Dostupni linkovi

Crnogorski adut je turizam


Ekonomista Vladimir Gligorov, istraživač na Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije govori o rezultatima crnogorske ekonomije u prvoj godini državne nezavisnosti i ukupnim ekonomskim kretanjima i procesima koji treba da približe Crnu Goru evropskim integracijam.


RSE:
Gospodine Gligorov, prošlo je prvih godinu dana crnogorske državne samostalnosti. Kako sa ekonomskog aspekta ocjenjujete učinak Crne Gore u ovom periodu?

GLIGOROV: Mislim da su rezultati u okviru očekivanja, uglavnom su oni pozitivni, mada se ne bi moglo reći da je to neka posledica proglašenja nezavisnosti, budući da je Crna Gora u ekonomskom smislu već bila nezavisna, svakako, negde od početka ovoga veka. Tako da bih mogao da kažem da je ovo proglašenje samostalnosti imalo pozitivan efekat na privredna kretanja, u tom smislu da je skinuta neizvesnost oko političke budućnosti Crne Gore.

RSE: Crna Gora je prošle godine privukla preko 500 miliona eura direktnih stranih investicija. Šta bi trebalo uraditi da bi se strani investitori, naročito oni najpoželjniji od globalnog ugleda i značaja, dodatno stimulisali za ulaganja u Crnu Goru?

GLIGOROV: Mislim da je verovatno osnovno to da se nastavi sa tim otvaranjima mogućnoti za ulaganja pre svega u turizam, a onda te opšte okolnosti vezane za poboljšanje institucionalne infrastrukture pre svega, a onda naravno i fizičke infrastrukture uz relativno funkcionalan sistem zakonodavstva i sudstva da bi to bio neki osnov. Neke dodatne mjere mislim da nisu potrebne.

RSE: Da li je Crna Gora na pravi način koristila sredstva dobijena kroz privatizaciju, odnosno direktne investicije? I pored prvobitnih namjera da se najveći dio tog novca uloži u razvoj saobraćajne infrastrukture izgleda da se podleglo pritiscima MMF-a koji je sugerisao da se novac upotrijebi za servisiranje dugova?

GLIGOROV: To nije loše jer mislim da je verovatno bolje da se investicije u infrastrukturu i generalno sve ono što spada u javne investicije vrši na drugi način, odnosno na ovaj ili onaj način, povezivanjem sa privatnim sektorom, tako da ovi jednokratni prihodi iz privatizacije verovatno je najbolje da služe za otplatu dugova. Time se povećava investiciona klima, umanjuju se kamate i u tom smislu otvaraju se bolje mogućnosti za investicije privatnog sektora, a onda u saradnji sa javnim sektorom i u investicije i infrastrukturu.

RSE: Da li je Crna Gora po Vašem mišljenju, a imajući u vidu pojedine ocjene da je domaća privreda nedovoljno konkurentna, spremna za tako apsolutno otvaranje prema zemljama Jugoistočne Evrope koje još nijesu postale članice Evropske unije koje nameće CEFTA aranžman, a koji će stupiti na snagu negdje sredinom ovog ljeta?

GLIGOROV: Mislim da - da. Ja mislim da Crna Gora nema nekakvog posebnog razloga da se posebno štiti od drugih privreda u jugoistočnoj Evropi, tako da mislim da je to u redu, jer na kraju krajeva za jednu malu, otvrenu privredu kao što je crnogorska, što je moguće manji stepen zaštite je verovatno bolje nego bilo šta drugo.

RSE: Pored izvjesnih pozitivnih pokazatelja koji se najprije odnose na uspostavljenu makro-ekonomsku stabilnost, Crna Gora konstantno iskazuje manjak u razmjeni sa inostranstvom. Spoljno-trgovinski deficit se najčešće tumači logičnim rezultatom rasta investicija i potrebom uvoza artikala potrebnih u njihovoj realizaciji, te se u tom kontekstu pominje rekonstrukcija dva aerodroma, potreba uvoza opreme za renovirane hotele i slično. Ipak, činjenica je da se u Crnoj Gori malo proizvodi. Šta bi zapravo trebalo uraditi da bi crnogorska proizvodnja doživjela tako priželjkivanu ekspanziju?

GLIGOROV: To su u suštini dva pitanja. Jedno je da, ako vi imate značajan priliv međunarodnih sredstava, na primer: ako imate značajna strana ulaganja, svejedno u šta ona idu, vi onda ne možete da nemate povećanje deficita na tekućem računu, s obzirom da je to prosto knjigovodstveno tako i to je očekivano. Što se tiče povećanja izvoza, on, ako se uzme izvoz robe i usluga, znači, ako se uzme u obzir i izvoz turizma, on bez sumnje raste, budući da prihodi od turizma rastu. Kada je reč o samom povećanju izvoza robe tu je verovatno za jednu malu privredu kao što je crnogorska najbolje da se nađe način da se ona integriše u veće proizvodne lance, u regionu, što šire, budući da se ne može očekivati da se neka veća industrija, velika industrija baš da se koncentriše ili da se locira u Crnoj Gori. Tako da mislim da je to na neki način najprirodnija strategija, ali verovatno kao i kada se gleda situacija u Hrvatskoj, pa i u Grčkoj, uopšte u tim zemljama koje su pre svega orijentisane na turizam verovatno je ključan porast izvoza turističkih usluga, odnosno porast prihoda od turizma.

RSE: Crna Gora ima parafiran Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji. Da li zapravo za jednu malu zemlju na jugu Evrope koja želi da bude dio uspješnijeg dijela čovječanstva postoji alternativa članstvu u Evropskoj uniji i inače da li ste pobornik fatalističkog pristupa Evropska unija bez alternative ili, pak, smatrate da bi u rukavu uvijek trebalo imati spremnu rezervnu varijantu i šta bi to u konkretnom slučaju bilo?

GLIGOROV: Crna Gora je već u rezervnoj varijanti i očigledno da postoji nekakva procena da je približavanje Evropskoj uniji bolje od ovoga što je do sad bilo. Prema tome, računam da je to jedna potvrda koja nije fatalistička, nego uporedna potvrda vrednosti pridruživanju Evropskoj uniji. Što se tiče glavnog hipotetičkog pitanja da li bi bilo moguće da se na rubu Evropske unije konsoliduje jedna uspješna privreda u jednoj maloj zemlji a da nema direktne ili da nema orijentacije na puno članstvo u Evropskoj uniji u načelu je to naravno moguće. Problem je u tome što to zahteva dosta značajne unutrašnje sposobnosti za izgradnju institucija, za izgradnju preduzetničkih kapaciteta koji bi onda to mogli da podržavaju i pitanje je naravno da li toga u Crnoj Gori ima. Da kažemo, of shore država u Crnoj Gori verovatno bi bila moguća i bez članstva u Evropskoj uniji, ali je pitanje da li bi se to onda uskladilo i da li bi to bila država koja bi imala odgovarajuće demokratske i pravne ustanove koje bi išle od koristi i crnogorskim građanima. To je ja mislim na neki način izbor. Inače, naravno da uvek postoji i alternativa bilo čemu, pa i članstvu u Evropskoj uniji.

RSE: Inače, kako ocjenjujete napredak Crne Gore u procesu evro-integracija?

GLIGOROV: Crna Gora u načelu ima veoma dobre šanse da relativno brzo se pridruži Evropskoj uniji, s obzirom na to da je mala zemlja koja ne predstavlja neki veliki izazov za samu Uniju, predstavlja veliki izazov za Crnu Goru i to je sad pitanje pre svega kadrova i administrativnih sposobnosti i mogućnosti Crne Gore. Mislim da u kontekstu prilično ograničenih kadrovskih mogućnosti Crne Gore da je dosadašnji napredak prilično dobar. Međutim, najveći problemi nastaju kasnije, ne kada se potpisuje ovaj Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju, to je praktično jedna vrsta sporazuma, nego kada se krene u pregovaranje o članstvu, što bi trebalo da se dogodi kroz godinu - dve. U tom slučaju onda su administrativni zahtevi, kada je reč o Crnoj Gori, prilično veliki i to će svakako biti jedan ozbiljan izazov za Crnu Goru.

RSE: U posljednje vrijeme je aktuelna dilema u vezi eventualne privatizacije pljevaljskog Rudnika uglje i Termoelektrane. Suprotno nastojanjima državnog vrha već duže vijeme na više relevantnih domaćih adresa mogu se čuti sugestije da Elektroprivredu, odnosno proizvođače energije ne treba prodavati?

GLIGOROV: Kada je reč o takvim stvarima koje se približavaju nekoj vrsti privrednog monopola, tu privatizacija sama po sebi nije dovoljan odgovor. Pravo rešenje je privatizacija plus povećanje konkurencije. Znači, ne samo da jedan monopol državni bude zamenjen privatnim monopolom, već da se taj energetski sektor ili bilo koji drugi sličan sektor otvori za konkurenciju raznih snabdevača, raznih operatora i tako redom. U tom slučaju bolje je da to bude u celini velikim delom privatizovano i s druge strane da bude konkurentno i s treće strane da onda država ima odrešene ruke da reguliše taj sektor i ako želi da na njega utiče da utiče ne tako što će imati svojinu nad tim sektorom nego što će regulisati njegovo ponašanje.

RSE: Ruski investitori su među najvećima u Crnoj Gori. Da li jedna mala država kao što je Crna Gora treba da strahuje od dominacije ulagača iz bilo koje zemlje, a možda baš Rusa koji i nemaju naročito dobar imidž. Postoje određena strahovanja da bi se to moglo otrgnuti kontroli, pa u nekom trenutku možda platila i politička cijena ove okolnosti?

GLIGOROV: Sve zavisi od toga koji je odnos između politike i poslovnih ljudi ili vlasnika kapitala ili svojine generalno i to je izazov u svim malim zemljama, budući da često bude slučaj da poneki privatnik bude mnogo bogatiji od same države, pa onda može da ima i veoma jak uticaj. To je za sada još uvek teorijska mogućnost u Crnoj Gori, ali sigurno takva mogućnost postoji, tako da je onda pitanje snaga političkog sistema da ustvari iskoristi privatnog vlasnika, a ne da bude sredstvo u rukama tog privatnog vlasnika. To ne zavisi mnogo od nacionalnog porekla tog privatnog vlasnika, već više zavisi od političkog stava i političke zrelosti države. S druge strane, ukoliko vi u prvom momentu imate ruske investitore to ne znači da će u budućnosti ti investitori ostati, budući da je to privatna svojina, prema tome, po definiciji je na tržištu, tako da ono što je danas kupio Rus sutra može da kupi Amerikanac i verovatno bi to u tom smislu trebalo gledati ukoliko je to zaista profitabilno ili ukoliko je to privlačno javiće se drugi kupci i cena će onda određivati u suštini ko će to tačno posedovati.

RSE: Da li se danas uopšte može govoriti u tim pomalo arhaičnim hladno-ratovskim kategorijama?

GLIGOROV: Kada je reč o ovoj dimenziji onda ne. Sasvim je na neki način svejedno da li je kapital ovog ili onog porekla i da li je novac onog ili ovog porekla. Novac ima tu tendenciju da prevashodno bude privatnog a ne nacionalnog porekla, tako da to, kao što sam rekao, ne bi trebalo da bude način na koji se te stvari posmatraju. Ključni problem je da li je politička vlast korumpirana ili nije. To je suština problema, a ne koje je nacionalno poreklo privatnog kapitala.

RSE: Rusi su kupci i značajnog dijela zemljišta. Pored njih tu je i i veliki broj Engleza, Iraca i tako dalje. Da li Crna Gora suviše liberalno tretira ovo pitanje i može li se dogoditi da ova okolnost koju pojedinci čak nazivaju rasprodajom teritorije zaista mogu proizvesti ozbiljne probleme?

GLIGOROV: Ne vidim koji bi to problemi tačno bili. Ti koji tu zemlju prodaju ili nalaze te investitore u inostranstvu, očigledno imaju koristi od toga ukoliko je opet država to valjano regulisala onda to što će neko iz Irske posedovati neko parče zemlje u Crnoj Gori značiće ustvari samo to da će on u to parče zemlje uložiti, bilo zato što će izgraditi zgradu ili već za šta će to upotrebiti, tako da je to, kako god čovek pogleda - dobro. Pored toga, to povećava vrednost svih drugih vlasništva u Crnoj Gori, tako da svi Crnogorci koji imaju neko zemljište ili neku imovinu videće povećanje ili doživeće povećanje svoje imovine zbog toga što postoji interes da se ta imovina kupuje i prodaje. Prema tome, to je kako god čovek pogleda potpuno nova okolnost. Ne vidim uopšte šta bi tačno bile negativne strane čitave te stvari.
XS
SM
MD
LG