Šta se i da li se nešto promijenilo, jesu li svojim okupljanjima otvorile neka od gvozdenih vrata iza kojih su odgovori na njihova pitanja i zahtjeve? Predsjednica udruženja Žene Srebrenice, Hajra Ćatić:
«Pa ne mogu reći da sam zadovoljna i ne mogu nikad biti zadovoljna obzirom da ratni zločinci nisu pohapšeni, ali, čini mi se, da nas nije bilo, davno bi tačka bila stavljena na Srebrenicu, jer ni ovo što je do sad učinjeno, ne bi bilo učinjeno. Međutim, nama valja da se i dalje borimo, jer zaista, ta borba je duga i do kad će trajati, ne znam, ali mi moramo da istrajemo u ovoj borbi.»
Ništa se posebno nije promijenilo, bar se odnos vlasti prema nama i našim zahtjevima nije promijenio, a to je najgore, kaže Nura Begović:
«To i jest' najgore što su kod nas stalno neke smjene u vlastima, evo recimo, Visoki predstavnik svake dvije godine. Taman dok se uhoda, tamo-ovamo, njegova smjena. A da ne pričam za naše lokalne vlasti. Fala Bogu, svaka druga godina, svaka četvrta godina - smjena. Ne da se samo mijenjaju ovi predsjednici vlada, nego komplet. Čak se i vozači mijenjaju u tim strukturama.»
"Uporne kakve jesmo, taman jednu garnituru vlasti uspijemo pridobiti da se angažuje na intenzivnijem traženju nestalih, dođu novi, i tako već dvanaest godina, dodaje Nura:
«Ali, žalosno je, nemamo ni jednog jedanaestog ovdje ni jednog predstavnika, recimo iz vlasti, nemamo ni iz Vlade. To bi bar iz Vlade trebalo da urade. Bar jednog jedanaestog da je ovdje prisutan sa nama neki od ministara ili iz tih organizacija za ljudska prava ili iz sudova, tužioci, ne znam k'o sve. To je žalosno što tih ljudi iz tih struktura nema ovdje sa nama.»
Osim medija, podržavaju nas samo oni koji nas razumiju, ljudski i emotivno, kao što je mreža «Žene u crnom». Podržavaju nas na našim okupljanjima, pomagale su nam prilikom odlazaka u Beograd na suđenje Škorpionima, dolaze na Dan sjećanja 11. jula u Potočare. Hajra Ćatić:
«To ne moramo reći, jer niko od naših vlasti nije nas ni upitao da li imamo neku pratnju, da li treba tim porodicama advokat, da nas nasavjetuje neko – nikad niko nije nas upitao ni kako idemo, ni šta treba. Međutim, te žene su se stvarno našle, jer znam da one imaju problema od svojih vlasti tamo i da su svašta tamo doživljavale. One su zaista cijelo vrijeme uz nas.»
Sve dok ne budu uhapšeni Mladić i Karadžić, sve što smo našim okupljanjima postigle, malo je, kaže Mina Ibrahimović, koja je u srebreničkom egzodusu izgubila oko osamdeset članova uže i šire porodice:
«Da mi nismo ovako činile, niti bi se grobnice otvorile, niti bi se Memorijalni centar odradio u Potočarima, ništa uopšte ne bi se uradilo da nismo mi, majke, opstajale i opstajaćemo još. Nije bitno što svi zločinci kažu da nije bilo ono što je bilo, ali mi ćemo prenijeti na naše unuke, na našu djecu, da oni, ako mi ne isplivamo na pravdi koju tražimo, nastave. Ostavićemo na sljedeće koljeno i zaklećemo ih da tragaju za istinom.»
«Pa ne mogu reći da sam zadovoljna i ne mogu nikad biti zadovoljna obzirom da ratni zločinci nisu pohapšeni, ali, čini mi se, da nas nije bilo, davno bi tačka bila stavljena na Srebrenicu, jer ni ovo što je do sad učinjeno, ne bi bilo učinjeno. Međutim, nama valja da se i dalje borimo, jer zaista, ta borba je duga i do kad će trajati, ne znam, ali mi moramo da istrajemo u ovoj borbi.»
Ništa se posebno nije promijenilo, bar se odnos vlasti prema nama i našim zahtjevima nije promijenio, a to je najgore, kaže Nura Begović:
«To i jest' najgore što su kod nas stalno neke smjene u vlastima, evo recimo, Visoki predstavnik svake dvije godine. Taman dok se uhoda, tamo-ovamo, njegova smjena. A da ne pričam za naše lokalne vlasti. Fala Bogu, svaka druga godina, svaka četvrta godina - smjena. Ne da se samo mijenjaju ovi predsjednici vlada, nego komplet. Čak se i vozači mijenjaju u tim strukturama.»
"Uporne kakve jesmo, taman jednu garnituru vlasti uspijemo pridobiti da se angažuje na intenzivnijem traženju nestalih, dođu novi, i tako već dvanaest godina, dodaje Nura:
«Ali, žalosno je, nemamo ni jednog jedanaestog ovdje ni jednog predstavnika, recimo iz vlasti, nemamo ni iz Vlade. To bi bar iz Vlade trebalo da urade. Bar jednog jedanaestog da je ovdje prisutan sa nama neki od ministara ili iz tih organizacija za ljudska prava ili iz sudova, tužioci, ne znam k'o sve. To je žalosno što tih ljudi iz tih struktura nema ovdje sa nama.»
Osim medija, podržavaju nas samo oni koji nas razumiju, ljudski i emotivno, kao što je mreža «Žene u crnom». Podržavaju nas na našim okupljanjima, pomagale su nam prilikom odlazaka u Beograd na suđenje Škorpionima, dolaze na Dan sjećanja 11. jula u Potočare. Hajra Ćatić:
«To ne moramo reći, jer niko od naših vlasti nije nas ni upitao da li imamo neku pratnju, da li treba tim porodicama advokat, da nas nasavjetuje neko – nikad niko nije nas upitao ni kako idemo, ni šta treba. Međutim, te žene su se stvarno našle, jer znam da one imaju problema od svojih vlasti tamo i da su svašta tamo doživljavale. One su zaista cijelo vrijeme uz nas.»
Sve dok ne budu uhapšeni Mladić i Karadžić, sve što smo našim okupljanjima postigle, malo je, kaže Mina Ibrahimović, koja je u srebreničkom egzodusu izgubila oko osamdeset članova uže i šire porodice:
«Da mi nismo ovako činile, niti bi se grobnice otvorile, niti bi se Memorijalni centar odradio u Potočarima, ništa uopšte ne bi se uradilo da nismo mi, majke, opstajale i opstajaćemo još. Nije bitno što svi zločinci kažu da nije bilo ono što je bilo, ali mi ćemo prenijeti na naše unuke, na našu djecu, da oni, ako mi ne isplivamo na pravdi koju tražimo, nastave. Ostavićemo na sljedeće koljeno i zaklećemo ih da tragaju za istinom.»
