Dostupni linkovi

logo-print

Navijanje za "svoje"


Djeca osnovnih škola opštine Centar se skupljaju u Zetri, na manifestaciji povodom završetka školske godine....Počinje program. Predstavlja se prva škola u bordo majicama. Dok bordo djeca aplaudiraju, ostali govore: "Uaaaa!" Ne mogu da vjerujem....Sklona da vidim metaforu, čak i tamo gdje bih trebala da se opustim i budem samo mama prvačića, shvatam da se sadašnji mali navijači, budući glasači, odgajaju da uvijek isključivo navijaju za SVOJE, dok ONE DRUGE treba dobro ignorisati i izlolirati. Slika budućeg bosansko-hercegovačkog društva me obuzima svom silinom.

Jasmila ŽBANIC, filmska redateljica iz Sarajeva

Subota, 26. maj 2007. godine
Na zidu predavaonice slika Alise u Zemlji čuda. Profesor Radman, jedan od najznačajnijih naučnika iz oblasti genetike, objašnjava evoluciju kroz sličicu Alise, koju za ruku vodi Crvena kraljica. One trče, ali zapravo cijelo vrijeme stoje u mjestu. Ako se želiš pomjeriti s mjesta, moraš trčati dva puta brže.
Radionica "Naracija", koju smo organizirali u suradnji sa produkcijom Ziva iz Hrvatske, Medlis institutom iz Splita i Deblokadom iz Sarajeva, okupila je u Institutu profesora Radmana tridesetak afirmisanih umjetnika, novinara, naučnika, arhitekata, ali i mladih ljudi koji su se bavili fenomenom pričanja priče.
Poslijepodnevnu diskusiju imamo u borovoj šumi s pogledom na more. Nekada su, priča nam etno-muzikologinja Danica Radman, u vlaškim zajednicama postojali mudraci-pripovjedači. Kroz svoje pjesme zajednici su predavali iskustvo i način posmatranja svijeta. Neko od učesnika pita da li njihove pjesme govore o novim događajima. Arhitekta, Amir Vuk, šeretski ubacuje: "Sad sigurno pjevaju o ulasku u Evropsku uniju".

Nedjelja, 27. maj 2007. godine
Dan počinje predavanjem Predraga Lučića o naraciji sahrane. Analiziramo tekst iz Globusa o sahrani poznatog menadžera, u kojem se ni jednom riječju ne spominje ubijeni, okolnosti ubistva, sociološka ili politička analiza događaja, već samo izgled prisutnih ojađenika.
Odjela Armani, Gucci, Versaci, decentno, sa stilom, sa sunčanim naočalama, pokazuju mjeru tuge. Miroslav Radman se pita kako stvoriti tijelo koje će ljudske zajednice štititi od epidemije opasnih ideja. Aleksandar Hemon analizira paprenjak, marketinški proizvod nacionalne avio-kompanije, kroz koji se materijalizira priča o naciji. Braco Dimitrijević definira umjetnost kao pokret otpora. Amir Zec traži humor kao otklon pričama.
Danas je treći, posljednji, dan radionice. Dogovaramo se da ovaj eksperiment ponovimo iduće godine. U ovoj laboratoriji smo stvorili plodan dijalog i udružili kreativnu energiju divnih ljudi iz regije, te dokazali da svaka veća grupa na Balkanu ne mora nužno biti zločinačka.
Vraćamo se za Sarajevo. Na radiju čujem da je naš prijatelj, Cristi Mungu iz Rumunije, dobio Zlatnu Palmu za film Četiri mjeseca, tri sedmice, dva dana. Presretni smo. Danima već svima pričam o ovom filmu. Drago mi je zbog Kristija koji je divan čovjek i umjetnik. Drago mi je da na festivalu, koji odiše konzervativnošću i snobizmom, ipak pobjeđuje prelijep film, malog budžeta, bez filmskih zvijezda.

Ponedjeljak, 28. maj 2007. godine
Budi me Zoe, moja kćerka. Jutarnje maženje i ljubljenje.
Napolju je kiša. Povratak u sarajevsku realnost. Pravim doručak koji, uz novine, traje sve do popodne. U novinama masovne grobnice, pobjegli ratni zločinci, korupcija… Sad mi se onih par dana u Splitu čine još vrjednijim. Nahranila sam se i mentalno i emotivno i sad mogu dalje.

Utorak, 29. maj 2007. godine
Teško se adaptiram na sarajevsku kišu i pad temperature, posebno kada sam sve zimske stvari, prije mjesec dana, upakovala u one magične kese u kome se sadržaj cijelog ormara, uz pomoć usisivača, svede na palačinak. Pišem scenario. Naravno, jutros mi je crk'o kompjuter, pa i tu nalazim razlog zašto mi pisanje nije krenulo kako treba.

Srijeda, 30. maj 2007. godine
Zoe danas ne ide u školu. Djeca osnovnih škola opštine Centar se skupljaju u Zetri, na manifestaciji povodom završetka školske godine. Moramo obući žutu majicu jer je to boja njene škole.
Počinje program. Predstavlja se prva škola u bordo majicama. Dok bordo djeca aplaudiraju, ostali govore: "Uaaaa!"
Ne mogu da vjerujem. Dječak pored mene, osim zvučnog, ima i vizualni dodatak, on palcem pokazuje ka dole, kada nije prozvana njegova škola, a palac ide gore kada se ime njegove škole izgovori.
Sklona da vidim metaforu, čak i tamo gdje bih trebala da se opustim i budem samo mama prvačića, shvatam da se sadašnji mali navijači, budući glasači, odgajaju da uvijek isključivo navijaju za SVOJE, dok ONE DRUGE treba dobro ignorisati i izlolirati. Slika budućeg bosansko-hercegovačkog društva me obuzima svom silinom.
Kako, niti organizatori, ni kreštava voditeljica, ne upozoravaju djecu da to ne rade, metodom direktnog građanskog aktivizma dječaku do sebe, nimalo simpatičnim glasom, kažem da je to što radi izuzetno papanski. Do kraja manifestacije njegov prst nije ni izvirio iz džepa.

Četvrtak, 31. maj 2007. godine
Kad pišem scenario ne gledam vijesti, ne čitam novine, pokušavam da ništa na mene ne utiče, osim moje vlastite priče. To, naravno, nije moguće jer se Zoe vratila iz škole i nije prestala pričati. Srećom, tata je izvodi u šetnju. Pravim veliku džezvu kafe i ubijam glavnog junaka.

Petak, 1. juni 2007. godine
Zadnji dan škole. Idemo u kino. Gledamo "Pirate s Kariba". Valjda zato što nisam gledala prva dva dijela, uopšte ne kontam o čemu se ovdje radi. Pokušala bih zaspati u kinu, ali Zoe me tjera da joj čitam titlove. Sad sam jedna od stotine miliona ljudi na svijetu koji su gledali ovaj film. Osjećam se kao pripadnik velike grupe koja ima zajedničko, nikome potrebno, iskustvo.
Zoe je kod kuće odmah napravila brod od deke i kliže se po parketu. Za nju još uvijek sve ima smisla jer priča svoje priče.
XS
SM
MD
LG