Dostupni linkovi

logo-print

Nove boje banjalučkog "Sivog doma"


Posjetioce, na ulazu, dočekuje jedna od dežurnih, štićenica Doma:

„Ja se zovem Aleksandra Kljajić, imam deset godina, 18. jula ću jedanaest. Došla sam ovde početkom decembra. U domu mi je dobro, našla sam mnogo novih prijatelja, a i u školi mi je super. I tako. Jest' malo da mi nedostaje kuća, ali je dobro. Ovde sam našla sve moguće uslovo, što ima. Sve mi je dobro.“

Na bijelim zidovima likovni radovi djece koja su prošla ili su još u domu „Rada Vranješević“.

Mada ta zajednica ima preko stotinu članova, u njoj vlada red i neobična tišina. Nije bilo oduvijek ovako, ističe direktor Doma Danilo Ponjarac koji je dvadesetak godina posvećen djeci bez roditeljskog staranja:

«To je bio Sivi dom. U pravom smislu riječi Sivi dom, u kojem je vladao zakon jačeg, starija djeca su maltretirala mlađu djecu, a da ne kažem kakav je dom bio. Bio je zatvorenog tipa, niko se mal'te ne nije družio sa djecom, djeca su bila obilježena u školi jer su dolazila prljava, ušljiva i sve ono ostalo. Dosta je trebalo uložiti truda da se ta situacija okrene u pozitivnom smjeru, tako da danas imamo djecu koja se uopšte ne razlikuju od bilo kog drugog djeteta.»

Sve smo postigli zahvaljujući našem načinu rada, ističe Ponjarac:

«Dom je bio na raznim lokacijama u Banjaluci, a od 1974. je na ovoj lokaciji i tad je otvoren dom i tad je uspostavljena koncepcija dom – porodica. U sklopu te velike porodice imamo manje vaspitne grupe ili porodice, počevši od jaslica, gdje su djeca od nula do tri godine, zatim vrtić, gdje su djeca od tri do šest godina i onda imamo još osam vaspitnih grupa, gdje su djeca preko osam godina, ali opet su razvrstani po godinama.»
Suzana Vidović, vaspitačica u Domu:

«Radimo po dvoje u grupi. Nastojimo da stvarno posvetimo što više vremena toj djeci, kolega sa dječacima, više ono, sportski, dogodovštine, vodi ih na ribolov, tako da smo uvijek negdje tu, pri ruci.»

Nedostatak roditeljske ljubavi i sopstvenog doma, djeci pokušava nadomjestiti 46 zaposlenih, uglavnom vaspitača i pedagoga. Nažalost, društvo, prije svega političari, koji posjete Domu koriste tek kao dio vlastite promocije, za zaposlene nemaju previše sluha:

«Imamo dosta problema oko finansiranja. Opštine, odnosno centri za socijalni rad, za smještaj djece plaćaju cijenu koja je sada trenutno 535 KM, baš do nedavno je bila 360 KM. To je cijena u koju je uračunat smještaj, ishrana, odjeća, obuća, školski pribor, zdravstvena zaštita i sve ono što treba da se da za jedno dijete. Zatim imamo jedan dio sredstava koji dobijamo od Ministarstva za zdravlje i socijalnu zaštitu, to su obavezni po zakonu o socijalnoj zaštiti, a to su sredstva za investiciono održavanje Doma, i do 1. VII 2006. godine smo imali naknadu za platu od Ministarstva za prosvjetu i kulturu i od 1.VII pa na ovamo nijedna naknada nije stigla na naš račun s obzirom da nas je Ministarstvo za prosvjetu i kulturu skinulo sa finansiranja. Ne znam koji su razlozi.»

Pedagog Aleksandra Ostojić – Ždrnja:

«Sva djeca tuguju, svoj djeci je teško, ali to različito ispoljavaju. E, sad, mi smo tu da im se nađemo, da s njima razgovaramo, da ih usmjeravamo. Naročito ih usmjeravamo u tom pravcu da ne misle puno o tom nečem što je bilo, da preorjentišu svoje misli na sadašnju situaciju i na ono što ih čeka u budućnosti i čisto da shvate boravak svoj u domu kao neku šansu da završe školu, da dobiju diplomu i da danas – sutra i na taj način olakšamo da u životu pronađu i zaposlenje i imaju neke kvalitetnije uslove života nego što su imali njihovi roditelji.»

Djeca se također trude da pomognu zaposlenima. U njihovim rukama napisanom malom kućnom redu, naglašava se: volimo se kao da smo prava braća i sestre. Šestogodišnji Siniša o još nekim tačkama kućnog reda nam kaže:

«Da se ne tuku i da ne galame kad se uči. Da se peru ruke i zubi.»

Neko u dječjem domu ostaje kratko, a neko iz njega polazi u svijet odraslih. Miroslav je jedan od onih koji će svoju sadašnju sigurnu kuću uskoro napustiti:

«Došao sam '97., to je znači nekih deset godina. Došao je taj period kad se napuni osamnaest godina. Završavam školu i izlazim iz Doma. Imam brata i sestru, ja sam najmlađi. Vraćamo se u taj kraj odakle smo mi došli. Imamo i mi tu želju da se vratimo tamo. Direktor i ostali su nam dosta pomogli oko smještaja i oko tog izlaska. Izlazimo moguće krajem maja.»

Za sve ono što je na humanitarnom planu u protekloj godini učinio, dječji dom «Rada Vranješević» nedavno je dobio i značajno međunarodno priznanje. Naime, ova ustanova dobila je nagradu za humanost koju dodjeljuje Internacionalna liga humanista iz Filadelfije, koju su 1974. godine osnovali dobitnici Nobelove nagrade. Nagrada će biti uručena polovinom maja, najvjerovatnije u Banjaluci.

Kada bi se i domaći političari, umjesto kupovine novih Audija, pozabavili time kako da riješe finansiranje Doma, rezultati bi sasvim sigurno bili bolji. Nadamo se da neće biti potrebno da se desi tragedija kakva se nedavno desila u sarajevskom domu kada je pet beba nastradalo u požaru, pa da se neko sjeti da dom «Rada Vranješević» postoji.
  • 16x9 Image

    Erduan Katana

    U periodu od 1997. do 2000. godine radio za više bosanskohercegovačkih i inostranih medija. Od 2000. godine radi u dopisnišvu RSE u Banja Luci.

XS
SM
MD
LG