Dostupni linkovi

logo-print

Putevi povratka vode u Kozarac


Kozarac kod Prijedora u maju 1992. je potpuno uništen, stanovnici Bošnjaci su ubijeni, odvedeni u logore Ili protjerani. Petnaest godina nakon ovog zločina vratili su se Kozarčani, a s njima i život.

Senudin SAFIĆ

Kozarac se prvi put spominje 1334. godine kao sjedište sanske župe. 1360. godine stiče status 'libera vila', odnosno slobodni kraljevski grad. Cijelim srednjevjekovim razdobljem Kozarcem su naizmjenično vladale mađarska i bosanska vlastela. Tako ostaje sve do 1518. godine kada Kozarac ulazi u sastav osmanske imperije. U razdoblju osmanske vlasti Kozarac dostiže svoj najveći procvat i uspon, posebno u 18. stoljeću kada postaje upravno i sudsko sjedište istoimene kapetanije.

Teška tragedija Kozarčane je pogodila 1992. godine. Od 24. do 26. maja Kozarac je sravnjen sa zemljom. Oko 800 civila je ubijeno, a preko 3.000 građana protjerano i odvedeno u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Želja za povratkom bila je jača od mnogobrojnih prepreka na putu realizacije Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Među prvima u Kozarac se 1998. godine vratio predratni privrednik Mirzet Jakupović. Danas je uz podršku oca i brata, koji se nalaze u Švicarskoj, vlasnik betonare, skladišta građevinskog materijala, te moderne benzinske pumpe:

„Ja i brat smo odlučili i uzeli zemlju u Kozaruši, gdje smo započeli 2000. godine benzinsku pumpu sa jednim modernim centrom, nešto na evropskom nivou gdje pokušavamo da taj novac koji je došao u Kozarac da ga zadržimo i da ga vratimo nazad Kozarcu.“

Prije devet godina u Kozarac se iz Švicarske vratio Jasmin Jakupović. Do sada je uložio značajna finansijska sredstva:

„Puno smo novaca uložili. Cirka negdje između 700 i 800 hiljada maraka smo u početku uložili - ustvari, sve što smo zaradili. Otac mi je isto 30 i nešto godina u Švicarskoj, a i brat. Sav novac što smo tamo zaradili, nešto uštedjeli, uložili smo u te betonare i kamione, da bismo prije dvije godine krenuli dalje i otvorili ovaj restoran Stara bašta u Kozarcu.“

Procjenjuje se da danas na području regije Kozarac živi oko 12.000 predratnih stanovnika. 2002. godine s radom je počela osnovna škola, a direktor ove obrazovne ustanove je poznati bosanskohercegovački pjesnik za djecu Muhidin Šarić:

„Imamo 350-oro djece. Uglavnom maltene 90 i veći procenat su povratnička djeca. Ono čime bih se ja još ponosio je multietnička škola. Dakle, pretežno su bošnjačka djeca, ali ima i srpske nacionalnosti, imamo i jedno ili dvoje hrvatske nacionalnosti, a također je i sastav nastavnika, vaspitača multietnički.“

Privrednici Kozarca ostvaruju godišnji promet vrijedan oko 15 miliona konvertibilnih maraka, iako je izostala očekivana podrška kako prijedorske opštine, tako i entiteta, te države. Pored nastavka obnove porušenih kuća, te ostale infrastrukture, građane Kozarca opterećuje i problem neadekvatne zdravstvene zaštite. Predsjednik savjeta Mjesne zajednice Kozarac Ekrem Hadžić:

„Nemamo dom zdravlja koji je čak jako devastiran, nego ljudi idu u školu gdje imamo jednog doktora, tako da je to jedan od gorućih problema s obzirom da je stanovništvo većinom starije.“

Nije teško zaključiti kako je Kozarac najuspješniji primjer realizacije Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kozarčani su do sada jedino imali značajniju podršku međunarodnih humanitarnih organizacija. Krajnje je vrijeme da nadležni organi od opštinskog do državnog nivoa pokažu da im je stalo do građana Kozarca.
XS
SM
MD
LG