Dostupni linkovi

logo-print

Zaslužuje li žrtva da bude ispolitizirana?


Mirjana RAKELA (Žana KOVACEVIC, Zoran PRERADOVIC, Enis ZEBIC)

Činjenica je da ratni zločin nikada ne zastarijeva, a žrtve zaslužuju pravdu, kako one stradale u ratovima koji su od devedesetih vođeni na prostorima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i na Kosovu, tako i žrtve fašističkih pogroma tijekom II svjetskog rata, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Što o Deklaraciji kažu političari u državama regije, što povjesničari iz tih zemalja, ali i znanstvenici u svijetu? Zaslužuje li žrtva da bude ispolitizirana?

* * * * *

Deklaracijom, koja je 31. maja usvojena na plenarnom zasjedanju Četvrte međunarodne konferencije o logoru Jasenovac, zahtjeva se od Vlada Republike Srpske, Bosne i Hercegovine i Srbije da protiv Hrvatske podnesu tužbu za genocid i tužbu za obeštećenje pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, zbog stravičnih zločina počinjenih nad Srbima, Jevrejima i Romima u sistemu jasenovačkih logora tokom II svjetskog rata. Predsjednik Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu, koja je predložila Deklaraciju, Bernard Klein, mišljenja je kako u zahtjevima nema ništa pretjerano i radikalno prema Hrvatskoj. Klein, inače profesor iz New Yorka, predavač o holokaustu, smatra da bi hrvatska država konačno trebala da prizna počinjanje genocida, te da prestane manipulacija sa brojem žrtava.

Dana 22. travnja ove godine, na mjestu ustaškog koncentracijskog logora u Spomen-području Jasenovac, održana je komemoracija za žrtve tog logora, a obilježena je i 62. obljetnica pokušaja proboja jasenovačkih logoraša. Toga dana smo izvijestili: Jasenovac je najstrašnije poprište zločina, a režim koji ga je organizirao bio je zločinački, istakao je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, naglašavajući da se Hrvatska, nakon započetog koketiranja s ustaštvom devedesetih, prekrajanja povijesti u školskim udžbenicima i medijima, na žalost, ni danas nije do kraja vratila istini, a otpori su stalni i organizirani. Svako nekažnjeno isticanje simbola ustaškog režima, bilo u dijaspori, ili Hrvatskoj, i njihovo dovođenje u vezu s hrvatskom državom, uz šutnju odgovornih, ugrožava, prema Mesićevim riječima, ulazak Hrvatske u Europsku uniju, kao što ga ugrožava svatko tko zločince pretvara u žrtve, a žrtve u zločince: „Hrvatski narod, kao kolektivitet, nizašto nije kriv. Krivi su pojedinci, krive su organizirane skupine. Individualiziranje krivnje bitna je komponenta borbe za istinu, pa i borbe za istinu o Jasenovcu, jer to je pitanje na koje bi odgovor morao znati svaki odrasli stanovnik Hrvatske – tko je u Jasenovcu koga ubijao i zašto je ubijao.“

Zagreb: banjalučki skup manipuliranje istinom

Hrvatski stav o Jasenovcu je krajnje transparentan, a banjalučki skup o Jasenovcu je manipuliranje istinom u kratkoročne političke svrhe, jednodušna je ocjena hrvatske politike i znanosti.

Savjetnik predsjednika Mesića za vanjsku politiku Tomislav Jakić kaže za naš radio kako su zahtjevi u Deklaraciji sa banjalučkog skupa besmisleni i neutemeljeni, ne samo pravno nego i politički:

„Zahtjevi iznijeti u Deklaraciji koju spominjete, besmisleni su i neutemeljeni, ne samo pravno nego i politički. Današnja Republika Hrvatska nije pravni slijednik takozvane Nezavisne Države Hrvatske, prema tome, ne može odgovarati za ništa što se može staviti na teret toj kvislinškoj, ratnoj tvorevini.“



Što se tiče priznavanja Jasenovca, Jakić je za naš radio prenio sadržaj odgovora upućenog iz Ureda hrvatskog predsjednika premijeru Republike Srpske Miloradu Dodiku, koji je figurirao kao predsjednik Organizacijskog odbora banjalučkog skupa:

„Naime, da je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, ne jednom, na samom mjestu zločina, dakle u Jasenovcu, iznio jasan, transparentan i konkretan stav Republike Hrvatske prema zločinima što su tamo počinjeni. I nakon svega toga donositi ovakve deklaracije, može samo onaj kome nije do istine, nego mu je do manipulacije istinom u vrlo jasno prepoznatljive, kratkoročne, političke svrhe.“

Jedna od odluka banjalučkog skupa je i da se od vlada Republike Srpske, Bosne i Hercegovine ili Srbije zatraži da Hrvatsku tuže Međunarodnom sudu pravde za genocid u Jasenovcu. Zastupnik Hrvatske pri tom sudu i profesor opće teorije prava i međunarodnih odnosa i diplomacije na zagrebačkom Pravnom fakultetu Ivan Šimonović, za naš radio kaže kako u pravnom smislu ne postoje pretpostavke da se za to obrati Međunarodnom sudu pravde:

„Prvo, u to vrijeme uopće još nije bilo Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja je donesena tek nakon rata. Drugo, prema toj Konvenciji, tužitelj može biti samo država, a Republika Srpska nije država; premda ima i onih koji bi željeli da ima takav karakter. Jedini međunarodni, državnopravni subjektivitet koji se može eventualno pojaviti kao tužitelj je Bosna i Hercegovina. Prema tome, rekao bih da ne postoje elementarne pravne pretpostavke da se, bez obzira na činjenično stanje, uopće pokrene jedan takav postupak.“

Prema tome, ako bi netko probao inicirati takav postupak, Međunarodni sud pravde proglasio bi se nenadležnim za njega:

„Pretpostavljam da se o tome govori isključivo u nekakve propagandne svrhe, bez nekakve stvarne namjere. Dakle, uopće nema razloga, u pravnom smislu, upuštati se u to da Republika Hrvatska nije slijednik Nezavisne Države Hrvatske, da nije kontinuitet i tako dalje. Za tim nema ni potrebe jer ne postoje elementarno pravne i procesne pretpostavke za jednu takvu tužbu.“

Na skupu se opet spominjala brojka od 700.000 žrtava Jasenovca. Viši znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest Igor Graovac, pred dvije godine je zajedno sa povjesničarom Draganom Cvetkovićem iz beogradskog „Muzeja genocida“, objavio knjigu „Ljudski gubici Hrvatske“, gdje oba autora za Jasenovac tvrde da se radi o manje od 100.000 žrtava:

„S time su suglasni i današnji vodeći predstavnici žrtava, dakle židovska, romska, srpska, pa i hrvatska zajednica, kad je riječ o stradalim antifašistima u Jasenovcu. I ne vidim koji je razlog, osim politikantskog, koji je za mene u ovom trenutku posve nerazumljiv.“

Očekivalo se da će nakon objavljivanja knjige jednog hrvatskog i jednog srpskog autora, koji svaki svojim istraživanjima dolaze do identičnog broja jasenovačkih žrtava, nadmetanje oko broja žrtava prestati:

„Međutim, svjedoci smo da se politizacija žrtava, na svim stranama, ne samo oko Jasenovca, nego i oko Bleiburga i oko svih drugih pitanja, neprekidno politizira i da svaka strana i dalje želi da svojih mrtvih ima što više.“

Predsjednica Savjeta Spomen-područja Jasenovac, povjesničarka Zorica Stipetić, za naš radio o najavi tužbe protiv Hrvatske kao slijednice NDH:

„Ja sam time malo zaprepaštena i malo ražalošćena, jer mi se čini da je po srijedi ili nesporazum i neznanje ili neka zlonamjernost. Jer, treba reći da nikad nema dovoljno solidarnosti i poštovanja prema preživjelim zatočenicima i obiteljima žrtava, ali Hrvatska u ovom slučaju nije adresa na koju se takve tužbe i zahtjevi trebaju slati.“

Ona podsjeća da NDH, kao kvislinška tvorevina, nije bila međunarodno priznata, a da suvremena Hrvatska svoj državno-pravni kontinuitet temelji na odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a i Ustava socijalističke Jugoslavije iz 1974. godine.

Sarajevo bez službenih reakcija

Zahtjev upućen sa Četvrte međunarodne konferencije o istini o Jasenovcu, a posebno zahtjev za podizanjem tužbe protiv Hrvatske, ostao je bez službenih reakcija institucija Bosne i Hercegovine. Reakcije nevladinog sektora sasvim su oprečne, a većina onih iz Federacije BiH mišljenja su kako se ovakvim zahtjevom žele prikriti zločini iz nedavne prošlosti počinjeni u Bosni i Hercegovini.

Potpredsjednik Republike Srpske Davor Čordaš ističe da svaki počinjeni zločin treba osuditi, bez obzira na broj žrtava, kako onih iz II svjetskog rata, tako i ovih iz nedavne prošlosti:

„Ono što je najžalosnije u tome svemu, a to nije samo slučaj ove konferencije, dakle ne samo kad je u pitanju srpska strana nego i hrvatska i bošnjačka, to je da gledamo samo svoje žrtve, a svoje krvnike zaboravljamo. Ako se svi mi skupa želimo osloboditi svoje prošlosti, moramo da gledamo u budućnost. A prošlosti treba da se oslobodimo ne tako što ćemo da negiramo ono što se dogodilo, nego da i jedni i drugi i treći sjednemo zajedno, pogledamo istini u oči, osudimo sve zločine i nakon toga nastavimo zajedno raditi. Ovako, svako priča o svom stradanju, a o svom zločinu šuti ili ga prikriva. U istom tom kontekstu gledam i na sve ovo što se događalo oko ove konferencije o Jasenovcu.“

Koordinator Međunarodne konferencije o istini o Jasenovcu Milan Bulajić kaže kako Deklaracija nema obavezujući karakter, ali da predstavlja vid javnog pritiska:

„Trebamo da se daleko više angažujemo nego što je to bio slučaj do sada. I Andrija Artuković (ja sam bio na tom suđenju u Zagrebu) i Dinko Šakić, osuđeni su za obično ubistvo. Dakle, oni nisu ni tuženi, ni suđeni, ni osuđeni za zločine genocida. Tačno je, kako kažu pravnici-formalisti, da tada nije ni postojala Konvencija Ujedinjenih nacija o kažnjavanju i sprječavanju zločina genocida. Međutim, molim vas, Hrvatska danas tuži Jugoslaviju odnosno Republiku Srbiju za zločine genocida. A najnevjerovatnije je to da je tuži za Slavoniju, za Knin, gdje su se dogodili ,Bljesak‘ i ,Oluja‘.“



Direktor Istraživačko-dokumentacionog centra za istraživanje ratnih zločina Mirsad Tokača kaže da je pitanje Jasenovca potrebno otvoriti i pronaći stvarnu istinu, ali ne na način kako je to sada urađeno:

„Cijeli taj skup je prošao u jednoj političkoj atmosferi, inspiriran onim što Dodik već odavno radi – prikriva genocid koji se desio prije 10 godina, tako što će aktualizirati nešto što se, naravno, desilo u Jasenovcu, ali se nije desilo na način na koji bi oni to željeli da prikažu. Koliko znam, na tom skupu nisu učestvovali veoma relevantni ljudi, koji bi doprinijeli tome čemu je trebao da služi taj skup – utvrđivanju istine o Jasenovcu, kojim se još uvijek manipulira, i ciframa i događajima i tako dalje.“

Neosporno je da su zločini u Jasenovcu počinjeni, ali ovakva Deklaracija je potpuno zakašnjela inicijativa, a podizanje tražene tužbe protiv Hrvatske gotovo je nemoguća misija u Bosni i Hercegovini, smatra direktor Instituta za istoriju BiH Husnija Kamberović:

„Ono o čemu se može razgovarati, to je kako nastaviti naučna istraživanja oko svega toga što se dešavalo u Jasenovcu. Kako sva ta istraživanja približiti, kako ih objediniti, kako doći do preciznije ocjene o tome što se zapravo desilo u Jasenovcu, kolike su razmjere tog zločina u toj klaonici i tako dalje. To je ono što mi se čini da je moguće, odnosno da bi bilo korisno da se napravi, a ne da se to poteže po nekim sudovima. Nisam ni siguran da se uopće može napraviti bilo kakav konsenzus u ovoj zemlji oko takve vrste tužbe.“

Kamberović naglašava da je zločin u Jasenovcu počinjen u ime i na konceptu ustaške ideologije, koja je u Hrvatskoj osuđena i odbačena, te da zbog toga danas ne može snositi odgovornost.

Beograd: Deklaracija iz Banjaluke ima moralnu dimenziju

Kada bi Vlada Srbija i pokrenula tužbu pred Međunarodnim sudom pravde protiv Hrvatske za genocid nad Srbima, Židovima i Romima u Jasenovcu, ona ne bi prošla. Banjalučka Deklaracija ima više moralnu nego krivičnu dimenziju, ona je prije svega politički motiviran korak, dio je stavova iz Srbije.

Pokretanje tužbe protiv Hrvatske za genocid u logoru Jasenovac tokom II svetskog rata, koju su zatražili učesnici međunarodne konferencije o Jasenovcu u Banja Luci, moguće je učiniti samo formalno, ali će je Međunarodni sud pravde u Hagu sasvim izvesno odbaciti, jer ne postoji nadležnost tog suda, kaže u izjavi za naš program Saša Obradović, član pravnog tima Srbije, po tužbi BiH za genocid:



„Da bi Međunarodni sud pravde bio nadležan da reši neki spor između dve države, potrebno je da postoji neki osnov za njegovu nadležnost. Međunarodni sud pravde rešava sporove među državama samo onda kad su države s tim saglasne. Bilo da se slože da se konkretan spor reši, umesto ratom, mirnim putem, pa taj spor iznesu pred Međunarodni sud pravde, ili pak postoji neka generalna klauzula kojom je neka država prihvatila da će u svim ili nekim slučajevima biti dostupna da joj se sudi pred Međunarodnim sudom pravde.“

Obradović takođe dodaje da iz Konvencije o genocidu, koja je doneta 1948. godine, proističe da će države potpisnice tog dokumenta, sve sporove nastale iz te Konvencije rešavati pred Međunarodnim sudom pravde, te da je na osnovu toga Bosna i Hercegovina tužila tadašnju SR Jugoslaviju za genocid, i naglašava:

„Događaji u Jasenovcu su se desili u vreme između 1941. i 1945. godine, dakle, u najmanju ruku tri godine pre donošenja Konvencije o genocidu. I šta to sad znači, posle 60 godina? Nema nikakvog pravnog osnova za to da bi Međunarodni sud pravde taj spor mogao rešavati. Baš kao ni zakon, tako se ni međunarodni ugovor ne može primenjivati retroaktivno.“

S druge strane, Milivoje Ivanišević, direktor Centra za istraživanje zločina nad srpskim narodom, smatra da doneta Deklaracija ima više moralnu nego krivičnu dimenziju:

„Mislim da je to pokušaj da se svetska javnost obavesti o stradanju Srba u 20. veku, da su Srbi jedan od naroda koji su u tom vremenu najviše stradali. Srbi su narod koji je žrtva genocida u 20. veku i čije je stanovništvo prepolovljeno u dva svetska rata. Tu se, sigurno, traži pre svega moralna satisfakcija pred svetskom javnošću, da te žrtve ne bi pale u zaborav. Što se tiče krivične i materijalne nadoknade, od toga ništa ne očekujem. Mislim da to nije u prvom planu.“

Istoričar Olga Pintar Manojlović smatra da je u ovom slučaju reč o pre svega politički motivisanom koraku:

„Svakako se radi o politički instruiranoj odluci koja je, međutim, u svojoj suštini veoma loše organizovana i reflektuje neshvatanje načina funkcionisanja međunarodne pravde. Odnosno, čini mi se da ovako kako su organizovani podnosioci, vidi da se institucije međunarodne pravde, kao i institucije ovdašnjih država, ni na koji način ne poštuju, već je zapravo cilj i ove akcije njihovo obesmišljavanje.“

Na pitanje da li se ovakvom deklaracijom pokušava relativizovati genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine, Pintar Manojlović ovako odgovara:

„Apsolutno. S obzirom na činjenicu da je više nego jasna intencija određenih političkih i intelektualnih elita u našoj sredini da načinom kontekstualizacije Srebrenice i načinom na koji je stavljaju u jedan istorijski niz, zapravo sam zločin i nužnost odgovornosti za njegovo počinjenje obesmisle.“
XS
SM
MD
LG