Dostupni linkovi

logo-print

Ljubav je čudo


"Stalno čekam da me neko priupita - Pa kako si ti nakon svega oženio Srpkinju, a da mu ja kažem - Ja sam oženio osobu, a nisam oženio nacionalnost."

Predrag Matić – Fred, vukovarski borac s Trpinjske ceste, osobno uništio osam JNA tenkova, o ratu i strahotama priča s gorčinom, ali bez generalne mržnje. Jedino želi da zločinci budu kažnjeni jer smatra da "i u ratu mora postojati fair–play". Na žalost, kaže Matić, te novembarske noći 1991. godine, u autobusima s hrvatskim zarobljenicima, pred zatvorom u Sremskoj Mitrovici, ništa nije bilo fer:

"Te noći sam vidio kako je naš pokojni prijatelj Zvonko Tvorek, koji je bio ranjen i izvođen nekoliko puta u toku noći van iz autobusa, divljački premlaćivan. Onaj izraz - Ubili ga kao psa, sam vidio svojim očima. Tukli su ga rukama, nogama, ali više od toga, nekim palicama, kolcima, motikama. Ubili su čovjeka od batina."

I sam je prolazio kroz "špalire batina" i maltretiranja, od srbijanskih logora, štala u Stajićevu, u kojima je na golom betonu mjesec dana spavao na minus 20 i gladovao, do Sremske Mitrovice i okrutnog zatvora u Nišu.

"Svaki odlazak na jelo je bila živa drama. Na stropu je bila ploča na kojoj je pisalo - Ne budi zadnji. Kada bi se išlo u tu salu na objed, onaj koji je zadnji, dobo bi krvave batine. Tukli su nas s leđa, udarali po bubrezima."

Sremsku Mitrovicu će pamtiti i po nečem lijepom - Svetlaninoj posjeti, iako je osobno nije mogao vidjeti:

"Ona je meni, unatoč tome što smo mi službeno prekinuli 1991. godine, 1992. godine došla u posjetu, u Sremsku Mitrovicu. U jednom trenutku prozvali su me i dali mi vrećicu u kojoj su bile tri naranče i tri čokoladice, koje je ona namijenila meni, mom bratu i jednom našem prijatelju. Navečer mi je stiglo pismo koje sam pročitao 100 puta."

Svetlani je osobno pomogao 1991. godine da, iz već blokiranog Vukovara, ode u Beograd i nastavi započeti fakultet. Oboje su vjerovali da je to i kraj njihove priče:

"Ona je otišla na studije u Beograd. Ona je Srpkinja. Nas je, malo po malo, ta priča rastavila."

Ali, unatoč neprijateljskim stranama, Svetlana nije odlazila iz Matićevih misli:

"Bio sam s prijateljima 1994. godine u Trstu i uspio sam je dobiti na minutu. Zvao sam je iz jednog kafića, ubacujući lire u automat. Cijela priča se završila samo sa dvije riječi – Kako si. Dobro sam. Krajem 1998. godine, s bratom i prijateljima, išli smo prvi put za Vukovar. Negdje oko Slavonskog Broda rekao sam bratu, mada mi je bilo neugodno, da nazovemo Patkicu, to je bio njen nadimak, da vidimo što radi. Brat je nazvao u Beograd i javila se žena sa kojom je radila. Rekla je da je Svetlana danas u Vukovaru kod mame. Nazvao sam je tamo i pitao da li bi htjela da se vidimo. Rekla je da bi. Pitala je kada. Rekao sam joj da sam za sat vremena na mjestu gdje smo se sastajali. Kada smo se vidjeli, kao da nije prošlo tih sedam-osam godina, kao da smo se jučer sreli. Od 1999. godine smo zajedno. Sin Sven nam se rodio 2002. godine. Živimo u Zagrebu. To je jedna ljubavna priča sa sretnim završetkom."

Tek nakon nekoliko pokušaja uspjeli smo na razgovor nagovoriti i Svetlanu. Ne voli pričati o ratu, niti o ljudima koji njihovu ljubav, samo zato što je on Hrvat, a ona Srpkinja, smatraju nenormalnom. U vrijeme kada su se mnogi nacionalno miješani brakovi na prostorima bivše Jugoslavije raspadali, kada su mnogi Srbi napuštali Zagreb i odlazili u Beograd, Svetlana, uz veliki strah svojih roditelja, kreće u obrnutom smjeru:

"Bio je veliki strah. Išla sam u Zagreb za hrvatskog vojnika. Moji su se bojali kako će njegovi i njegova okolina reagirati na mene. Ali, na svu sreću, sve je bilo OK."

Unatoč strahu, i njezini i njegovi roditelji, bili su uz njih, ali ne i okolina:

"Bilo je tu naravno svakakvih psiholoških situacija, svega i svačega, više od poznanika, nego prijatelja, koji ne znaju svu tu priču i koji su u ratu bili u raznim situacijama. Naravno da su za njih Srbi i Hrvati samo četnici i ustaše."

Osobno je znala, kada su se nakon osam godina ponovo sreli, da je to jedini osjećaj za kojim mora ići:

"Čuli smo se mi nekoliko puta kroz sve te godine. Uvijek je nešto nedorečeno bilo u svoj toj priči, i meni i njemu. Nakon osam godina smo se i vidjeli. Kada smo se tada vidjeli, u isti trenutak, i on i ja, shvatili smo da to nije završilo."

Svetlana i Predrag imaju petogodišnjeg sina. Pokrenuli su u Zagrebu i privatni biznis. Kaže da je sretna. Druže se sa ljudima kojima ne smeta njezino porijeklo. Predrasude nisu nestale, ali atmosfera je ipak drugačija nego prije desetak godina:

"Kasnije sam shvatila svu težinu moga dolaska ovamo. Bilo bi možda lakše da sam došla iz Engleske u Ameriku. Tek nakon nekoliko godina sam shvatila da je suludo doći iz Srbije u Hrvatsku, iz Beograda u Zagreb. Ali, ljubav je čudo."
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG