Dostupni linkovi

Velebit nije inozemstvo, ali je izazov


„Upravo sam se vratio s djevojkom iz Španjolske. Bili smo tamo tjedan dana. Putem do Barcelone smo se zaustavljali u Nici, Kanu, Azurnoj obali, Marseju. Išli smo osobnim autom. U nižoj klasi hotela, za nas dvoje, cjelokupni trošak prijevoza, smještaja i hrane iznosio je oko 8000 kuna.“

Osam tisuća kuna je oko 1100 Eura. Naš sugovornik kaže da si takvo putovanje obično priušti i u toku jeseni, zatim oko Božića, plus ljetni godišnji odmor od dva tjedna.

Zrinka Marušić iz hrvatskog Instituta za turizam ističe da je riječ o tipičnom predstavniku mladih visokoobrazovanih Hrvata do 34 godine starosti, samcu s plaćom većom od 1000 eura, koji na odmor sve više odlaze nekoliko puta godišnje. Upravo oni i podižu općenito nizak prosjek ukupnih putovanja:

„Naša istraživanja pokazuju da je 39 posto Hrvata otišlo na takozvani četiri-plus odmor ili odmor koji je uključivao četiri i više noćenja. S tim podatkom se možemo usporediti sa evropskim zemljama, a govori nam da smo u donjem dijelu ljestvice. Udio Evropljana koji odlaze na putovanja kreće se negdje od 31 posto u Portugalu, do 77 posto u Njemačkoj.“

Za većinu Hrvata novac je i dalje glavna prepreka putovanjima:

„Nemamo novaca, inače bi putovali.“

„Idem na more. Imam kćer na moru, pa malo spojim ugodno sa korisnim. Jeftinije prolazim. Nekada smo išli po mjesec dana na moru, a sada, ako smo i pet dana, dobro je. Uvijek sam kuhala za nas.“

„Male su plaće i ljudi ne mogu nigdje putovati.“

„Jedino se može uzet kredit, pa ga otplaćivati šest-sedam mjeseci, ali ipak ima važnijih stvari.“

„Ne putujemo zbog financijskih razloga, ali i radi posla nemamo vremena.“

Istraživanje portala Moj posao pokazuje da Hrvati prosječno, čak devet dana godišnjeg odmora, „poklanjaju“ poslodavcima jer ga jednostavno ne stignu iskoristiti. Riječ je uglavnom o zaposlenima u manjim tvrtkama:

„Kod svakog privatnika je tako. Radi se i nedjeljom.“

„Šef uvijek izmisli da nešto treba napraviti. Uvijek ima posla i na karaju se odmor ne iskoristi. Prođe godina, a godišnji otišao k vragu.“

Druga golema skupina Hrvata, na koje turističke agencije uopće ne računaju, su penzioneri, kaže predsjednik Udruge hrvatskih turističkih agencija, Ivan Pukšar:

„Na žalost, milion stanovnika Hrvatske, koji imaju niska primanja i koji su u mirovini, gotovo da ne računamo, za razliku od Zapadne Evrope, gdje su glavni potrošači, pogotovo izvan glavne sezone, upravo umirovljenici.“

U našoj anketi većina mladih ljudi misli da je u pitanju i određena inertnost, te nedostatak tradicije putovanja, a ne samo novac:

„Lažu. Ja putujem za njih deset.“

„Sada radim, ali sam putovala kao student.“

„Možete putovati preko crkve, a možete si naći posao u Americi, pa putovati kroz Ameriku, ili si možete naći posao u Irskoj, pa putovati kroz Irsku. Sve se može.“

Agencije potvrđuju da je prošle godine zabilježen porast, osobito kraćih putovanja, čak za 17 posto, najviše prema europskim metropolama. Predsjednik udruge Ivan Pukšar naglašava da su tome svakako pridonijele i brojne niskobudžetne aviokompanije:

„Zahvaljujući tome što se iz Zagreba dosta leti, karte nisu skupe. Zimus se moglo letjeti za London za nekih 80-90 eura, a to je apsolutno dostupno većem broju ljudi.“

Nova generacija mladih upozorava da Hrvati ne putuju dovoljno ni po samoj Hrvatskoj, zašto im, prema iskustvu ovog Zagrepčanina, i ne treba previše novca:

„Bio sam nedavno na Velebitu, na nekom planinarenju dva dana i oduševio sam se. Nakon početnog šoka, dok smo se penjali kroz šumu, sa vrha taj pogled na more je stvarno prekrasan. Nemaš osjećaj da si u Hrvatskoj. Spavali smo u jednom planinarskom domu. Noćenje je 50 kuna, uz nadoplatu od 20 kuna za roštilj, ako se želi. Išli smo gledati Velebitsku degeniju, endemsku vrstu koja cvjeta baš u petom mjesecu. To je prekrasno. Vidjeli smo i poskoka. Nisam imao pojma da ima tako veliki rog.“
XS
SM
MD
LG