Dostupni linkovi

logo-print

Aritmetika politike - Ratko Tudjman


Marinko CULIC, Feral Tribune

Feral Tribune

Evo, pogledajte što su napravili na dan presude Đinđićevim ubojicama. Umjesto da se barem tog dana malo suzdrže i pokažu pijetet, oni su preimenovali bulevar s njegovim imenom u Bulevar Ratka Mladića. Pa je li to, molim vas, normalno? Uostalom i onaj njihov, kako se zove, Rašković rekao je za njih da su lud narod i, vidite i sami, ni poslije više od petnaest godina nisu ništa pametniji.

Eto, tako dio hrvatskih medija informira o zbivanjima tamo preko Dunava i Drine i, da se razumijemo, nije da baš nemaju štofa za sprdnju. Imali bi ga i više da su u stanju uočiti i neke bizarnosti za koje je potrebno malo više vijuga za vic, kao to da Nikolićevi radikali odbijaju da se spomenuti bulevar zove po Đinđiću zbog, tvrde, nepoštivanja procedure u beogradskoj skupštini. Pa ispada da je službeno još na snazi staro ime bulevara – Bulevar AVNOJ-a (što je prvo kolaboriranje četnika s partizanima još od onih abortiranih pokušaja 1941.).

I sve bi to bilo u redu da iz svega ovoga ne vire, kao balvani iz oka, debeli razlozi i za sprdnju na hrvatski račun. Jer, pogledajmo kako zapravo stvari stoje. Koliko god izgledalo groteskno što neki Srbi kelje Mladićevo ime preko Đinđićevog baš na dan presude njegovim ubojicama, činjenica je također da neki drugi Srbi te natpise skidaju. Vlasti to naprosto smatraju nedozvoljenim glorificiranjem ratnog zločinca (iako bi naravno bilo puno bolje da hapse Mladića, a ne table s njegovim imenom).

A kako je, molit ću lijepo, kod nas? Kod nas je, na znanje i ravnanje našim TV-šaljivčinama, sasvim obratno. Ne da nitko ne skida imena ulica i trgova dana po haaškim optuženicima za ratni zločin, nego je njima oblijepljena, čast iznimkama, cijela zemlja, i još se, hvala na pitanju, sve u šesnaest i dalje lijepi. I nitko se, vesela braćo, nad time posprdno ne kihoće, nema, ako ćemo pošteno, ni običnog smiješka. A trebalo bi, ovo što mi imamo nije ništa manje groteskno od onoga tamo, ako ćemo tjerati mak na konac, još je i grotesknije.

Jer, ondje je radikalna nacionalistička opozicija ta koja daje ulicama imena po haaškim optuženicima, dok vlast to ne dopušta. A kod nas je baš vlast ta koja to čini, i nema majci da bi to netko skidao (osim u nekoliko slučajeva kada je to učinio ne zna se tko, bit će nekakva urbana gerila, svakako nitko iz pokislih redova službene politike). Dobro, već čujemo jedan prigovor šaljivih kolega i odmah ćemo na njega odgovoriti. Točno je, većina ulica i trgova na koje ovdje mislimo dobila je imena po Tuđmanu i Šušku, koji službeno nikada nisu postali haaški optuženici, pa formalno nije bilo zapreke da se tako učini.

Ali, nije bilo zapreke ni da se ne učini, jer se godinama zna da ih je haaško tužiteljstvo imalo u vidu za jednu od optužnica i da je samo zahvaljujući njihovoj smrti to ostalo u Carlinim ladicama. To se nedavno i potvrdilo, kada su u novoj, suženoj optužnici za "zločinački pothvat" u Oluji i poslije nje osvanula i njihova imena, što znači da će simbolički i oni sjediti uz Gotovinu, Čermaka i Markača. I?

I ništa, pojeo vuk magare. Samo dan-dva poslije Sanader je mirno kao sfinga otkrio Tuđmanov spomenik u Biogradu, iako je i njemu i svima prisutnima trebalo biti jasno da to više nije samo počast prvom predsjedniku proevropske Hrvatske, kako je odnekud izvukao, nego i – potencijalnom ratnom zločincu. A to, gospodo šaljivčine, više nije šala. Jasno je, naravno, da Sanader drži do Tuđmana jedva nešto više nego do lanjskoga snijega i da mu on još treba samo kao duda-varalica kojom će umiriti birački korpus HDZ-a.

Ali, ništa drukčije nije ni s Ratkom Mladićem. Pa, ni srbijanska vlast, uključujući čak i pretjerano omraženog Koštunicu, ne pušta Mladića da joj prolazi "kroz uši" zato što ga voli, nego ga izbjegava uhapsiti da se, kao i u našem slučaju, ne zamjeri relativnoj većini javnosti koja to ne bi podnijela. Tako obje države bratski dijele fenomen "omiljenog zločinca" – kojeg radno možemo nazvati i "Ratkom Tuđmanom" – što je, istina, malo nepravedno prema prvom hrvatskom predsjedniku, jer nitko se ne može mjeriti s mesarom Srebrenice.

Ali, za to, oprostite, nismo krivi mi, nego aktualna hrvatska vlast. Ona je najodgovornija što se po nakrivljenim nacionalnim ikonama Hrvatska stavila uz bok Srbije, čak, vidjeli smo, ide i korak-dva ispred nje. Na nama je samo da konstatiramo što to znači, a znači ovo. U famoznom izjednačavanju "žrtve i agresora" ispisana je nova stranica, ali za to se više ne može okriviti ni Bruxelles ni Haag, jer je valjda jasno da je ovaj put službeni Zagreb taj koji se stavio u istu košaru s Beogradom. Cerekao se netko tome ili ne.

Ali, dosta o Tuđmanu i Mladiću, jer su se poslije jednojajčano bliskih događaja u Beogradu i Biogradu otvorile neke usporedbe i na drugoj strani. Tuđman-Tito. Što je danas Tito Hrvatskoj, nemoguće je reći jednom rečenicom, jer očito postoji ne jedan nego više Tita. Svoga Tita griju na srcu sve brojniji hodočasnici u Kumrovec koji se po svojoj radosnoj blaziranosti nimalo ne razlikuju od hodočasnika Gospi Međugorskoj, i jedni i drugi vjeruju u sve i ne sumnjaju u ništa.

Kada nas god žele utješiti da ne živimo u najgoroj zemlji, ili naprosto malo zabaviti, naši se mediji – osobito komercijalne televizije – sjete Srbije. Ondje se uvijek događaju neke huncutarije i majmunarije uz koje voditelji i reporteri ne baš "arijevskih" imena (Hrga, Jarak...) mogu namjestiti svoj nadmoćni nebalkanski osmijeh. Pa se onda, pretpostavljamo, zajedno s njima kihoću i gledatelji, što ćeš kad su ti Srbi, kako da kažemo, toliko udareni da im se jednostavno moraš smijati.

Evo, pogledajte što su napravili na dan presude Đinđićevim ubojicama. Umjesto da se barem tog dana malo suzdrže i pokažu pijetet, oni su preimenovali bulevar s njegovim imenom u Bulevar Ratka Mladića. Pa je li to, molim vas, normalno? Uostalom i onaj njihov, kako se zove, Rašković rekao je za njih da su lud narod i, vidite i sami, ni poslije više od petnaest godina nisu ništa pametniji.

Eto, tako dio hrvatskih medija informira o zbivanjima tamo preko Dunava i Drine i, da se razumijemo, nije da baš nemaju štofa za sprdnju. Imali bi ga i više da su u stanju uočiti i neke bizarnosti za koje je potrebno malo više vijuga za vic, kao to da Nikolićevi radikali odbijaju da se spomenuti bulevar zove po Đinđiću zbog, tvrde, nepoštivanja procedure u beogradskoj skupštini. Pa ispada da je službeno još na snazi staro ime bulevara – Bulevar AVNOJ-a (što je prvo kolaboriranje četnika s partizanima još od onih abortiranih pokušaja 1941.).

I sve bi to bilo u redu da iz svega ovoga ne vire, kao balvani iz oka, debeli razlozi i za sprdnju na hrvatski račun. Jer, pogledajmo kako zapravo stvari stoje. Koliko god izgledalo groteskno što neki Srbi kelje Mladićevo ime preko Đinđićevog baš na dan presude njegovim ubojicama, činjenica je također da neki drugi Srbi te natpise skidaju. Vlasti to naprosto smatraju nedozvoljenim glorificiranjem ratnog zločinca (iako bi naravno bilo puno bolje da hapse Mladića, a ne table s njegovim imenom).

A kako je, molit ću lijepo, kod nas? Kod nas je, na znanje i ravnanje našim TV-šaljivčinama, sasvim obratno. Ne da nitko ne skida imena ulica i trgova dana po haaškim optuženicima za ratni zločin, nego je njima oblijepljena, čast iznimkama, cijela zemlja, i još se, hvala na pitanju, sve u šesnaest i dalje lijepi. I nitko se, vesela braćo, nad time posprdno ne kihoće, nema, ako ćemo pošteno, ni običnog smiješka. A trebalo bi, ovo što mi imamo nije ništa manje groteskno od onoga tamo, ako ćemo tjerati mak na konac, još je i grotesknije.

Jer, ondje je radikalna nacionalistička opozicija ta koja daje ulicama imena po haaškim optuženicima, dok vlast to ne dopušta. A kod nas je baš vlast ta koja to čini, i nema majci da bi to netko skidao (osim u nekoliko slučajeva kada je to učinio ne zna se tko, bit će nekakva urbana gerila, svakako nitko iz pokislih redova službene politike). Dobro, već čujemo jedan prigovor šaljivih kolega i odmah ćemo na njega odgovoriti. Točno je, većina ulica i trgova na koje ovdje mislimo dobila je imena po Tuđmanu i Šušku, koji službeno nikada nisu postali haaški optuženici, pa formalno nije bilo zapreke da se tako učini.

Ali, nije bilo zapreke ni da se ne učini, jer se godinama zna da ih je haaško tužiteljstvo imalo u vidu za jednu od optužnica i da je samo zahvaljujući njihovoj smrti to ostalo u Carlinim ladicama. To se nedavno i potvrdilo, kada su u novoj, suženoj optužnici za "zločinački pothvat" u Oluji i poslije nje osvanula i njihova imena, što znači da će simbolički i oni sjediti uz Gotovinu, Čermaka i Markača. I?

I ništa, pojeo vuk magare. Samo dan-dva poslije Sanader je mirno kao sfinga otkrio Tuđmanov spomenik u Biogradu, iako je i njemu i svima prisutnima trebalo biti jasno da to više nije samo počast prvom predsjedniku proevropske Hrvatske, kako je odnekud izvukao, nego i – potencijalnom ratnom zločincu. A to, gospodo šaljivčine, više nije šala. Jasno je, naravno, da Sanader drži do Tuđmana jedva nešto više nego do lanjskoga snijega i da mu on još treba samo kao duda-varalica kojom će umiriti birački korpus HDZ-a.

Ali, ništa drukčije nije ni s Ratkom Mladićem. Pa, ni srbijanska vlast, uključujući čak i pretjerano omraženog Koštunicu, ne pušta Mladića da joj prolazi "kroz uši" zato što ga voli, nego ga izbjegava uhapsiti da se, kao i u našem slučaju, ne zamjeri relativnoj većini javnosti koja to ne bi podnijela. Tako obje države bratski dijele fenomen "omiljenog zločinca" – kojeg radno možemo nazvati i "Ratkom Tuđmanom" – što je, istina, malo nepravedno prema prvom hrvatskom predsjedniku, jer nitko se ne može mjeriti s mesarom Srebrenice.
XS
SM
MD
LG