Razbijanje lanca uličnih prodavača narkotika na Korčuli i nedavno uhićenje desetak prodavača i zapljena kilu i po heroina u Splitu, najnoviji su uspjesi hrvatske policije u borbi protiv zla za koje se procjenjuje da je u Hrvatskoj „sjelo“ na oko deset tisuća, većinom mladih života. Međutim, građani nisu zadovoljni, a pogotovo nisu zadovoljni oni koji u obitelji imaju nekog ovisnika. Barbara Čalić, predsjednica Udruge za pomoć obiteljima ovisnika, jedna je od najogorčenijih stanjem koje je, po njenoj ocjeni, iz dana u dan sve gore:
„Nema političke volje, gore od vrha, da se nešto napravi. idite i sami, kad je tjedan borbe protiv ovisnosti, kad je mjesec borbe protiv ovisnosti, to vam je ono – tresla se brda, rodio se miš. Ne znam, imam osjećaj – oprostite – kao da im nije stalo.“
Dugogodišnji inspektor za droge zagrebačke policije Dubravko Klarić, sada umirovljenik, ne dijeli negativnu ocjenu rada policije:
„Ja bih ipak rekao da uspjeha ima, ali uvijek se može bolje i više.“
Klarić, slično i o percepciji javnosti da „padaju“ samo sitne ribe:
„Kod tih prilagodljivih kriminalnih skupina, kakve uglavnom egzistiraju na ovom našem području, organizacijska struktura je dosta pokretljiva. Tako da je teško uočiti taj hijerarhijski niz u samoj kriminalnoj skupini. Ukoliko dođe do razbijanja do takve jedne grupe, onda se oni obično disperziraju na više malih i opet egzistiraju.“
Saborska zastupnica oporbene Hrvatske stranke prava, bivša kanadska policajka Ruža Tomašić, došla je na prve stranice hrvatskih novina raskrinkavajući narkomafiju na Korčuli. Pravaši predlažu nju za novog ministra policije, a na nju je navodno bio iz tih krugova planiran i
atentat. Ona je dugo vremena mislila da je za sve kriv nerad policije, ali se razuvjerila:
„Policija nije tolik kriva. To sam i ja ispočetka mislila. Pogledala sam sve te dilere o kojima se govori. Imaju od 30 do negdje 150 kaznenih prijava. Tako da ipak nije do policije.“
Dakle, policija je ipak obavila svoj posao, međutim…
„Međutim, izgleda da je pravosuđe zakazalo. Izgleda da pravosuđe iz nekih razloga te dečke oslobađa.“
Suci, koji su inače najzaštićenija kasta u Hrvatskoj, odbijaju svaku odgovornost. Predsjednik Udruge hrvatskih sudaca uro Sesa:
„Ja se nikako ne bih složio s tom tezom koja se, nažalost, stalno ponavlja u medijima, da je sudstvo krivo za stanje prometa droga u Republici Hrvatskoj. Jer, osim sudstva, tu ima veliki broj tijela koja prije sudstva dolaze u doticaj sa počiniteljima kaznenih djela.“
Sustav, dakle, negdje zapinje. Ruža Tomašić apelira da se roditelji jave bilo njoj, bilo policiji, da prijave raspačavanje droge i da budu svjedoci:
„Nedavno mi je jedan roditelj iz Slavonskog Broda rekao da sa svog prozora gleda kako diler dijeli drogu ispred srednje škole. Točno zna kome je dijelio i koji diler. Pitala sam ga da to prijavi, međutim odbio je s tim da ne želi ići na sud jer ne želi da mu auto ode u zrak. Znači, uz malo više hrabrosti, puno toga bi mogli napraviti i roditelji.“
Država bi sa svoje strane mogla konačno otvoriti i neku komunu za odvikavanje. Naime, ama baš sve komune u Hrvatskoj drže katoličke ili protestantske vjerske zajednice, ili ovisnici odlaze u takve komune izvan Hrvatske, a to – kaže gospođa Čalić – nije dobro:
„Odlaze u Španjolsku, Italiju, Njemačku, Francusku. Međutim, gube šest mjeseci dok nauče jezik, dok uopće netko hoće komunicirati s njima, jer se tamo ne komunicira na hrvatskom. Prema tome, najvažnije je da se u Hrvatskoj otvori državna komuna i detox jedinica.“
„Nema političke volje, gore od vrha, da se nešto napravi. idite i sami, kad je tjedan borbe protiv ovisnosti, kad je mjesec borbe protiv ovisnosti, to vam je ono – tresla se brda, rodio se miš. Ne znam, imam osjećaj – oprostite – kao da im nije stalo.“
Dugogodišnji inspektor za droge zagrebačke policije Dubravko Klarić, sada umirovljenik, ne dijeli negativnu ocjenu rada policije:
„Ja bih ipak rekao da uspjeha ima, ali uvijek se može bolje i više.“
Klarić, slično i o percepciji javnosti da „padaju“ samo sitne ribe:
„Kod tih prilagodljivih kriminalnih skupina, kakve uglavnom egzistiraju na ovom našem području, organizacijska struktura je dosta pokretljiva. Tako da je teško uočiti taj hijerarhijski niz u samoj kriminalnoj skupini. Ukoliko dođe do razbijanja do takve jedne grupe, onda se oni obično disperziraju na više malih i opet egzistiraju.“
Saborska zastupnica oporbene Hrvatske stranke prava, bivša kanadska policajka Ruža Tomašić, došla je na prve stranice hrvatskih novina raskrinkavajući narkomafiju na Korčuli. Pravaši predlažu nju za novog ministra policije, a na nju je navodno bio iz tih krugova planiran i
atentat. Ona je dugo vremena mislila da je za sve kriv nerad policije, ali se razuvjerila:
„Policija nije tolik kriva. To sam i ja ispočetka mislila. Pogledala sam sve te dilere o kojima se govori. Imaju od 30 do negdje 150 kaznenih prijava. Tako da ipak nije do policije.“
Dakle, policija je ipak obavila svoj posao, međutim…
„Međutim, izgleda da je pravosuđe zakazalo. Izgleda da pravosuđe iz nekih razloga te dečke oslobađa.“
Suci, koji su inače najzaštićenija kasta u Hrvatskoj, odbijaju svaku odgovornost. Predsjednik Udruge hrvatskih sudaca uro Sesa:
„Ja se nikako ne bih složio s tom tezom koja se, nažalost, stalno ponavlja u medijima, da je sudstvo krivo za stanje prometa droga u Republici Hrvatskoj. Jer, osim sudstva, tu ima veliki broj tijela koja prije sudstva dolaze u doticaj sa počiniteljima kaznenih djela.“
Sustav, dakle, negdje zapinje. Ruža Tomašić apelira da se roditelji jave bilo njoj, bilo policiji, da prijave raspačavanje droge i da budu svjedoci:
„Nedavno mi je jedan roditelj iz Slavonskog Broda rekao da sa svog prozora gleda kako diler dijeli drogu ispred srednje škole. Točno zna kome je dijelio i koji diler. Pitala sam ga da to prijavi, međutim odbio je s tim da ne želi ići na sud jer ne želi da mu auto ode u zrak. Znači, uz malo više hrabrosti, puno toga bi mogli napraviti i roditelji.“
Država bi sa svoje strane mogla konačno otvoriti i neku komunu za odvikavanje. Naime, ama baš sve komune u Hrvatskoj drže katoličke ili protestantske vjerske zajednice, ili ovisnici odlaze u takve komune izvan Hrvatske, a to – kaže gospođa Čalić – nije dobro:
„Odlaze u Španjolsku, Italiju, Njemačku, Francusku. Međutim, gube šest mjeseci dok nauče jezik, dok uopće netko hoće komunicirati s njima, jer se tamo ne komunicira na hrvatskom. Prema tome, najvažnije je da se u Hrvatskoj otvori državna komuna i detox jedinica.“
