpirani. Da je Kiš bio živ, druga bi priča bila.

RSE: Možemo li uskoro očekivati novu knjigu Aleksandra Hemona na engleskom ili bosanskom jeziku?

HEMON: Na bosanskom jeziku, ovih dana u Sarajevu, izlazi druga kolekcija Hemonwood-a. U Parizu sam završio dvije knjige, jednu knjigu priča i jednu veliku knjigu, koju bi neki nazvali romanom, ali ne znam iz kojeg razloga ja je zovem Velikom knjigom, ‘The Big Book'. Velika knjiga bi trebala da izađe sljedeće godine na engleskom.

RSE: Koja je vaša najdraža kafana u Sarajevu?

HEMON: «Nostalgija». Svi koji dođu u Sarajevo iz inostranstva, prvo se tamo prijave i raspitaju ko je u Sarajevu u tom trenutku.
  • 16x9 Image

    Gordana Knežević

    Sa više od 30 godina iskustva u novinarstvu, od marta 2008. do marta 2016. godine bila je je direktor Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa. Prije toga, bila je urednik unutrašnje rubrike sarajevskog lista "Oslobođenje", a od  1987. do 1991. dopisnik iz Kaira.

XS
SM
MD
LG