Dostupni linkovi

Nikada više Keraterm, ni Čelebići


Dvanaest godina posle završetka rata u Bosni i Hrecegovini, uprkos suđenjima za ratne zlocine u Hagu, pa i pred domaćim sudovima , mladi u Srbiji ne znaju šta se događalo samo nekoliko stotina kilometara preko granice u susednoj državi. Dok su oni, ne baš bezbrižno, ali u miru odrastali, tu u blizini, u nekad zajedničkoj državi čitave porodice su stradale u logorima. Logorima za Bošnjake zatvaranim zato sto su Bošnjaci, logorima za Srbe, zato sto su Srbi, logorima za Hrvate zato što su Hrvati.

Dva logora u kojima su pocinjeni zločini za koje su odgovorni kažnjeni pred Haškim tribunalom su logor za Bošnjake Keraterm i logor za Srbe Čelebići. Pitali smo srednjoškolce iz Srbije da li su čuli za Čelebiće:
„Ne, nikad.“
„Ne, ne.“

Pitali smo ih da li su čuli za Keraterm.

„Prvi put čujem.“
„Stvarno nikad nisam čula.“

A onda smo srednjoškolce iz Niša upoznali sa Edinom i Miletom. Njih dvojica, Bošnjak i Srbin iz Bosne i Hercegovine, čije su sudbine na najstrašniji način vezane za dva zloglasna logora, ispričali su svoje priče mladima iz Srbije:


MILE: „Ja se zovem Mile Kuljanin. Bio sam 9 mjeseci u logoru. Isto kao što su Srbi držali logor Keraterm u Prijedoru, tako su i Muslimani, odnosno Bošnjaci, držali logor Čelebići, gde su se događala ubistva. Iz moje porodice ubili su mi oca i brata koji je tada imao 17 godina, njegove kosti još nisam našao, neću najvjerovatnije nikada ni naći. Bili smo u nekoj zgradi u kojoj su podrumi pretvoreni u ćelije samice. Tu su držali po 2 do 3 čovjeka, nismo znali ni kad je noć ni kad je dan. Bilo mi je grozno, tukli su nas. Bio sam kratko, oko 27-28 dana, a onda sam razmijenjen. Stravične muke smo preživjeli u logoru.“

Miletovu pricu o mučenjima u Čelebićima Edin Ramulić iz Prijedora ne može da poredi sa iskustvom iz logora Kereterm jer članovi njegove porodice se odatle nisu vratili. Ali on ne sumnja da bi sličnu priču oni ispričali da mogu.


EDIN:„Ove preživjele ljude iz logora Čelebići i njihove priče doživljavam kao nešto što bi bilo ispričano iz usta moga oca da je, kojim slučajem, ostao živ. Logor Keraterm, u kojem je stradala moja porodica, moj otac, moj brat i ostali članovi moje porodice, funkcionisao je po istom modelu kao logor Čelebići. Više od 300 ljudi je ubijeno a kroz njega je prošlo 3 do 4 hiljade ljudi, među njima i je nestalo ili ubijeno i 7 članova moje porodice.

Mile nastavlja svoju priču o Čelebićima kao da nastavlja Edinovu o Keratermu:

MILE:„Tako su isto ubijani ljudi, na najgori mogući način. U logoru Čelebići ubijeno je negde oko 17 – 18 ljudi. Takođe i u sportskoj dvorani Musala ubijeno je 12 – 13 ljudi.“


Edinu, čija je porodica stradala u logoru Keraterm, smeta sto se u njegovoj poratnoj Bosni ne zna da je bilo i logora u kojima su stradali Srbi, pa mnogi Čelebiće svrstavaju u logore za Bošnjake:

EDIN: „Mnogi Bošnjaci , kada nabrajaju mjesta stradanja Bošnjaka ubrajaju i Čelebiće, znači imaju iskrivljenu predstavu. Misle da su Čelebići logor gdje su Bošnjaci stradali od strane Srba. Toliko se malo o Čelebićima zna, o tome šta se tamo zaista dešavalo, ko su bile žrtve, ko su bili zločinci.“

Danas, Edin i Mile, svaki u svom udruženju bivsih logoraša, pokušavaju da spreče da odgovorni za zločine ostanu nekažnjeni. Da se zločini zaborave. Da se o njima ćuti. Njihovu zajedničku poruku mladima, koji posle susreta sa Edinom i Miletom više nikada neće na pitanje znate li šta su Keraterm i Čelebići reći "prvi put čujem" u svoje i Miletovo ime preneo je Edin:

„Ja bih htio samo da vam kažem da nije niko imun, niste ni vi imuni na ovo. Ja sam bio malo stariji od vas u vrijeme kada se to dešavalo. Danas vas možda niko neće strpati u logor zbog vaše nacionalnosti, ali možete zbog vašeg političkog uvjerenja ili nečeg drugog veoma lako doći u situaciju da vas neko preko noći odvede u to neko strašno mjesto i da vas muči i da patite. Zato se angažujte da se to ne dešava drugima, pa se neće desiti ni vama.“
XS
SM
MD
LG