Dostupni linkovi

logo-print

Web Caffee "A šta ako vas niko ne napadne?"


Bile neke demonstracije u Češkoj prije nekoliko dana. Svi u kolonama, ni jedne psovke, ni jednog kamena, niti ko ulazi niti ko izlazi iz kolone. Unaprijed odredili rutu, zna se kuda idu i nikom ne pada na pamet da prekrši dogovorena pravila. Svi pište jer su se tako dogovorili. Dok su se naši bavili pitanjem ko je bolji Hrvat, Musliman ili Srbin u Češkoj su razmišljali kako da im tramvaj stigne na vrijeme, dok smo se mi zatvarali u torove, oni su izbrojali 100 miliona turističkih noćenja godišnje.
Godišnje u Češku ulazi 5-7 milijardi dolara stranih investicija – više nego u sve države bivše Jugoslavije zajedno. Nisu se Česi, kao mi, puno ni dvoumili oko Dana Pobjede. Slave. Ne kažu da im je dopirnos veliki, ali slave. Bio sam, ne malo iznenadjen prije koji dan kad sam u Pragu vidio nekoliko američkih džipova iz drugog svjetskog rata sa američkim vojnicima i oficirima kako u koloni prolaze gradom. Mislio sam – snima se neki film. Zbunio me uz njih česki džip sa češkim oficirima pa sam shvatio. Sve se to naime zbivalo na dan pobjede i to je šarmantan način da Česi obilježe Dan Pobjede.

Reče mi direktor Bjeloruske redakcije da u Minsku ima jedan memorial koji se zove Linija Staljina. Memorial je posvećen borcima iz Drugog svjetskog rata koji su pali u borbi protiv fašizma. Svake godine se tu održavaju svečanosti i predsjednik Lukashenka drži govore. Jedino je malo čudno što mu niko nije rekao da tu nikakve bitke nije bilo niti su borci pali. Hitler je kroz Bjerorusiju u stvari prošetao – reče mi direktor naše redakcije za Bjelorusiju.

Eto, dok se svi nastoje ukrcati na anti-fašistički brod i pobjedu u drugom svjetskom ratu ima bogme kod nas mnogo onih koji bi nekako da se, ako ikako mogu - iskrcaju. Odjednom su nekako važniji oni koji su bili na drugoj strani. Nekako su oni vise "naši" nego ovi antifašisti. Tako je to kad se povijest svako malo dopisuje i kad je dopisivati može svaka politička opcija koja je na vlasti. Jedni neće da vide jednu, drugi neće da vide drugu stranu. U Estoniji su premjestili spomenik ruskom borcu, simbolu antifašističke borbe. Ruska manjina, gotovo 30% stanovništva su Rusi, je žestoko protestirala. I tamo jedni vide jednu stranu, a drugi samo drugu. Za Estonce taj spomenik nije samo antifašistički nego čak više od toga - simbol ruske okupacije nakon drugog svjetskog rata. Za Ruse u Estoniji, koji se naravno nikad nisu ni osjećali okupiranima, to je samo antifašistički spomenik.

Nekad davno, 1972-e godine, Mirko Tepavac, nekadašnji Brozov ministar spoljnih poslova, je pričao u jednom društvu gdje sam se i ja našao, priču o svom susretu sa jednim stranim diplomatom. Pitao strani diplomata kakva je to kriza sa cestama u Sloveniji i da li to Slovenija ide svojim putem. Tepavac je naravno umanjivao problem i čvrsto odgovorio da nema razloga za brigu i da će Slovenci, bez obzira na sve, odmah stati na jugoslavensku stranu ako nas neko napadne. Šta je to sa liberalizmom u Srbiji, kao da srbijanski komunisti žele neko drugačije uredjenje. Ma ništa, odgovarao je Tepavac, to su naše unutarnje stvari, nema nikakve dileme da ce Srbija braniti Jugoslaviju ako nas neko napadne. Dobro, ali šta je sada to takozvano hrvatsko proljeće nastavljao je diplomata, Hrvatska kao da želi svoju državu. Ma kakvi odgovarao je Tepavac, niko ne želi da se otcijepi i, ne brinite, mi ćemo se svi braniti ako nas neko napadne. Potom je strani diplomata pitao Tepavaca : "A sta ako vas niko ne napadne?"

Tako je i na Eurosongu. Mrze se kod kuće koliko hoće ali vani glasaju jedni za druge. (...ako nas neko napadne....). Zato su i stavili Hrvatsku, Crnu Goru, Makedoniju, Sloveniju i Srbiju da se bore za ulazak u finale isti dan. Troje je prošlo pa će ih na finalu biti četvoro is bivše države – Bosanci i Hercegovci su ušli direktno.

"Svaka pobjeda ima stotinu očeva, svaki poraz je – siroče." Ova se rečenica pripisuje Kenediju, ali sasvim pristaje Eurosongu.
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG