Dostupni linkovi

logo-print

Tontić o obruču, egzilu i nagradi


RSE: Kad čovjek prođe četvrtu deceniju stvaralaštva, onda ovakva nagrada – jamačno najveća što se kod nas dodjeljuje – ima naročito značenje.

TONTIĆ: Svaka nagrada, pa tako i ova, skreće pažnju na djelo pjesnika ili bilo kojeg umjetnika, i to je ustvari njen osnovni smisao. Naravno, ona ponekad takođe pomaže pjesniku ili umjetniku koji je nagrađen da preživi. Jer, svi mi manje-više teško živimo u ovim okolnostima. Naravno, nagrade nam laskaju, ali eto i pomažu da naše djelo bude prisutnije.

RSE: Da li se to može doživljavati kao svojevrsna satisfakcija, s obzirom da si od pojedinih svojih kolega bio proskribiran, anatemisan, da ne pominjem neke, još teže kvalifikacije.

TONTIĆ: Ovo je nagrada Međunarodnog književnog festivala «Sarajevski dani poezije» i Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Ja nisam član tog društva, pomišljao sam i da odbijem tu nagradu poslije nekih javnih izjava u novinama čim je vijest prošla čaršijom da sam ja dobitnik te nagrade. To je bilo prije dva-tri mjeseca, u najtiražnijem ovdašnjem listu. Jednu od tih izjava je dao upravo i predsjednik tog Društva pisaca. Naime, on je tamo ustanovio da ja nisam dao baš neki doprinos ideji nezavisne i autohtone Bosne. Drugi je rekao da nisam bio baš tako aktivan kao borac u ratu i tome slično. Naravno, pamtili su i moj esej iz ratne 1992. godine u Sarajevu, esej pod naslovom «Biti Srbin, koji sam objavio u jednoj novoosnovanoj reviji koju je pokrenuo Predrag Finci. U tom eseju sam žestoko osudio bombardovanje Sarajeva i druge ludosti srpskih ratnih snaga i srpske politike, ali takođe i maltretiranje i stradanje Srba u Sarajevu. I odbio sam, naravno, nametanje kolektivne krivice cijelom srpskom narodu.

RSE: Percepcija o tebi je drastično promijenjena, emocije su se skroz strmoglavile između tog teksta «Biti Srbin» i jednog prethodnog, u kome si molio, kako ti kažeš «besmrtni Beograd» da ne tuče Sarajevo.

TONTIĆ: Jeste. Ja sam odmah na početku rata uputio jedan apel gradu Beogradu, izdiktirao sam ga telefonom odavde, dok mi je telefon još radio, negdje u maju, i to je objavila tamošnja «Književna reč», a mislim da su prenijeli i neki nezavisni listovi. Da, uputio sam jedan apel da se odmah prekine sa razaranjem Sarajeva, jer da će se jednog dana i oko grada Beograda stegnuti omča mržnje i propasti, kao što se nekoliko godina kasnije i desilo. Nisam, dakle, nikakav prorok, ali sam znao da uništavanje Sarajeva ne može donijeti dobro ni Beogradu.

RSE: Pisac koji se odluči da nešto javno kaže, uvijek dolazi u ovu strašnu kušnju. Valjda su zato neki pametni pisci izmislili da je muze bolje prigušiti dok topovi grme.

TONTIĆ: I moj jezik je na početku tog ratnog pakla u Sarajevu prve dvije-tri sedmice bio takoreći blokiran, paralizovan, jer je sve to bilo tako užasno da čovjek nije imao riječi. Ali, kad sam vidio da mogu sam da nastradam, da umrem, da poginem, svakog dana koliko god hoćeš puta, onda sam odlučio da moram o tome ostaviti svoje ljudsko i pjesničko dostojanstvo i da moram sačuvati svoj pjesnički jezik, jer je to ustvari jedino što imam i jedino što mi niko ne može oduzeti. Za nagradu me predložio moj uvaženi hrvatski kolega Mile Stojić, kojeg ja cijenim, a taj prijedlog su podržali i neki najbolji bošnjački pjesnici. Ja sam se na kraju solidarisao s njima, nisam želio da im pravim probleme i eto primio sam tu nagradu.

RSE: Ti si zapravo bio pritisnut da odeš u pravo, geografsko, političko, surovo, realno izbjeglištvo, ali si tamo našao svoj spas u domovini pjesnika – u njegovom jeziku, kako bi rekao Brodski.

TONTIĆ: Otišao sam u Njemačku, jer je to jezik koji poznajem. Imao sam i par prijatelja među piscima u Berlinu. Opstao sam tamo zahvaljujući prijateljima, zahvaljujući tome što sam objavio nekoliko knjiga na njemačkom jeziku, imao neke stipendije i mnogo književnih nastupa i čitanja. Ali, naravno, svaki egzil je tegoban, to je jedno teško iskustvo, mada nas ono, doduše, i obogaćuje, proširuje naše vidike. Eto, ipak se i ono mjesto u kome se živi svoja zemlja i svoja kultura vidi malo drugačije, sa jedne distance.

RSE: Gledano s ove razdaljine, to tvoje iskustvo se nije doimalo posve traumatično, upravo zato što si pisao, objavljivao, ali si dobivao i neke ugledne njemačke nagrade za svoj rad.

TONTIĆ: Jeste, dešavalo se, dobio sam nagradu bavarske Akademije lijepih umjetnosti iz Minhena, zatim jednu evropsku nagradu – nagradu grada Heidelberga «Književnost u egzilu». To su za mene bila neočekivana priznanja, ali i pomoć na osnovu koje sam, eto, jedan dio tog vremena tamo uspio da preživim.

RSE: Da, ali si ipak odlučio da se vratiš jeziku kojim dišeš i kojim pišeš.

TONTIĆ: Da, ipak sam odlučio da se vratim, jer ja u Njemačkoj ustvari nisam imao pravo da radim i nisam imao nikakav siguran prihod. Osim toga, bio sam razdvojen od svoje porodice, koja je cijelo to vrijeme živjela isto u izbjegličkom statusu u Beogradu. Mi smo se više godina poslije rata borili za povratak našeg stana i kad smo ga konačno povratili, vratili smo se u Sarajevo 2001. godine.

RSE: Posljednjih godina objavljuješ više i češće nego onomad, ali sve nekako u Njemačkoj, Beogradu, Banjaluci, a u Sarajevu najmanje, tek «Sarajevski rukopis» prošle godine.

TONTIĆ: Da, u Sarajevu je ustvari izašao jedan mali izbor iz moje pjesničke zbirke «Sarajevski rukopis», koji je uradio Ibrahim Spahić u svom Međunarodnom centru za mir. Najesen bi trebalo da objavim jednu knjigu eseja. Eto, takva je naša situacija. Naši jezici su pocijepani, a i samo tržište knjige je pocijepano. Mislim da ovdje nije bilo ni nekog velikog interesovanja za to što sam ja pisao. Jer, eto, pisao sam, čini mi se, malo drugačije.

RSE: Računaš li da će se nešto promijeniti poslije ove nagrade?

TONTIĆ: Stvari će se sigurno polagano mijenjati, ali eto upravo – vrlo polagano, sa teškim trzavicama. Jer, to je zemlja koja politički nije sređena, nije stabilna, ekonomski je na dnu. Mnogi mladi ljudi, stručnjaci, napuštaju Bosnu i Hercegovinu, jer ne vide ovdje perspektive za sebe. Kultura je takođe u depresivnom položaju, vrlo malo je sredstava i tako dalje.

RSE: «Stećak» su već dobili tvoji ispisnici Abdo Sidran i Ivan Kordić. Da li je tako definitivno potvrđeno ono kolektivno oduševljenje vašom pjesničkom generacijom, velika očekivanja naše kulturne javnosti od vas trojice, poimenično i zajednički?

TONTIĆ: Da, u toj generaciji je bilo više imena, koji su danas poznati i priznati pisci. Neki žive u Sarajevu, neki odavno žive drugdje. Ali, eto, to je bila jedna, slobodno se može reći generacija, koja je ostavila neki trag iza sebe.

RSE: Stevo, ja se nadam da će «Stećak» biti stimulans, unatoč četiri decenije pjesničkog rada, ali ovakve nagrade obično i obavezuju.

TONTIĆ: Jedan kolega mi je rekao da je za njega malo neobično da se pjesnička nagrada daje u obliku jednog nadgrobnog, iako vrlo čuvenog i opjevanog kamena. Na to sam mu rekao: «U ovoj zemlji mnogi ljudi nemaju ni groba, ni nadgrobnog znaka. Tako da nije loše ako vam neko podari bar ovo drugo."
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG