Dostupni linkovi

logo-print

Herojski čin Damira Paradžika u Libanu


Alen BAJRAMOVIC

Bez obzira na to što je u Libanu doživio najteže trenutke u svom životu, Damir Paradžik kaže da se o ovoj zemlji ima pogrešno mišljenje, da je Liban veoma lijepa zemlja, a njeni stanovnici veoma dobri ljudi i dobri prijatelji. Na granicu Libana i Izraela kao pripadnik engleske deminerske kompanije Armor grup Damir je došao u oktobru 2006. godine. Sa kolegama iz tima, većinom Englezima, bio je angažiran na uklanjanju avionskih bombi i čišćenju neeksplodiranih sredstava nakon povlačenja izraelske vojske. Selo Demi Mas, teren stjenovit kao naša Hercegovina, jako težak za rad:

„Tu je, u našem tom selu, bio čovjek sa kozama. Stalno smo ga viđali, svaki dan. Imao je te koze taj čuvar koza, kako se već zove, i upoznali smo ga već onako dobro. On nije govorio engleski, ali eto, pozdravljamo se, i tako. I jednom baš smo bili na pauzi, sjedili, kad smo čuli nekoliko detonacija tu u blizini, možda stotinjak metara od nas, otprilike iz prvaca gdje on uvijek ide sa kozama.“

Na poziv kolege Dejvida Aldersona Damir je krenuo da provjeri šta se desilo. Ugledali su nesretnog pastira kako, neozlijeđen, doziva u pomoć, okružen tijelima mrtvih koza koje su nagazile na mine:

„Dejvid je pošao dole da provjeri šta se dešava, odnosno obojica. A onda sam ja ostao kod pastira da ga izvučem onom stazom kojom smo došli vani. I kad je on već izašao na otprilike desetak, petnaest metara sigurne površine, ja sam se vratio do Dejvida dole da pogledamo, jer smatrali smo da su to klaster bombe pucale ispod koza. Ja sam možda bio jedno petnaestak, deset do petnaest metara iza Dejvida i u jednom momentu on je sišao. Tu je bila bašta maslina, tu su masline pred branje taman bile - ta sezona. Onako, fin gustiš. I onda mi se izgubio iz vida na možda desetak, petnaest metara kada sam čuo njegovu detonaciju.“

Damir je pozvao liječnika iz tima, ali ga je, na osnovu desetogodišnjeg deminerskog iskustva, upozorio da drži odstojanje. Krenuo je da pomogne kolegi:

„Znači, već sam ga vidio uz jedno drvo masline. U licu je bio krvav. U trenutku kad sam ga vidio, pitao sam: ’Kuda si došao?’ On mi je pokušao nešto objasniti. Ja sam krenuo jednim putem i u tom momentu sam ja stao na minu. I jedan dio stijene, tog fragmenta od kamena je pogodio i tog mog medicinara u zub - i eto igrom slučaja samo u zub jedan mali komadić i izbio mu jedan ili dva zuba. Sreća da je bio daleko iza mene.“

Bh. deminer nije ni slutio da će ga ovaj događaj dovesti u društvo britanske princeze Aleksandre, koja mu je prije nekoliko dana uručila bronzanu medalju za hrabrost kojom britanska kraljevska porodica odaje posebno priznanje samo rijetkima i najhrabrijima. U svakoj Damirovoj riječi osjećamo nelagodu što je upravo njegovo ranjavanje privuklo toliku pažnju, iako je, kaže, samo jedan od brojnih bh. deminera koji su za sigurnost drugih žrtvovali život ili vlastito zdravlje:

„Ja moram reći zaista za ovih godina koje sam radio kao deminer u BiH da sam siguran da bi svaki od mojih kolega sa kojima sam radio uradio to isto za mene. Siguran sam u to. Sada, što sam ja imao sreću ili nesreću da budem u toj situaciji da spašavamo tog pastira, odnosno Engleza - kažem sreću ili nesreću, s jedne strane ovo, s jedne ono - to je igra slučaja. Mnogo ljudi u BiH, deminera, gubi nogu i živote itd., a i ljudi civila, tako da je meni malo neugodno u vezi svega ovoga što se dešava oko mene zato što ti ljudi nikada ne budu ni pomenuti čak niti jednim malim novinskim člankom, ni bilo čim, čak se niko ni ne osvrće nakon toga na njih. I kažem da žao mi je zbog toga. I moram reći da ovu svoju nagradu i ovo sve posvećujem svim deminerima koji su izgubili nogu ili, posthumno, živote, jer ja sam njihov član zadnjih desetak godina, tako da zaista to treba da kažem i tako treba da bude.“

Damir ne bi bio Bosanac kada nas, nakon svega, ne bi iznenadio najavama o novom odlasku u Liban na isto radno mjesto:

„Smatram da ova nagrada povlači za sobom mnogo više nego materijalno. Znači, ipak je to neka satisfakcija, prvenstveno meni lično i mojoj porodici. Ne osjećam se više kao da nemam nogu. Ja često govorim da važno je kako se ja osjećam, da li sam ja zadovoljan sam sa sobom i da li mogu nastaviti normalan život. A mislim da je ova nagrada meni to upravo omogućila, znači da se osjećam ponovo da vrijedim i da osjećam da mogu raditi i dalje. I ja očekujem da se vratim ponovo na posao u Liban.“

Sa kompanijom Armor grup, koja je pokazala izuzetnu korektnost i profesionalnost, Damir je već dogovorio da će se uskoro priključiti svojim kolegama u Libanu. Očekuje da će na put krenuti za petnaestak dana.
XS
SM
MD
LG