Dostupni linkovi

logo-print

Spomenici (ne)slavne prošlosti


Dragan ŠTAVLJANIN, Maja BJELAJAC, Ljudmila CVETKOVIC, Biljana JOVICEVIC, Goran VEŽIC

Nakon raspada Jugoslavije, vlasti novoosnovanih država, uglavnom su dovodile u pitanje ulogu partizana i nastojali da rehabilitiju snage koje su osuđene za kolaboraciju sa nacistima, pre sveta ustaše i četnike. Šta se želi zadržati u kolektivnom pamćenju, a koja se prošlost briše kao da nije ni postojala.

Stradali su partizani

U Hrvatskoj je od 1990. godine porušeno, oštećeno ili uklonjeno oko tri hiljade spomen-obeležja iz NOB-a. Samo mali deo njih, kao Titov spomenik u Kumrovcu, popravljen je i vraćen na svoje mjesto.
Neki pripadnici hrvatskog naroda, isti oni koji su se dičili njegovom tisućljetnom poviješću, ustrajno su brisali povijesne tragove iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Samo u Dalmaciji je porušeno oko tisuću spomenika. Najviše ih je stradalo početkom devedesetih. Čak je tadašnji župan splitsko-dalmatinski Krunoslav Peronja iz HDZ-a napisao okružnicu u kojoj poziva gradske i općinske vlasti da uklone „spomenike iz naše nedavne neslavne prošlosti“. Među prvim brončanim partizanima koji su otišli u zrak, bio je spomenik narodnom heroju Stjepanu Filipoviću u Opuzenu. Njegov autor Miro Vučo:

„Taj spomenik je doživio početak Domovinskog rata, a onda je, naravno, bio miniran. Nije jedini, bilo ih je na tisuće. Mislim da smo tome mogli stati na kraj.“

Tome se nije stalo na kraj čitavo desetljeće. Prije dvije godine, pred Uskrs, u Murteru je eksplozivom unišen spomenik iz NOB-a. Svjedok Ivo Kovačev:

„Osjetili smo takav udarac da smo jednostavno poskočili. To je bilo nešto strašno, nešto teško opisivo. Stradali su oni susjedni kafići, dosta su oštećeni. Stradalo je i par auta.“

Dalmatinski antifašisti su nakon decenije i po bezuspješne borbe da sačuvaju svoje spomenike, konačno shvatili da će možda uspjeti vratiti neke, ali ne i sve. Na svojoj posljednjoj proslavi oslobođenja Dalmacije početkom prosinca prošle godine, poimence su zatražili od hrvatskih vlasti obnovu pet porušenih spomenika iz NOB-a. Predsjednik splitske Udruge antifašističkih boraca i antifašista Ante Adorić, tada je zatražio da se vrati:

„Grandiozni spomenik na Visu ,Tuđe nećemo, svoje ne damo‘, koji je srušen. Svjedoci smo da je ta parola danas vrlo aktuelna.“

Uz viški spomenik „Tuđe nećemo, svoje ne damo“, borci su od vlade, županija i gradova tražili obnovu i uređenje Titove pećine na Visu, obnovu spomenika Vojina Bakića, spomenika poginulim partizanima u bitci za Knin, Augustinčićeva spomenika u Gracu, spomenika vjekovnoj borbi za slobodu naroda biokovsko-neretvanskog kraja, te spomenika narodnom heroju Stjepanu Filipoviću u Opuzenu. Tek nakon skoro pola godine od njihova zahtjeva, stigao im je odgovor iz Ministarstva kulture, kaže nam predsjednik Antifašističke udruge splitsko-dalmatinske županije Milivoje Lalin. Ministarstvo ih poziva da se jave na javni natječaj za financiranje obnove spomenika kulture:

„Te spomenike nismo srušili mi. Njihova je dužnost da ih obnove, a ne da se mi javljamo na nekakve natječaje. Mi smo dali konkretne prijedloge i mi od toga ne odstupamo.“

Kaže Lalin, napominjući da će se obratiti i međunarodnim institucijama, o čemu će dalmatinski antifašisti odlučiti na svom sastanku u utorak. Što se tiče već spominjanog spomenika u Opuzenu, ovo nije prvi put da se traži njegovo ponovno postavljanje. Tamošnji ogranak Socijaldemokratske partije je nekoliko puta od Ministarstva kulture tražio da se spomenik obnovi i vrati. Bezuspješno, kaže jedna od onih koja se brine o ostacima spomenika pohranjenog u jednom hangaru – Ljiljana Grljušić:

„Mislim da je sramota, radi ugleda Hrvatske u svijetu, da se deklarativno izjašnjavamo na jedan način, a ponašamo na drugi.“

S druge strane, podizali su se spomenici ustaškom zapovjedniku Crne legije Juri Francetiću i ustaškom ministru Mili Budaku. Njih je srušila Sanaderova vlada. To je svojevremeno komentirao predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski:

„Ona je s jedne strane očitala veoma neugodnu lekciju, čak bih rekao opalila šamar ranijoj vladi koja je sebe smatrala ljevičarskom, a doživjela da desničarska vlada čini ono što su ljevičari, na primjer kad je riječ o spomeniku Francetiću, mnogo ranije trebali učiniti.“

Kad je nakon izbora 2000. godine na vlast došla koalicija predvođena Socijaldemokratskom partijom, mnogi su očekivali da će se barem dio hrvatske antifašističke povijesti vratiti na hrvatske ulice, ali to se nije dogodilo. Političko podzemlje je rušilo antifašističke spomenike, dok je vlast rušila one ustaške. Tako se šezdesetak godina nakon rata, na simboličnoj ravni uspostavlja neriješeni rezultat 2. svjetskog rata na hrvatskom tlu. Sljedbenici jedne od tih strana, poput Luke Podruga iz Hrvatske čiste stranke prava, nisu nezadovoljni takovim ishodom:

„Evo ja kao pravaš sam suglasan s time da se sruše sva obilježja, zaostala iz 2. svjetskog rata, koja su podignuta pripadnicima vojske Nezavisne države hrvatske, ali da se onda isto tako skinu i sva partizanska obilježja.“

S druge strane, protiv izjednačavanja je publicist Ante Jelaska:

„Za razliku od njih, antifašistički pokret je na svojoj zastavi imao čovjeka, humanizam, ne mržnju nego razumijevanje među narodima. Međutim, kako ni partizani nisu pali s neba kao anđeli, nego su to živi ljudi, i tu je bilo devijacija, i tu je bilo zločina. No, nikako ne možemo, zbog tih iskakanja iz njihove temeljene orijentacije, poravnavati sa znakom jednakosti fašizam, ustaštvo i antifašizam.“

Hrvatski Sabor je prije dvije godine donio Deklaraciju o antifašizmu, u kojoj, između ostalog, državna tijela poziva da zakonskim sredstvima i djelatnošću čuvaju i unaprjeđuju antifašističke stečevine, te da rade na očuvanju dostojanstva i skrbi nad sudionicima antifašističke borbe i na očuvanju antifašističke spomeničke baštine. Međutim, deklaracija je za sada ostala samo deklaracija.

Kadinjača još nije pala

Nekada mesta za okupljanje i evociranje uspomena od godišnjice do godišnjice, ali i političku propagandu, danas su u Srbiji spomenici iz vremena borbe protiv fašizma kao i kasnijeg komunističkog perioda, uglavnom prepušteni zaboravu, a neka obeležja su i uklonjena.

U Aleji heroja u Kragujevcu, devedesetih godina su porušene skoro sve biste narodnih heroja – sledbenika partizanskog vođe Josipa Broza Tita. Jelena Milosavljević, konzervator u kragujevačkom Zavodu za zaštitu spomenika kulture kaže:

„Te biste su nestale zaista preko noći. Verovatno su negde i pretopljene. Tako da sada nemamo nijednu bistu narodnih heroja iz 2. svetskog rata.“

Zabeleženi su i primeri uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu, javlja naša dopisnica iz Užica Novka Ilić:

Godine 1991. veliki Titov spomenik sa užičkog Trga partizana je sklonjen. Od tada do danas se u Užicu vodi polemika da li je to što je urađeno dobro ili loše. Šta uraditi, gde staviti spomenik visok tri metra, težak pet tona i svedočanstvo jednog vremena.

Stručne polemike se poslednjih godina vode u Kragujevcu i o umetničko-estetskoj vrednosti spomenika Kragujevčanima koje su fašisti streljali oktobra 1941. godine. Prenosi naš dopisnik Branko Vučković:

Na spomenicima pored humki žrtava najvećeg ratnog zločina počinjenog u Srbiji u 2. svetskom ratu, do pre nekoliko godina nalazile su se zvezde petokrake. One su u međuvremenu uklonjene i na njihovo mesto postavljeni su krstovi.

Ostali spomenici partizanskim borcima stoje bez neke posebne pažnje i staranja, kaže Momčilo Pavlović, iz Instituta za savremenu istoriju, navodeći primer spomenika na obali Bosuta:

„Pre otprilike desetak dana, slučajno sam posetio spomenik borcima na sremskom frontu. Posvećeni su temelji za kapelu. Kako su nas izvestili, u jednoj kućici živi porodica jednog izbeglice iz Hrvatske, a čitav taj spomenički kompleks se izdaje privatnicima da seju žito i druge poljoprivredne kulture, i da onda oni brinu o tom spomeniku. Inače, spomenička postavka je obnovljena, još uvek je na onom nivou na kojem je bila kad je postavljena.“

Izuzetak predstavlja jedan od najvećih memorijalnih kompleksa u Srbiji – Kadinjača, petnaestak kilometara od Užica, gde spomen-kosturnica i spomen-dom svedoče o Užičkoj republici iz 1941. godine. Ovaj kompleks nije nikada skrnavljen, a njegovo održavanje finansiraju opština i država, kaže rukovodilac kompleksa Nikola Gogić:

„Do takozvane tranzicije, spomenik na Kadinjači je posetilo preko dva i po miliona posetilaca. Neko vreme je bilo jedno apsolutno zatišje, međutim, broj posetilaca sada stalno raste. Kadinjača je zvanično na programu poseta školskih ekskurzija osnovnih i srednjih škola.“

A za razliku od Estonije i Poljske, groblja i spomenici sovjetskim vojnicima u Srbiji nisu predmet spora. Istoričar Momčilo Pavlović:

„Znam da je u Somboru to groblje ruskim borcima, koji su poginuli u čuvenoj Batinskoj bitki, obnovljeno. Spomenik sovjetskim vojnicima na Karaburmi i spomenik na Avali su u dobrom stanju.“

Ideološki sporovi u Srbiji aktuelizovani su posljednjih godina oko uloge Ravnogorskog pokreta, nakon što je parlament izjednačio prava pripadnika ovog i partizanskog pokreta. Upravo zagovornike za afirmaciju ravnogoraca, Zoran Petakov, iz Antifašističke organizacije Novog Sada, navodi kao krivce za zaborav spomenika iz NOB-a:

„Njima smetaju partizanski spomenici, njima smeta i samo ime partizana, njima smeta sve što ima veze s onim što je bilo na strani antifašističke koalicije u 2. svetskom ratu, sa onim što je bilo progresivno i sa onim što je bilo antifašističko. Znači i sada hoće da taj jedan pobednički pokret – partizanski – potisnu iz sećanja naroda.“

Međutim, Aleksandar Stamenković, direktor kragujevačkog Narodnog muzeja, odbacuje tezu o sadašnjem obračunu sa istorijom, navodeći da su komunisti nakon dolaska na vlast u Kragujevcu, prvo srušili spomenik kralju Aleksandru Karađorđeviću i odstranili krunu sa spomenika palim Šumadincima u 1. svetskom ratu:

„Uklanjanje obeležja onih koji su se na taj način obračunavali sa celokupnom srpskom prošlošću, po meni ne može nikako da bude prevrednovanje istorije.“

I istoričar Nikola Samardžić, govoreći o iskustvima u Srbiji, navodi spornu platformu rehabilitacije Ravnogorskog pokreta, ali iz drugih razloga:

„Budući da zapravo oni koji u političkom i delimično ekonomskom smislu održavaju kontinuitet komunističke nomentklature, insistiraju na revitalizovanju tog pokreta, čineći tu stvar potpuno besmislenom, budući da je taj pokret imao jasno antifašističko obeležje i da je vraćeno na podršku zapadnih saveznika – Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država – koje je dobivao u onoj meri u kojoj je bio spreman da se angažuje u borbi protiv Nemačke.“

Ipak, da spomenike ne treba rušiti, bez obzira iz kog perioda oni bili, smatraju građani Užica sa kojima smo razgovarali:

„Jedna nacija koja drži do svoje tradicije i do svog nacionalnog ponosa, treba da održava svoje spomenike.“

„To može biti dogovorna stvar, da se nešto ukloni, da mu tu nije mesto. Ali, samo rušenje ili oštećenje nema opravdanja.“

„Ako su naši preci nekad i promašili u tim svojim zalaganjima i bili u zabludi, spomenici za to nisu krivi. To je istorija, to su činjenice, to mora da se čuva. Što se tiče tog pitanja u Estoniji, ne verujem da Estonci to svesno sami rade. To je neka dublja politika koja dolazi sa strane.“

„Ja to žestokom osuđujem. Rušenje bilo kog i bilo kakvog spomenika je vandalizam. Jadan je narod koji ruši svoje spomenike.“

„To je klasično politikantstvo.“

Tvorci nove povijesti

I u Bosni i Hercegovini su rušeni spomenici iz vremena antifašističke borbe. Nacionalističke snage su slijedile princip da od njih počinje istorija. Ipak, u poslednje vreme, pojedina spomen obilježja se obnavljaju.

U nastojanju da bivšem sistemu zatru svaki trag, neki od tvoraca novije bosanskohercegovačke istorije, ocijenili su da su i pomenuti spomenici ideološki nepodobni. Velike devastacije zadesile su spomen-groblje u Mostaru i spomen područje Vraca u Sarajevu, a i ostali istorijski spomenici u Bosni i Hercegovini, godinama se skrnave. Bivši generalni sekretar SUBNOR-a BiH Gojko Vukadinović, navodi samo neke primjere ratnih i poratnih vandalizama:

„Spomenik proboju kroz 4. ofanzivu na Makljenu, koji je lično Tito otkrio, nepoznata lica – fašisti – minirali su dvije godine nakon završetka ovoga rata. Partizansko groblje prema Kiseljaku, napravljeno u vidu obrisa Jugoslavije, više nema, preorano je.“

Na pitanje ko je uništavao spomenike, Vukadinović kaže:

„Naše spomenike su rušile antisocijalističke i neofašističke snage.“

Dubravko Lovrenović, iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, kaže da je opšta slika kluturno-istorijskih spomenika iz NOB-a sumorna:

„Naime, to nije prvi put na ovim našim prostorima da povijest ponovo počinje od nas. Odnosno da je nastupio ideološki preokret i da je sa ideološkim preokretom nastupio preokret u ljudskim glavama, koji je zapravo signalizirao da ovi spomenici o kojima mi govorimo, ideološki više nisu upotrebljivi.“

Nekoliko je razloga za ovaj vid vandalizma, kaže sociolog Ivan Šijaković i pojašnjava:

„Prvi je taj instinktivni nagon – srušiti te spomenike da bi se zatro, uslovno rečeno, trag. Jer, kako će te vi, zaboga, doći do izražaja ako niste uklonili simbole postojanja, onog prethodnog, onog pre vas.“

Ipak, nije sve tako crno. Da država nije prepustila zaboravu spomenike iz 2. svjetskog rata, svjedoči član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Ljiljana Ševo. Ona objašnjava da je komisija donijela nekoliko odluka kojima se memorijalne cjeline iz 2. svjetskog rata proglašavaju nacionalnim spomenicima:

„Svrstavaju se u kategoriju kulturno-istorijskog nasljeđa od najvećeg značaja za Bosnu i Hercegovinu i obavezuju entitetske vlasti da sprovode sve pravne, tehničke, administrativne i finansijske obaveze za ispunjavanje mjera zaštite. Naravno, u tu kategoriju su ušla najmonumentalnija obilježja kao što su Šušnjar u Sanskom Mostu, Vraca u Sarajevu, spomen-groblje u Mostaru.“

U Ministarstvu kulture Federacije BiH rade na brojnim projektima očuvanja kulturno-istorijskih spomenika. Ministar Gavrilo Grahovac:

„Ove godine ćemo za zaštitu, obnovu, rekonstrukciju, konzervaciju nacionalnih spomenika obezbijediti negdje oko pet miliona konvertibilnih maraka. Znamo da to nije dovoljno, ali isto tako znamo da prije četiri godine za to nije bila obezbijeđena nijedna marka.“

Napredak u očuvanju ovih simbola vremena, primjetan je u posljednjih pet godina, slažu se sagovornici Radija Slobodna Evropa. U našim okolnostima je nemoguće govoriti o epohalnim preokretima na ovom polju, kaže Dubravko Lovrenović, ali očuvanju kulturno-istorijske baštine pomoći će, uvjerava, i politika malih koraka.


Crna Gora ne ratuje sa prošlošću

U Tivtu je osnovan konzulat SFRJ koji iz godine u godinu organizuje sve više manfestacija i ima sve više posetilaca. Škole i dalje nose imena narodnih heroja, a novim ulicama se daje ime Josipa Broza Tita.

U petak 4. maja, u podgoričkim je dnevnim novinama, kao i prethodnih godina, izašlo nekoliko čitulja Josipu Brozu Titu. Zapravo, svake godine ih ima sve više. Godinama unazad, to je radio samo Banja Kaluđerović, predsjednik Stolnoteniskog saveza Crne Gore, vlasnik firme Grafo, koji je prvi počeo sa pravljenjem raznih suvenira sa Titovim likom – upaljača, olovaka, kalendara, satova, izuzetno popularnih.

Ovih proljećnih dana, na mladima koji šetaju gradskim ulicama, vaša reporterka je u nekoliko navrata vidjela majice sa petokrakama i ostalim simbolima SFRJ.

Generalni konzul konzulata SFRJ u Tivtu Marko Perković, koji se odaziva na telefon sa brojem 291143, što je – podsjetimo – datum zasijedanja AVNOJ-a, kaže:

„Tivat je glavni grad Jugoslavije, odnosno onog što nam je od nje ostalo, a to su sjećanja. Ovdje se, pogotovo 25. maja, okupljaju ljudi iz svih jugoslovenskih republika. I ove godine imamo najavu dolaska brojnih, značajnih i poznatih, i mislim da će to da bude jedna veoma uspješna manifestacija. Zvanična Crna Gora ima pozitivan odnos prema tekovinama Narodno-oslobodilačke borbe i mislim da ne bi bilo nimalo uputno da bilo ko to dovodi u pitanje.“

Svi spomenici iz tog perioda se čuvaju i prigodnim datumima posjećuju. Ne samo od strane boračkih organizacija, već i državnih zvaničnika. Neki i obnavljaju. Crnogorske škole i dalje nose imena narodnih heroja, a i novim ulicama se daje ime Josipa Broza Tita. Prije dvije nedjelje, na primjer, na brdu Dečić ko Tuzi, u blizini Podgorice, desetak mladića su obnovili veliki kameni natpis „Tito“, što je oduševilo mještane Tuzi. Za poduhvat je trebalo pet dana, a inicijator Damir Dečević ispunio je želju svog strica koji je godinama farbao kamenje sa Titovim imenom. Maršalovo ime, sada je ofarbano specijalnom bojom koja će najmanje 10 godina ostati nepromijenjena. Boračka organizacija zadovoljna je zbog svega, kaže nam predsjednik SUBNOR-a Crne Gore Andrija Nikolić:

„Nijesu zaboravljeni važni istorijski datumi, posebno 13. jul, Dan ustanka crnogorskog naroda. Okupljamo se na Lazinama, Farmacima, na Stražici, u Pljevljima i drugim brojnim istorijskim mjestima. Država Crna Gora, očito, posljednjih nekoliko godina ima mnogo odgovorniji i vrlo častan odnos prema revoluciji i spomenicima koji to vrijeme simbolizuju i može služiti za primjer i drugima i šire.“

Bez sumnje je da na više nego pozitivan odnos prema tekovinama NOR-a i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije presudan uticaj ima zvanična državna politika, koja je po tom pitanju uvijek imala jasno definisan stav, pa čak i u vrijeme slijepog slijeđenja Miloševićeve politike. Takođe i najveći dio crnogorske opozicije – Pokret za promjene, Socijalistička narodna partija, Bošnjaci, Liberali i albanske stranke – pozitivno gledaju na antifašističku tradiciju Crne Gore. Samo nekoliko prosrpskih stranaka baštini četničku tradiciju. Lider najjače od njih – Srpske narodne stranke – Andrija Mandić, nedavno je od posljednjeg vojvode đenerala Draže Mihajlovića Mila Rakoševića dobio titulu četničkog vojvode, što je u medijima uglavnom izazvalo podsmijeh. A ni sam Mandić se još nije izjasnio da li će prihvatiti titulu. Pokušaj podizanja spomenika četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću prije nekoliko godina u Beranama na jednom privatnom imanju, osujećen je reakcijom države nakon oštrog negodovanja javnosti. Istoričar Zvezdan Folić objašnjava privrženost Crne Gore antifašističkoj tradiciji:

„Uopšte gledano, događaji iz 2. svetskog rata su se u Crnoj Gori, nakon 1945. godine, dakle od oslobođenja, pa sve do danas, baštinili kao najsvetliji događaji u njenoj viševjekovnoj istoriji. Zvanična Crna Gora se ni u jednom trenutku, ni u vremenima velikih previranja, karakterističnih za devedesete godine minulog vijeka, nije odricala svoje antifašističke tradicije. To se najbolje može vidjeti u činjenici da se 13. jul uvijek slavio kao nacionalni i državni praznik.“

Trinaesti jul je i dalje najsvjetliji datum crnogorske istorije. I nakon obnavljanja nezavisnosti, zvanična Crna Gora, izabrala je taj datum za dan državnosti iz dva razloga: priznavanja Crne Gore kao države na Berlinskom kongresu 1878. godine i 13. jula 1941. godine, prvog organizovanog antifašističkog otpora u Evropi, koji je inspirisao i Sartra.
XS
SM
MD
LG