Dostupni linkovi

logo-print

Uspjeh je na Balkanu opasan


Sabina CABARAVIC, Biljana JOVICEVIC, Ivan KATAVIC, Zoran RAKIC, Goran VEŽIC

Sve su to pitanja kojima je zajednički odgovor – da, moguće je, i to na Balkanu. Osim što proizvodi istorije koliko ne može sažvakati stoljećima, Balkan je specifičan i po tome što lako odbacuje najvrjednije što jedna zemlja ima – pametne ljude.

Prije tačno godinu dana Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nije (HAZU), između drugih novih redovnih članova, izabrala vrhunskog svjetskog naučnika i člana Francuske akademije nauka, dr. Miroslava Radmana.

Učinili su akademici na zatvorenoj sjednici, što baš nije uobičajeno. Javnost se šokirala, prije svega zbog toga što cijeni dr. Radmana koji je jedan od rijetkih koji se vratio i osnovao Mediteranski centar za istraživanje života – Medils – u nekadašnjoj Titovoj vili u Splitu. Francuski akademik Miroslav Radman je izjavljivao da nije iznenađen, jer uz njega nije prošao ni svjetski naučnik Stipe Jonjić.

U razgovoru s Goranom Vežićem, akademik Vlatko Silobrčić kaže kako je to tragična greška HAZU-a, te da Akademija očigledno nije spremna prihvatiti vrhunske naučnike, koji bi najvjerojatnije tražili promjene u redovima hrvatskih akademika. A te promjene, kaže akademik Silobrčić, nisu baš dobrodošle:

„Prvi i glavni razlog je to što u Hrvatskoj ne postoji pravi sustav vrijednosti. To, dakako, vrijedi i za znanost i za umjetnost, ali i za druge društvene djelatnosti. Kad bi taj sustav vrijednosti postojao i kad bi se on primjenjivao, onda bi se unutar njega ljudi lako svrstavali po svojoj kvaliteti. Budući da to ne postoji, onda imate jednu cijelu skupinu ljudi koja se nalazi na položajima koje ne zaslužuje, i dakako da se ta skupina ljudi onda jako trudi da u njezin okoliš ne uđu ljudi koji su znatno bolji od njih.“

Jeste li primijetili izvjesno žaljenje kod ljudi?

„I da i ne. Veliki broj mi se obratio s tim da im je žao što se to dogodilo i da su spremni napraviti sve što mogu da se vidi da su oni zapravo pozitivno glasali, odnosno da su željeli da kolega Radman bude primljen u redovito članstvo. Međutim, veliki broj, čak i onih koji su glasovali za, bio je protiv toga da se de fakto deklariraju da su glasovali za. Rekao bih da je velikom broju ljudi, ali ne većem od 50 i nekoliko koliko je glasovalo za Radmana, bilo žao što on nije primljen. Ali se onaj drugi dio zapravo veselio tome.“

Jesu li oni svjesni da su na taj način srozali ugled Akademije u javnosti?

„Ne, jer su našli neka čudna objašnjenja kao što su ovakvi ili onakvi zakonski prijedlozi, pa neke preporuke predsjedništva, pa onda činjenica da je procedura bila u redu i tako dalje. U takvim situacijama imate uvijek izlaz da se hvatate za formalne stvari, a da ne idete u suštinu. U državi u kojoj imate oko sedam do osam posto visokoobrazovanih ljudi, ne znam možete li stvarno govoriti u načelu o intelektualnoj klimi. Čim imate tako nizak postotak visokoobrazovanih, to već samo upućuje na to da intelektualnost u Hrvatskoj nije baš na visokoj cijeni.“

Nedavno, na kongresu znanstvenika u Splitu iz Hrvatske i inozemstva, spomenut je podatak da se u posljednje tri-četiri godine u zemlju vratilo 43 znanstvenika. Međutim, prešućuje se podatak da vani – po nekim procjenama – živi i radi 450 hrvatskih znanstvenika i sveučilišnih profesora.

„Većina tih ljudi koji su vani funkcionira u jednoj dobro organiziranoj znanstvenoj zajednici, ako govorimo o znanstvenicima, i dakako, oni su navikli na taj sustav vrijednosti i po njemu su ili zahvaljujući njemu su postigli to što su postigli. I sad, ako se pokušaju vratiti ovamo u jedno okruženje u kojem sustav vrijednosti ne funkcionira, pitanje je ne samo kako će oni nastaviti, nego tko će cijeniti ono što su u svijetu postigli.“

Dr Stojković i njegovi pacijenti na čekanju

Dr Miodrag Stojković, voditelj je tima Univerziteta u Newcastlu u Velikoj Britaniji. Na put uspjeha krenuo je iz rodnog Leskovca, koji ga je nedavno proglasio počasnim građaninom. Svoja iskustva i znanja skupljena u svijetu, dr Stojković je htio podijeliti sa stručnjacima i stanovnicima Srbije – izgradnjom Centra za vještačku oplodnju. Nešto je, međutim, naučnik zaboravio boraveći predugo izvan domovine – niko ne može tako sporo napredovati koliko to mogu Balkanci.

Zgradu na brdu Hisar iznad Leskovca, gde je planirano da se nalazi Centar za istraživanje matičnih ćelija i veštačku oplodnju, dr Stojković je dobio od lokalne samouprave na 99 godina. Skupština opštine Leskovac, koja je svom zemljaku dodelila i titulu počasnog građanina, preuzela je obavezu da finansira kompletnu adaptaciju. Nakon primopredaje ključeva, sve je stalo, primećuje dr Stojković:

„Dok se mi ovde bakćemo nekim stvarima kao što je majstor za parno grejanje, kao što je ponovno krečenje i tako dalje, drugi ne treba da spavaju, već da rade punom parom. Znači, nama treba ustvari ta vizija da ako hoćemo da budemo dobri kao drugi, odnosno bolji od njih, moramo da budemo i malo brži i efikasniji.“

Nadajući se da će klinika biti otvorena na vreme, dr Stojković je sa svojim saradnicima formirao listu čekanja s imenima 300 parova iz zemlje i inostranstva. Kako vreme protiče, sve su slabije šanse da Leskovac postane nacionalni centar za veštačku oplodnju i istraživanje matičnih ćelija. Građani, koji su inače ogorčeni zbog šestomesečne blokade opštinske uprave, izazvane političkim trvenjima, dobro su upućeni u ovaj slučaj:

„Uloženo je dosta para, postoji edukovan tim koji to može da radi i stvarno je šteta što to ne ide.“

„To je katastrofa za naš grad, koji važi za metropolu na jugu Srbije.“

„Sramota je što još uvek nije tako nešto otvoreno u Leskovcu.“

Goran Cvetanović, lider lokalnih Radikala i narodni poslanik, tvrdi da je bivša lokalna vlast korektno uradila ovaj posao:

„Ja sam blagovremeno i tačno vremenski, u preciznom roku, koji sam definisao, predao ključeve dr Stojkoviću. Nažalost, već šest meseci se lokalna skupština u Leskovcu nije konstituisala i nije praktično ni počela da radi. Verovatno su u tom vremenskom periodu nastali problemi.“

Vladan Marinković, aktuelni predsednik opštine Leskovac, tvrdi da klinika nije zaboravljena:

„To je projekat koji ima podršku lokalne samouprave u potpunosti. Ali ja smatram da on prevazilazi mogućnosti i značaj lokalne samouprave. Tako da sam ja u razgovorima sa kabinetom predsednika Republike već dogovorio da će taj projekat imati podršku Vlade Republike Srbije i da će imati nacionalni značaj.“

Italijanska firma od koje se očekivalo da isporuči opremu od milion evra, nedavno je otkazala ugovor . Dr Stojković je ubeđen da novonastali problem nije nerešiv:

„Finansijska sredstva se mogu obezbediti u Srbiji, znači da investori, odnosno pametni i preduzetljivi ljudi iz Srbije budu ti koji će zameniti Talijane. To meni u potpunosti odgovara, jer sve ono što uradimo, ostaće ustvari u našoj zemlji – u Srbiji.“

U svoj rodni grad, dr Stojković je došao sa suprugom Petrom, Nemicom, koja je takođe doktor genetike sa Univerziteta u Newcastleu, gde su pre nekoliko godina zajednički počeli rad na istraživanju matičnih ćelija. Kasnije su prešli u Valensiju, pa u Leskovac gde su kupili kuću. Ipak, prinuđeni su da razmotre pozive nekoliko svetskih laboratorija i promene svoje dosadašnje planove.

Crnoj Gori trebaju smao dvorski istoričari

Jedan od mnogobrojnih mladih, pametnih i obrazovanih koji je devedesetih napustio Crnu Goru, jer je bila uz bok Miloševićevoj Srbiji i ratnohuškačkoj ideologiji je i dr Srđa Pavlović koji danas živi i radi u Kanadi. Njegovi naučni i stručni radovi, koji se bave istorijom kulture i politike balkanskih prostora, objavljuju se u stranoj, regionalnoj i domaćoj javnosti, ali nikada nije dobio poziv da se u domovinu vrati, iako su se i političke i državne okolnosti promijenile. Jedan od razloga je, primjećuje Biljana Jovićević, što još uvijek vrijedi pravilo – ako kritiziraš vlasti, državni se neprijatelj:

Dr Srđa Pavlović, profesor je na Katedri za istoriju i klasične studije Univerziteta Alberta u kanadskom gradu Edmontonu. Predaje kulturnu i političku istoriju južnih Slovena. Završetak njegovog obrazovanja poklopio se sa raspadom bivše Jugoslavije. Nakon što se sa magistarskih studija u Mongoliji vratio u zemlju, zatečen povampirenim nacionalizmom i ratnim zvonima, Pavlović odlazi u Kanadu gdje je doktorirao na Univerzitetu Alberta, gdje i danas predaje kulturnu i političku istoriju južnih Slovena. Osnivač je mnogobrojnih časopisa iz oblasti politike i kulture, urednik je multikulturalnog časopisa „Prostori identiteta“ koji se izdaje na Univerzitetu York u Torontu:

„Moj javni, antiratni angažman tih ranih devedesetih godina, ustvari mi je u velikoj mjeri ograničio mogućnosti izbora, s obzirom da sam se tada veoma jasno i javno deklarisao po pitanju Jugoslavije koja nema alternativu, po pitanju rata za mir, po pitanju takozvane kleptokratije i pljačke državne imovine ili bezočne vojne agresije na susjede i velikosrpskog nacionalizma crnogorskih političkih lidera. Moj odlazak iz Crne Gore je izgledao kao potpuno prihvatljiva opcija. Tadašnja Crna Gora je bila sredina koju, po mom mišljenju, najbolje opisuju odrednice kao što su – vjerski fanatizam, politički radikalizam, ratnohuškački poriv i kontrolisani nacionalistički haos. Smatrao sam da sredina u kojoj je kritičko mišljenje obilježeno za politički i faktički, fizički odstrel, nije mjesto za dobar život.“

Iako su se okolnosti promijenile od njegovog odlaska, dr Srđan Pavlović se nije vratio u Crnu Goru, trudi se da učestvuje u kulturnom i političkom životu koliko to okolnosti dozvoljavaju, mada ga povratak ne privlači, jer je, po njegovom sudu, postreferendumska Crna Gora i dalje mjesto podjela:

„Savremena dešavanja sve jasnije pokazuju štetnost slogana koji je bio potpuno dominantan u javnom prostoru Crne Gore prije referenduma. To je slogan ,Država pa demokratija’. Ljudi u Crnoj Gori danas počinju da plaćaju ceh za takvu naglašenu emotivnost. No, dekonstrukcija nekog autoritarnog sistema vladavine je proces kroz koji Crna Gora mora da prođe. Čini mi se da danas nije ništa lakše za mlade i obazovane ljude u Crnoj Gori da nađu uhljebljenje u svojim profesijama nego što je to bio slučaj, na primjer, u vrijeme kada sam ja otišao na Zapad. Naravno, promijenila se scenografija. Današnja Crna Gora djeluje moderno. Ali, kao što znamo, prvi utisak obično vara. Ono što mislim da se nije promijenilo jeste osnovni kriterijum odabiranja. Tako da i danas, kao i tada, lojalnost strukturama vlasti je osnovna preporuka za angažovanje i za neko avanzovanje u karijeri.“

Da je to tako, vjerovatno potvrđuje upravo njegov primjer, jer dr Pavović se, iako živi i radi u Kanadi, profesionalno bavi problemima ovih prostora i kroz svoje naučne i stručne radove intenzivno pokušava da doprinese shvatanju savremenih procesa. Međutim, i pored toga što se u Crnoj Gori zadnjih godina otvorilo niz novih katedri koje se bave ovom problematikom i što se angažuju profesori sa strane, dr Srđu Pavlovića niko do sada nije zvao. O mogućim razlozima za to kaže:

„Tu ima i nekih političkih razloga, ali ima i dosta profesionalne surevnjivosti i prosto činjenice da moja interpretacija istorije i kulture našeg prostora izlazi iz okvira dnevne političke korisnosti, a definitivno se sukobljava sa nacionalnom interpretacijom naše prošlosti.“

Na drugoj strani, sve i da mu je upućen poziv, dr Pavlović ukazuje da bi njegov angažman, osim tehničkih komplikacija sa literaturom, povlačio i probleme zbog različitog pristupa izučavanju istorije kulturnih i političkih procesa:

„Radi se o problemu sukoba sa tradicionalnim shvatanjima istorije i kulture u Crnoj Gori. Jer, u obrazovnim institucijama u Crnoj Gori – a ovo sudim po tome šta se predaje i kako se predmet istorije tretira na univerzitetu – još uvijek dominira nacionalni diskurs, odnosno studentima se nudi specifična interpretacija nacionalne istorije. Dakle, povratak u Crnu Goru bi za mene, na profesionalnom nivou, značio konflikt sa tim ,premodernim’ načinom mišljenja. Nijesam siguran da sam spreman za takav sukob, a s druge strane nijesam siguran da sam poželjan u Crnoj Gori sa ovakvim načinom razmišljanja.“

Sarajevo ne vjeruje stranim diplomama

Nijedna se balkanska država nije raselila kao Bosna i Hercegovina. Mladi, čiji su roditelji devedesetih zbog rata napustili domovinu, završavali su škole diljem svijeta. Nemali broj i na uglednim, u svijetu priznatim univerzitetima. Dobar dio njih se vraćao kući, ali su često nailazili na problem – lokalni univerziteti, naime, nisu im priznavali diplome, magistarske ili doktorske titule stečene izvan BiH.

Selma Hadrović, 10 godina živjela je u Beču, glavnom gradu Austrije, gdje je završila studij farmacije. U svoj rodni grad, Sarajevo, vratila se 2003. godine i četiri godine čeka nostrifikaciju svoje diplome:

„Nakon studija, odlučila sam se vratiti u svoju zemlju, nadajući se da ću naći svoje mjesto pod suncem i u isto vrijeme uložiti u Bosnu stečeno znanje na renomiranom univerzitetu u Beču. Odmah sam po povratku uredno predala stečenu dokumentaciju za nostrifikaciju diplome na Farmaceutskom fakultetu u Sarajevu i nadala sam se da ću moći svoje znanje koristiti na istraživačkim projektima ili proizvodnji u našim kompanijama. Međutim, moje su ruke i dan danas svezane.“

Do sada je Selma uglavnom radila za strane farmaceutske kompanije. Dok joj u domaćim još ne žele dati posao bez prevedene diplome:

„Vratila sam se u avgustu 2003. godine. Dva mjeseca prije povratka godine sam predala sve dokumente. Nakon što sam odbijena, zaposlila sam se, u novembru 2003. godine, u njemačkoj farmaceutskoj kompaniji koja prodaje svoje proizvode na bosanskohercegovačkom tržištu, za koju sam radila tri i po godine. Nakon toga sam dobila bolje mjesto – kao produkt menadžer – u jednoj austrijskoj kompaniji. Bez naše diplome ne mogu da radim u bosanskohercegovačkim kompanijama.“

Selma kaže kako bi sa svojom diplomom, koja je izdata na dva svjetska jezika, bila rado dočekana bilo gdje u svijetu. Sličnu sudbinu imaju svi bosanskohercegovački studenti koji su završili studije u inozemstvu:

„Problem je naš sistem. Mislim da nije u redu da se mladi obrazovani ljudi tako degradiraju, praktično na srednjoškolski nivo. Moja srednjoškolska diploma je nostrificirana u Beču. Nostrificirana je za jedan dan, za područje cijele Austrije. A ovdje sam došla sa bečkom fakultetskom diplomom i ne mogu je nostrificirati već četiri godine. Tako da sam ja ustvari degradirana na nekog ko ima samo osnovno obrazovanje. Srednju školu sam završavala 1992. godine, međutim, kako se zaratilo, ocjene su nam samo izdiktirali preko telefona.“

Selma je trenutno u dilemi da li da se vrati u Beč ili da ostane u Bosni i Hercegovini:

„Prije četiri godine, kada sam došla, bila sam puna optimizma. Međutim, sada, mogla bih se vratiti u inostranstvo da se ni ne okrenem za Bosnom.“

Šta vas ovdje još uvijek drži?

„Osjećaj domovine, koji uvijek osjetim kad izađem iz auta ili aviona kojim sam došla iz inostranstva. Međutim, sistemom i državom sam potpuno razočarana.“

Bila je to Tema sedmice Radija Slobodna Evropa u kojoj smo govorili o tome koliko države na Balkanu imaju sluha da svoje pametne ljude raseljene diljem svijeta pokušaju privući natrag.
XS
SM
MD
LG