Dostupni linkovi

logo-print

Farbanje crnogorske kuće


Milena VELIMIROVIC

KOČAN: Na to pismo uslijedila je jedna brutalna reakcija režima, koja se po žestini može mjeriti samo sa onim što se dešavalo 1990. i 1991. godine u Crnoj Gori. Očekivali smo, ili smo mogli očekivati, veću solidarnost ostalih društvenih grupa u Crnoj Gori. Nisam pretjerano iznenađen jer je Crna Gora prilično pacifikovana.

RSE: Kako tumačite to da su predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, i bivši predsjednik Slovenije izrazili saglasnost sa odlukom da se Mili Đukanoviću i Svetozaru Maroviću dodijeli to priznanje?

KOČAN: Nije to lako objasniti. Pravili smo analize odakle taj popust u kriteriju ljudi iz regiona, koji odlično znaju kakva je mirotvoračka uloga ljudi koji danas trebaju da dobiju nagradu za mir i doprinos humanizmu, državnika koji su sa njima imali posla devedesetih godina. Moguće je da to dolazi iz neke real-politike i iz činjenice da u regionu postoje simpatije prema ideji crnogorske državne nezavisnosti. Po mom mišljenju to je pogrešna logika. Jedna je stvar crnogorska državna nezavisnost, a druga je stvar učešće u ratu i pomaganje onoj strani koja, da je pobijedila, od Crne Gore ne bi bilo ništa. Ratni zločini počinjeni u ratu su konačni.

RSE: Ovog mjeseca se navršava i 15 godina od kada su crnogorske vlasti Vojsci Radovana Karadžića deportovali 100 bosanskih izbjeglica, od kojih je većina život završila u fočanskom logoru koji su držali bosanski Srbi. Za taj zločin još niko nije odgovarao. Porodice deportovanih su položile cvijeće ispred crnogorske ambasade u Sarajevu, ali su vrata ambasade ostala zatvorena. Koliko to govori o današnjem odnosu zvanične Crne Gore prema ovom i sličnim događajima?

KOČAN: Ogromna većina tih koji su deportovani iz Crne Gore i predati Vojsci Radovana Karadžića su pobijeni. To je jedna konačnost. Činjenica da je ambasada bila zatvorena, da 15 godina potom u Crnoj Gori nema pravosnažne presude ni jednom od počinioca toga zločina, da se obeštete porodice žrtava, dovoljno govori da je logično konsekventno da ambasada u Sarajevu bude zaključana.

RSE: U međuvremenu, ministar pravde, Miroš Radović, utrvdio je da je Crna Gora 1992. godine izbjeglice iz Bosne i Hercegovine deportovala Radovanu Karadžiću u sklada sa tadašnjim saveznim zakonima. Da li se ovim prejudicira ishod zvaničnih postupaka i istrage koje je Tužilaštvo pokrenulo protiv šest policijskih funkcionera, osumnjičenih za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva?

KOČAN: To je jedna opaka cinična izjava koja nikako drugačije ne može da se protumači osim kao zeleno svjetlo sudovima da se ova priča zaustavi i da se sve pretvori u jednu zamornu i dugu priču bez ishoda.

RSE: Protekle sedmice je obilježen prvi Dan nezavisnosti Crne Gore, ali bez euforije. Kako ste vi zadovoljni onim što je Crna Gora postigla u proteklih godinu dana?

KOČAN: Nisam ništa više očekivao. Onog trenutka kada je na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori, odmah poslije nezavisnosti, apsolutnu pobjedu odnijela dosadašnja vlast, očekivao sam da će se dešavati ovo što se dešava – bahatost i euforija nekoga ko smatra da je istorijski pobjednik u smislu stvaranja Crne Gore, za čije stvaranje su mnogi drugi mnogo zaslužniji. Po mom mišljenju, ovo je očekivani slijed događaja kada se uspostavi jedna nekontrolisana moć koja dugo traje.
XS
SM
MD
LG