RSE: Bili ste američki veleposlanik u Hrvatskoj od 1993. do 1998. godine. Otada je prošlo gotovo 10 godina. Koje su najznačajnije promjene koje primjećujete?
GALBRAITH: Zagreb izgleda ljepše, više je zgrada obnovljeno, trgovine i restorani izgledaju raskošnije, izvan grada mnogo je toga novog izgrađeno. Međutim, mislim da je značajnija promjena ona koju ne možete uočiti odmah na ulici – promjena u položaju Hrvatske. To je sada punokrvna demokracija koja se gospodarski razvija, dobro napreduje prema euroatlantskim integracijama. Zbog rata i - budimo iskreni – zbog Tuđmanove ere, Hrvatska je bila u zaostatku. I sada to nadoknađuje.
RSE: Bosna i Hercegovina je još uhvaćena u zamku poratnog, post-daytonskog poretka. Nitko nije zadovoljan, ali još uvijek nikako da se nađe neko novo rješenje, neki novi dogovor. Vi ste bili prvi puta tamo još prije izbijanja rata i niz puta nakon toga. Imate li neku sugestiju – kako dalje?
GALBRAITH: Načelno, ja bih podržao jačanje institucija centralne države, kao dio procesa kojim Bosna i Hercegovina napreduje prema evropskim integracijama. Mislim da trebamo stvoriti uvjete za reintegraciju zemlje. Ali, nemoguće je stvari raditi na silu. Treba doći vrijeme kada će dijelovi Bosne i Hercegovine vidjeti reintegraciju kao nešto što je u njihovom interesu. Mi smo 12 godina nakon Daytona. Trebalo je 12 godina nakon Drugog svjetskog rata da Njemačka i Francuska stvore Evropsku zajednicu, tako da mislim da je razumno za očekivati bolju integraciju Bosne i Hercegovine, od čega bi koristi bile enormne.
RSE: Konačno netko tko je optimist!
GALBRAITH: Da objasnim zašto sam optimist. Ljudi u Bosni i Hercegovini iz dana i dan žive sa brojnim problemima i imaju mnogo frustracija. Ja sam bio odsutan 9 godina i mogu se podsjetiti kako je bilo 1991. godine, kada sam prvi puta tamo boravio, mogu se podsjetiti teških ratnih godina i bolnih mirovnih pregovora. Uspoređujem to iskustvo sa jednom zamišljenom alternativnom poviješću. Ovaj je rat mogao trajati 50 godina, kao između Izraelaca i Palestinaca, ali nije! Rata više nema i ljudi s vremenom nalaze ipak sve više i više razloga za suradnju i bolje odnose.
RSE: Što se Srbije tiče, izbjegnuta je opasnost da Radikali sudjeluju u vlasti. Međutim, i dalje većina analitičara ne vidi – kako se kaže – „svjetlo na kraju tunela“ koji se zove demokratska perspektiva Srbije...
GALBRAITH: Ako malo dalje pogledate u prošlost što se zbivalo u Srbiji – radi se o zemlji koja je više od deceniju imala brutalnog diktatora koji je započeo i izgubio 4 rata, zemlji koja je bila podvrgnuta najozbiljnijim sankcijama koje se bile primijenjene na neku zemlju. Nakon toga je narod ustao protiv diktatora i nove vlasti su ga izručile Hagu. Ne iznenađuje da mnogi elementi u Srbiji koriste i zastupaju te nacionalističke resentimane, ali mene ohrabruje da postoje i druge snage, ma koliko podijeljene, koje su se okupile da spriječe Radikale da uđu u vlast. Mislim da su problemi u Srbiji u ovom trenutku snažno povezani i sa činjenicom da će Kosovo vrlo skoro postati nezavisno. To će biti snažan udarac. Ali, kada jednom bude gotovo, očekujem da će Srbiji biti lakše da krene sa izgradnjom normalnog evropskog društva. I kada to napravi, vjerujem da će naći svoje mjesto u zajedničkom evropskom domu.
RSE: Ne vjerujem da ću imati copyriht na ovu frazu, ali Vi kao da razumijete Kosovo kao svojevrsan okov na nozi koji usporava Srbiju...
GALBRAITH: To jest politički i ekonomski okov. Države koje imaju teritorije koji ne žele biti dio te države obično bilježe ozbiljan pomak nabolje kada se riješe tih teritorija. Ne sjećam se slučaja u moderno vrijeme da je neka država izgubila dio teritorija na ovaj način i zbog toga imala negativne posljedice.
RSE: Američki državni podtajnik Burns kazao je pred koji dan ovdje u Zagrebu kako očekuje nezavisnost Kosova do kraja mjeseca. Hoće li uspjeti projekt Kosova kao nezavisne, moderne evropske države?
GALBRAITH: Vjerujem da hoće, ali će za to trebati nešto vremena. Očekujem da će taj put biti težak -. na Kosovu ima mnogo problema: izgradnja modernih demokratskih institucija, utjecaj „vojničkih tipova“ iz vremena oslobodilačkog rata, rodovska struktura, siromaštvo, nedostatak resursa. Očekujem da će taj put za Kosovo biti mnogo teži nego za bilo koji drugi dio bivše Jugoslavije, osim možda za Srbiju. A razlog je jednostavno u tome što je to bio najsiromašnjiji i najzaostaliji dio bivše Jugoslavije. Dakle – ako me pitate jesam li optimist na rok od 5 godina, odgovor je negativan. Ali, ako me pitate – jesam li optimističan na rok od 20 godina, moj odgovor je – da!
