Dostupni linkovi

logo-print

Čija je državna imovina?


Visoki predstavnik Kristijan Švarc Šiling morao je posljednjih mjeseci često intervenisati, što stvara negativnu sliku o Bosni i Hercegovini, ocjenjuju u njegovom uredu u Sarajevu. Dok su se stranke u Hercegovačko - neretvanskom kantonu još uvijek preračunavale koliko će novca izgubiti odlukom visokog predstavnika da ih kazni zbog neformiranja vlasti, Šiling je objavio odluku o produženju Zakona o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Šef komunikacija OHR-a Kris Benet kaže:

«To ne daje najbolju sliku očigledno. Druga stvar, ima nekoliko ključnih reformi za evroatlantsku integraciju i na području policije, na području medijskih reformi itd. nema napretka. Visoki predstavnik je morao poduzeti nekoliko mjera koje na neki način idu protiv principa domaće odgovornosti, međutim koje su sada potrebne.»

Zabranu raspolaganja državnom imovinom Ured visokog predstavnika prvobitno je nametnuo početkom 2005. godine. Od tada, iako je formirana komisija koja je imala mandat da utvrdi pravo nad državnom imovinom i da izradi nacrt zakona o upravljanju tom imovinom, nije urađeno ništa. Kao razlog neuspjeha navodi se jak pritisak na visokom političkom nivou, kaže član Komisije za državnu imovinu Muharem Cero:

«U samom obrazloženju odluke visokog predstavnika jasno je definirano da su članovi Komisije bili pod jakom presijom političkih opcija koje imaju bitno suprotstavljena viđenja rješavanja problematike imovine države BiH. Aktuelno Vijeće ministara nije produžilo rad Komisije i ostalo je u pet mjeseci da ne radi, u suprotnosti sa pristupnim govorom predsjedavajućeg Špirića koji je rekao da će u svom mandatu riješiti pitanje sukcesije. Bojim se da nije mislio na sukcesiju BiH.»

Poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH Drago Kalabić kaže da, iako je bilo neminovno da visoki predstavnik donese ovu odluku, nije dobro da radi posao Vijeća ministara BiH:

«Imovina nije imovina visokog predstavnika nego građana BiH i ako domaće vlasti nisu mogle naći načina da se dogovore oko te imovine i da ju na neki način zaštite, onda zaista ne znam ko nam tu može pomoći sa strane. Mislim da je prvenstveno trebalo pozvati na odgovornost one ljude koji nisu uradili do sada ono što su trebali i da je trebalo ići sa radikalnijim potezima da se to pitanje riješi. Upravo zbog osjetljivosti ovog prostora, zbog same imovine koja je podložna propadanju, provijava mišljenje kao, evo, visoki predstavnik je produžio tu odluku. Ja shvatam neminovnost produženja, a da li je to poruka da i dalje niko ništa na tom pitanju ne treba i ne mora da radi?»

Na ovom primjeru se sasvim realno vidi da su domaće vlasti jako aktivne i da puno rade, ali u suprotnom pravcu, naglašava nezavisni analitičar Ugo Vlaisavljević. Najbolji primjer za to je borba za raspolaganje državnom imovinom, napominje Vlaisavljević:

«Kao izrazita evidencija onome o čemu je ovdje riječ da su domaće vlasti izuzetno aktivne, to je ustavri borba za raspolaganje državnom imovinom. Sasvim je u pravu visoki predstavnik da je opet onemogućio tu borbu da se zgrabi sa entitetskih pozicija, sa partijskih pozicija i sa etničkih pozicija što više onoga što je državna imovina. Ko će biti onaj koji će biti glavni u donošenju odluka, dakle tu je policija ili izvršna vlast vidljiva, i s druge strane, šta će se uzeti, šta će se zauzeti i šta će se okupirati? To je čitav jedan plijen. Možemo govoriti da je visoki predstavnik ovdje spriječio podjelu plijena, jer kad pogledate šta je državna imovina ili ono što je ostalo kao zajednička imovina, onda vidite da je to veliki plijen: vojni aerodromi, naftni terminali, carinski prelazi gdje se ubire, namjenska industrija, velike firme poput onoga što je Soko ili Zrak, pa sve do Državne bolnice u Sarajevu.»

Predstavnici međunarodne zajednice ističu kako je definisanje prava države, entiteta i Brčko Distrikta nad postojećom državnom imovinom odgovornost domaćih organa vlasti, ali i obaveza za integracije u evropske institucije.
XS
SM
MD
LG