Dostupni linkovi

logo-print

Web Caffee: Mogli su, ali nisu


Nije uspio. Zvao se Nazar Abdulwahid Al-Radhi, bio je naš dopisnik iz Bagdada. Mogao je biti dopisnik neke druge, ‘manje opasne’ medijske kuće – ali nije.

Njegova i naša kolegica, dopisnica Radija iz Teherana, Azima Parmaz, stigla je u siječnju u teheransku zračnu luku. Žurila je, bojeći se da neće stići da vidi majku na samrti. Mislila je, biće to rutinska kontrola njenih dokumenata, ali se prevarila. Uzeli su joj putovnicu. Svi pokušaji da je dobije nazad su propali. Tek u travnju, advokatima je rečeno da će ostati u Teheranu dvije do tri godine!!?? "Biće sudjena za njen rad za Radio Farda (Program radija Slobodna Evropa za Iran) koji širi propagandu protiv Islamske Republike Iran!" – rekoše. Onda su joj dali pet dana da nadje 440.000 američkih dolara kao zalog da će doći na sudsko ročište. Nikad niko nije u Iranu morao da plati toliku kauciju. Založila je svoju kuću – ali joj putovnicu nisu vratili. Još je drže u Iranu protiv njene volje, u nekoj je vrsti kućnog pritvora.

Mogla je ne otići da vidi majku – ali nije.

Pisao sam još početkom petog mjeseca u ovoj kolumni da je jedna druga naša novinarka, Khalaf Khamail, kidnapovana u Bagdadu, mučena i ubijena.

Mogla je biti samo majka – ali nije.

U redakciji za Turkmenistan radi jedan kolega čiji je sin u zatvoru.

Mogao je biti samo tata – ali nije.

Jedan drugi kolega ima u zatvoru oca.

Mogao je biti samo sin – ali nije.

Neki novinari šalju svoje izvještaje pod tudjim imenima; ima ih koji se ne usuđuju da šalju tonske izvještaje, strahuju da će biti identificirani po boji glasa pa šalju samo e-mail poruke; ima ih koji pošalju samo vijest šta se dogodilo pa praške kolege istražuju jer ruka tamo nekih diktatora ne stiže do Praga. Jedan je izvještavao o onoj tragediji u Beslanu, odmah su mu uhapsili rodjake – ali je nastavio da radi za nas.

Mogao je prestati, barem na kratko, nitko mu ne bi zamjerio – ali nije.

Možda se ne zna ali treba da se zna.

Na duplerici nekadašnjeg sarajevskog Ljiljana 1995-te godine izašao je masnim slovima otiskan spisak "loših Muslimana" – loših samo zato što rade za Radio Slobodna Evropa. Sabina Čabaravdić, Mehmed Agović su proglašeni “neprijateljima Bosne i Hercegovine”.

Mogli su postati "dobri" Muslimani – ali nisu.

Miloševićeva je vlada zabranila novinarima da izvještavaju za radio Slobodna Evropa 1999-te godine jer rade za "neprijateljski radio", ali svi nastavili da rade. Čak su neki dopisnici u unutrašnjosti Srbije održali i konferenciju za tisak i javno rekli – nećemo poštovati naredbe.

Mogli su ćutati – ali nisu.

Kolegica iz Podgorice, Slavica Brajović je bila optuživana od strane ljudi bliskih Miloševiću da je "lokator" za vrijeme NATO napada. Ona je navodno bila u direktnoj vezi sa NATO-om i javljala je šta je pogodjeno a šta nije, tako da je vojna intervencija ovisila o našoj Slavici. Danas je možda smiješno ali je onda to bilo više nego opasno.

Mogla je uzeti odmor – ali nije.

"Jugonostalgičar" je bila najčešće etiketa za Ines Šaškor, Jelenu Lovrić, Milana Gavrovića, Dragu Hedla i sve ostale dopisnike radija Slobodna Evropa iz Hrvatske. Biti etiketiran tada "jugonostalgičarem" značilo je, "zna se", biti državni neprijatelj.
Mogli su odustati – ali nisu.

Gjeracina Tuhina je iz Prištine, dok su srpske jedinice iz kuća u susjednim stanovima, izbacivale Albance, slala elektronske poruke u našu redakciju u Pragu o tome šta se tamo zaista dešava.

Mogla je ranije otići iz Prištine – ali nije.

Kroz jedan bagdadski prozor se vidi da je nada usahnula, ali ako je ima daju je ljudi poput Nazar Abdulwahid Al-Radhija i Khalaf Khamailije; kroz jedan teheranski prozor vire uplašeni oni koji žele drugačiji Iran i u nekom ćošku od kuhinje tiho slušaju naš radio i šta se dešava sa njihovim herojem, Azimom Parmazi; i onaj otac i onaj sin iz Turkmenistana znaju da ima dosta onih koji ih trebaju u Turkmenistanu; i "loši" Muslimani iz Sarajeva, i "jugonostalgičari" iz Hrvatske, i "lokatori" iz Podgorice, i "neprijatelji" iz Srbije, i oni kompjmuteraši iz Prištine jednostavno nisu pristali na teror jedne istine, jednog vodje i jednog naroda. Svi su oni i u Moskvi i u Teheranu i u Bagdadu i u Zagrebu, i u Beogradu i u Minsku.........optuživani da su američki, engleski, njemački i ko zna čiji agenti.

Da li su oni agenti? Jesu - agenti su istine.Odani profesiji brinući se da istina dobije pravo glasa. Ni istina se ne može probijati sama za sebe. U jednom davnom pismu, stiglo je još za vrijeme rata, ovakvu mi je poruku poslao jedan vojnik sa bosanskohercegovačkog ratišta. "Tek da znate, mi na linijama, ne vjerujemo nikom – samo vama. Mi već u svakodnevnom žargonu više ne kažemo "istina je" nego - "rekla je Evropa."

Email me Nenad Pejic
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG