Dostupni linkovi

logo-print

Djeca komunizma


Hamza BAKŠIC, "Oslobodjenje"

Nisam očekivao, a dočekao sam da obnovljeni kapitalizam, što će reći parlamentarna demokratija, ostvari ideale komunizma. Bar za dio stanovništva, onaj što se profesionalno bavi politikom.

Oni, odista, rade prema mogućnostima, koje su skromne, a uzimaju prema potrebama, koje su manje skromne. To je priča o tranziciji, kakva je protutnjala zemljama realnog i nerealnog socijalizma, priča o transfuzijama novog tipa plave krvi i potonjem ponašanju vlastodobitnika.

Na proljeće devedesete godine u ovoj sam rubrici citirao Džona Keneta Gelbrajta, uticajnog američkog liberalnog ekonomistu, koji je tvrdio da je socijalizam pao jer se nije prilagodio, a da kapitalizam mora izbjeći takvu grešku. “To je neutrt put, on se ne može savladati privrženošću krutim pravilima. On zahtijeva, avaj, bolan proces razmišljanja.”

Kako su se ovdašnje elite snašle na tom neutrtom putu?

Dosta je prirodno da su za rušenje socijalizma iskoristile moćnu alatku koja im je stajala nadomak ruke – nacionalizam. To je razumno – iskoristiti najkraći put do cilja. Tako se posao prelaska sveo na kratak period i koncentrirao dizgine u malom broju ruku.

Ne vjerujem većini onih koji tvrde da su nacionalisti.

To su, naprosto, ljudi koji su naučili da koriste jednu alatku, i kad su u tome postali majstori, ne žele da uče drugi zanat. Nacionalizam je ono što je u trendu i, mada za to političko opredjeljenje ne treba posebno obrazovanje niti se tu troši puno mozga, većina njegovih pristaša su u pokretima-strankama stoga što su one na vlasti. Vrzino kolo: one su na vlasti jer je uz njih većina. Stoga nisu izloženi bolnom procesu razmišljanja, već smatraju da je bogomdanost demokratije i višestranačja njihova historijska zasluga koju treba naplaćivati - bez ograničenja trajanja mandata.

„Demokratija, to sam ja.”

Socijalizam je propao stoga što nije ponudio praksu koju je sam proklamovao. To nije bilo društvo nagrađivanja prema radu. To nije bio socijalizam. Tek začeci, tek šansa. „Oslobođenje radničke klase može biti samo djelo te klase.”

U prošlom stoljeću, ono je bilo djelo političke elite koja je to „oslobođenje” davala radništvu na kašičicu. Ovo sad, to nije demokratija. Izbacite iz televizijskih dnevnika sva rukovanja i svečanosti, sve priče i grbovima i zastavama, razmjenu političkih psovki, pa će se vidjeti šta je na sonu.

Šta je zajedničko degradaciji dva sistema na ovom terenu?

Zajednička je pozicija političke klase. U socijalizmu su njene privilegije tolerirane dok je bila produktivna i dok je život tekao dobro. Poslije je postala parazitarna i pometena je izbornom metlom. Ova sadašnja elita bila je dobra dok je trebalo uklanjati tragove jednostranačja, ali – kako vrijeme promiče – ispada da im je to jedina zasluga i da je u pitanju isto toliko parazitaran sloj koliko je to bila nomenklatura iz posljednje decenije socijalizma.

Dežurne zapreke za primicanje Bosne i Hercegovine Evropi – policija, mediji - tiču se isključivo odnosa unutar političkih elita, i Milorad Dodik ne brani entitetsku policiju zbog interesa srpskog naroda, već srpski narod služi kao živi štit političkoj eliti.

Mediji i policija treba da budu samostalni i da rade po profesionalnim normama. Policija je mahom stranačkim kriterijima formirala svoje piramide odgovornosti, u njoj su zaposleni miljenici i rođaci. Policija je tu, kad zatreba, da zataška koješta a isforsira štogod drugo, kako bi se pokazala energičnost, privrženost zakonu.

Političke elite, odvojene a zajedno, obožavaju naše konstitutivne narode i ostale. Nigdje bolje ne bi mogli naći. One se kunu u Evropu i idu prema njoj do prvog iskušenja, osim Milorada Dodika koji tamo, jednostavno, ne želi. Evropa smatra da je Dodik naš problem. Oni mogu bez njega, a mogu i bez nas. Oni mogu da mirno gledaju crtiće u kojima Silajdžić i Dodik igraju Tomija i Džerija, mijenjajući uloge.

Izgleda, ipak, da je jedini čovjek koji se oko ovog ozbiljno zabrinuo – Havijer Solana. On je, naravno, također član neke političke elite, ali produktivne elite, inače bi pala.

Post skriptum:

Ovog petka se okončava rubrika „Klizište”, što je, pod različitim naznakama, dugo išla kroz „Oslobođenje”. Krenula je uz optimističku naznaku „Kraj stoljeća” na ljeto 1989., a autor je imao ambiciju da se pod starost bavi gospodskim fenomenološkim analizama.

Vrag je odnio šalu, i dalje je išlo kako je išlo – „U prolazu”, pa „Klizište”. Najduži prekid – dvije sedmice, dvije rubrike. Ukupno osamnaest godina.

Pisaće se još. Ali, ovu sviralu valja za pojas zadjenuti.
XS
SM
MD
LG